Kako sam proveo svjetsko prvenstvo u bečkom zatvoru

Uvijek možeš napraviti bolju reportažu ako na put kreneš vlakom. U autu čovjek gaji lažni osjećaj slobode, a avion je neprirodno brz.



Četvorica u kupeu, na putu za Stuttgart. Navukao sam kockaste znojnike oko zglobova. Ipak sam i navijač. Nemam dobar predosjećaj. Neće izgubiti, ali će ispasti. Ti su Australci otkrili nogomet praktički jučer, kad i kazalište, ali koje god se zabave dohvate, dobro im ide. Ulazi austrijski carinik, prate ga dvojica, jedan nosi laptop, kljuca po njemu. Prošlo i to. Austrija, da bar igramo s njima. "U zloglasnom Kitzbühelu", počinje naizgled ironično neku crticu Thomas Bernhard, koji je oporučno htio zabraniti da mu se drame izvode u domovini. Evo, njih uvijek lako dobijemo, reagiraju kruto, jedino na sheme bez mašte, kod njih bi i Ronaldo propao. Ali, Australija...



- Passport, bitte. Komm mit uns.



Kao da čuje netko drugi. Ustajem. Neka mi sila prislonila obraz uza zid kupea, otraga lisice stavlja i vode me van. Oni naši ljudi ostaju. Osjećaj slobode prije napusti tijelo nego misao, pa promjenu ignoriraš, što je zasigurno komično, ali već sjediš na drvenom stolcu, u pustoj kancelariji i oko tebe se vrzmaju strane uniforme. Sigurno je neka zabuna. Kad mali neće jesti, zaprijetim mu policajcem Ljutićem koji će mu pokucati na prozor. Meni je i pokucao, zasad na to tako gledam. Prolaze minute, vlakovi prolaze, prolaze sati. Putovnica mi je nestala prije šest godina, ali prijavio sam to u MUP i Narodne novine. Sigurno je to. Netko se njime poslužio. Pa to začas provjere u kompjutoru. Ali očito ide sporije. Hajdemo zapamtiti da me zovu "Kadec".



Treći put pretražuju stvari. Navrh hrpe navijački cilindar. Slikovit i uzaludan. Ali oni znojnici taman mi podstavili gvožđe. Skupila se trojica. Neka je frka izbila. Živo se domunđavaju. Jedan drži laptop. Nešto je unutra! Drugi odnekud dohvaća pincetu. Tura je u otvor mrežne kartice. Izvlači krokodilčića, žutog. Tu je pao prvi osmijeh.



Odlisičili me, dobio sam čašu vode i prevoditelja. Obla plavokosa glava. Dobrodušan, malko tup Ljutić.



- Mi vas hapsamo. Ja vaš sam tudi prevajalec. Me razumite? Vi odgovorite, jas vas pitam? Gut? Dobro?



Iz neke sumanute potrebe odlučio sam progovoriti na njemačkom, koji ne razumijem, ali očito ni on ne razumije hrvatski, pa da mu pomognem.



- Koliko vi imate sentimetara? - pita. 



- Ein Meter, achzig Zentimeter.



- Oko? - gura prst u oko.



- Blaugrüne.



Nakon svakog odgovora odlazi u drugu sobu prijaviti odgovor.



- ...Tetovacija?



- Nein.



- ...Poročen?



- Was? - za drogu me pita?



- Was, was... Steli vi ženirani?



- Ach so, ich habe Frau.



- ...Otroški?



- Ja, ich habe Sohn, drei Jahre alt.



- ...Vaša zanimacija?



- Ich bin žurnalist.



- Ja, Ja, natürlich. Vi gde radite?



- Das Morgen-blatt.



Sjeo mi bliže, puše i mljacka. Malko me agresivno mjerka.



Poslije sam, u istražnom zatvoru u Beču, urnebesnom majmunarniku za tisuću osamsto duša, shvatio da sam odjenuo tipičnu uniformu kriminalca. Valjda su te crvene tenisice, donji dio trenirke i crna majica nagnale ove koruške komedijaše da me tri sata drže posjednutog i pognutog, s lisicama iza leđa, čvrsto stegnutih oko zglobova, i da me zaobilaze tri metra dok prenose papire, šuškaju, prčkaju po Motoroli i idu po Coca-Colu. Ali ponestaje među nama napetosti. Dobro je došao taj krokodilčić koji je moj "draj jare" Marko ugurao u mamin laptop.



Ljutić odustaje. I da telefoniram, mogu, što inače ne bih smio, dodaje. Zovem suprugu i urednika, koga bi drugog. Kažem zamijenili me s nekim, brzo će se to riješiti, moj slučaj, utakmica je tek sutra navečer. Spremno sam potom potpisao nekih deset formulara, ne želim da obavijeste ambasadu, sve je jasno.



Ali onda se opet javi Ljutić:



- Vi u Beč idete, tamo delo vaše spada.



- Wien?



- Ja, Beč vi kažete ali ne zdaj, sutra. Vi najprvo za Klagenfurt, u rešt.

Ovo je drugi svijet, shvatio sam čim su se iza mene zaklopila bešumna željezna vrata. Odmah sam zaboravio i riječ njemačkoga. Dvojica me krupnih stražara uvode u garderobu. Navlače rukavice, jedan prozirne, najlonske, drugi neprozirne, kožnate. Hoće da se skinem gol. Hajde da se okrenem. Sad se malo nagni, dobro, valjda mi neće pregledati prostatu.

 Krupni stražari navlače rukavice, jedan prozirne, najlonske, drugi kožnate. Naređuju mi da se skinem gol Oblači se pa u neku izbu optočenu bijelim keramičkim pločicama. Čekanje, dva stražara dolaze po mene, nižu se vrata, užasno smrdi, gore na katu pravi kazamat, metar i pol debeli zidovi, austrougarska hapsana urešena debelim metalnim rešetkama. Ubace me u sobu, nema nikog, dva kreveta na kat, prolaz širok metar između njih, uzak hodnik, vrata od zahoda. Mutne plastične čaše na stolu do kreveta, tranzistor u prozorskoj niši dubokoj kao šaht. Masno zeleno premazana željezna vrata, debela tridesetak centimetara, namještaj možda još od Franje Josipa.



Tranzistor crkao, kao Zlatokosa isprobavam sve krevete, malo su kratki. U drami Thomasa Bernharda "Svečanost za Borisa" jedan bogalj otprilike kaže: "Nama treba bolja hrana, dulji kreveti, poboljšanje općeg stanja, nikakvi umjetnici". Gore u niši kućni red na više jezika. Čitam sa zanimanjem slavensku verziju. Najviše su mi se svidjele natuknice koje strogo zabranjuju "prljanje i škrabanje predmeta opreme, zidova, tlakova, stropova itd." te "hranjenje slobodno zivecich ili naokolo krećućih životinja (na pr. golubova)".



Liježem, čitam Informacioni list o uhićenju. Razmišljam. Prije nego što su me doveli ovdje, odvezli su me starim Golfom u prvo selo, u kojem je najveća zgrada policijska stanica. Tamo se skupilo nešto svijeta, pa me već po redu uslikali s onim brojkicama, sve direktno u kompjutor, uzeli otiske svih prstiju, dlanova i bridova. Ako pošalju sliku mejlom, slobodan sam čim sutra stignem u Beč. Piše da me istražni sudac mora saslušati 48 sati od uhićenja, to je tek prekosutra ali može i produljiti rok za još 24 sata. Dakle, možda ipak ništa od utakmice. Ali sve me milije grije pomisao da će naši ispasti. Bit ću sretan što sam ovdje a ne na stadionu.



Budim se pred zoru, gladan. Ne sjećam se kad sam zadnji put jeo. Pušim satima u krevetu, premda je i to "osobito zabranjeno". Dreka, otvaraju se vrata, neki tetovirani čovjek dogurao metalna kolica iz kojih se puši. Kiseli komad pogače umačem u svijetlosmeđu tekućinu.



Poslije doručka vode me dolje, ostajem u više čekaonica, sve same rupe, opet fotografiranje, sva vrata oslikana naivnim bojama, po zidovima nakaradni vitraji od drobljenog stakla. Ovo je vjerojatno jedina zemlja na svijetu u kojoj je čak i jedan Hitler mogao pomisliti da je nadaren umjetnik. Opet u kuhinju, onaj je kožnati reprizno prepipao moju odjeću a najlonski moje tijelo.

Neka mlada djevojka je u pratnji. I mrk tip i još jedan Ljutić. Mrki mi stavlja putne lisice, masivne, i vode nas u kombi, mene i druga, čujem po imenu i prezimenu s naših strana. Unutra žičani kavez, ulazi i taj Rale pa krećemo. Klima radi. Računam, do Beča je tri sata ovakve vožnje. Pričamo ispod glasa, ako pretjeramo Mrki izvikuje neke zabrane. Rale isto

 Preklopim se na sjedalo u kutiji tek nešto široj od stolca. Kao u uspravljenom lijesu. Vožnja traje satima kaže da je nevin, čeka izručenje u Njemačku već 45 dana. Brojim kilometre. Ali Rale zna da prvo idemo u Graz. Ulazimo u trgovačko predgrađe, u kvart Ikee i Metroa. Skrećemo u polje, s desna se pomalja kapija zatvorska.



- Ovdje služi kaznu Dario Kordić - kaže Rale kad nas iskrcaju u dvorištu.



- Ne znam, nemam pojma.



Predaju naše stvari svojim kolegama, nama daju vrećice s jabukama i sendvičem, ali ih odmah oduzimaju i vode nas dugačkim hodnikom do prijamnice gdje kroz rešetke niskog prozora gledamo nogometno igralište uzgojeno u velikom zatvorskom dvorištu okruženom betonskim kockama nakićenim bodljikavom žicom. Rale se buni, lupa na vrata, hoće jesti. Izvode nas, daju sendviče, ali onda potrpaju u sobicu veličine kioska gdje stoje četvorica, dvojka ukrajinskih žutih mršavaca u trenirkama, jedan kaotično istetoviran naci-klinac i neki Afrikanac u kućnim papučama.



Izvode nas poslije sata, mokre od znoja, prozivka pa ulazi u autobus koji nema prozora. Ljutić otvara vratašca i gura me u otvor. Preklopim se na sjedalo u kutiji tek nešto široj od stolca, kao u uspravljenom lijesu. U visini očiju duguljasto okance, zastakljen prorez. Kao dijete žmirio sam u tunelima, a i danas patim od nekog blažeg oblika klaustrofobije. Lijevo dvije lampice svijetle. Koncentriram se na to da gledam kroz otvor. Drndam se poput krumpira ulicama Graza, prolazimo novu zatvorsku kapiju, istovar, prebrojavanje, kolona, marš u prijamnu sobu na prvom katu. Deset uhićenika, crni, bijeli, mladi i stari. Tišina potraje nekoliko minuta. Rale drijema na krevetu ispod mene, a ja šutim i pomalo mantram na veliki kukasti križ, jedini ukras na čistim bijelim zidovima prostorije, sto puta podebljan grafitnom olovkom.



                                                                                                    nastavak na slijedećoj stranici »Mislim na autobus. Izvode nas. To je, shvaćam, službeno vozilo za transport. Ne želim opet u onu kutiju. Bunim se. Ljutić otvara druga vratašca i naređuje mi da sjednem u slično građen "kupe", samo četiri puta veći, dakle površine dva stolića za kavu. Unutra je Rale. Zaboravio sam ponijeti vrećicu s jabukama.



Protječe jedan sat, ide drugi, silazimo s autoceste. Uspijevam pročitati putokaz: Leoben Süd. Gradić poput Samobora. Skrećemo prema novom i velebnom zdanju od golog betona, na jednom kraju ostakljenog a na drugom nadjevenog najvećim spletom bodljikave žice koji sam ikad vidio. Hoću na WC. Lupam o vrata. "Toalet", vičem. Izvodi me za ruku namrgođeni čiko sa zlatnim cvikama. Gurka me u rupu sa školjkom.



Rale nudi jabuku. Kao u noćnoj mori, poslije još jednog sata, ponovno ulazimo u Leoben. Kamo zapravo idemo, zašto se vozimo ukrug? Njemu su rekli da ga vode u Salzburg. Idemo li prvo tamo ili u Beč? Pričamo, što bi drugo. Dijelio je ćeliju s Bosancem, bauštelcom, dobroćudnim. Fejzulahović se zvao. I namjerio se Fejzulahović na nekog ćuku, malog, zabavnog, kojeg domaća gospođa svaki dan izvodi u šetnju. Htio je toga ćuku pošto-poto oteti, onako da mu društvo pravi, omilio mu, ne zna zašto. I snimio on situaciju, osmotrio rutu kojom idu pa zaključio da mu je najbolje sačekati ih ispred stana, prerezati uzicu i pobjeći. Švjekovski se plan međutim izjalovio, gospođa je stala kričati. Kad su ga uhitili, gospođa je prijavila provalu i pokušaj silovanja. Zaradio je 4,5 godine zatvora a kad je rekao odvjetniku da je samo htio oteti ćuku i da je to spreman odmah priznati na sudu, ovaj mu je odgovorio da to za živu glavu ne čini jer će u tom slučaju dobiti najmanje pet godina.



Nad Štajerskom grmi ljetna oluja. Teško dišem. Rale je zabrinut. Hoće da zove stražare. Onda sam zapalio cigaretu. Dotad sam izdržao jer Rale ne puši, i pušio sam satima, sve do Wiener Neuestadta, gdje se napokon oglasio potupožarni alarm pa sam u panici polomio posljednju cigaretu. Dakle, ipak idemo za Beč, ovo je predgrađe. Nije da mi nije laknulo.



Opet smo se uparkirali kroz tijesnu kapiju nekog zatvora. Ulaze uhićenici, čuju se koraci i prozivka. Pokret, dugo ulazimo u glavni grad, guta nas neka velika zgrada. Bliži se ponoć, postrojavanje, praznimo prtljažnik autobusa, prenosimo neke kutije, kiša. Podrum, kat, dugački hodnici, deseci vrata, poredane ćelije s masivnim vratima. Ali ova nisu oslikana.

Krupan Ljutić obrijane glave ubacio me u ćeliju čiju veličinu ne mogu procijeniti. Čini se ugodno, kao u nekom dugačkom kupeu. Vidio sam krajičkom oka ime na pločici pokraj vrata: recimo da se zove Arsenije. Visok prozor, kroz čije guste rešetke prolazi jako svjetlo i dopire graja, urlici, javkanje i vriska. Na stolu naočale. Naginjem se kroz rešetke. Stotine prozora koji gledaju na zatvorski krug. I opet bodljikava žica.



- Dobar večer - kažem.



- Dobarvečer.



Odmah čujem u glasu: Bosna. Ne znam koliki je, skužio sam brkove, u polumraku je. Pitam ima li cigaretu. Ne puši, ali ima neki duhan i rizle. Petljam po stolu, mehanički govorim, on odvraća. Za pola sata ležim na krevetu iznad njega i njegove me inteligentne upadice smiruju. I utihlo vani i još mi se samo pričinja da negdje preko puta plače dijete.

 Posljednji šeću pedofili. Kao za napast svi domaći, zalizani, plavi, s trbuščićima. Fino špartaju, goli do pasa. Ujutro poznat zvuk otvaranja teških željeznih vrata sa specijalnom bravom na polugu, mutna plastična čaša, pola litre vruće tekućine i uz nju komadić od 200 grama kruha od mekinja.



- Doručka nema, samo čaj bez šećera - objašnjava Arsen. Taj je kruh za ručak i večeru. Ručak je u 10.30, večera u 16.30., šetnja jedan sat poslije ručka, u onim oborima koje vidim kroz prozor. 



Moj je cimer dosta nalik Woodyju Alenu, omalen, fin, o krevet okačio odijelo, prebacio pedesetu. Razmatramo moj slučaj. Zna sve o krađama dokumenata i svim vrstama prevara. Četiri mjeseca, nevin u konkretnom slučaju, čami ovdje, upućen je u sve finese istražnog postupka i sudske prakse. Najgora je varijanta, zaključuje, da se netko poslužio mojom putovnicom igrajući na kartu sličnosti, pa nije ni sliku zamijenio. Onda bih mogao dulje zaglaviti.



- Ladec! - upada žandar.



- Ich bin Kadec - odgovaram.



Vodi me hodnicima, lift na ključ, čekam na prijamnom, važu me, smršavio sam tri kilograma, imam proljev. Prljava soba gdje čekam s nekim zemljakom koji je na crno prodao kamion, čuva nas Gojko, Rom, diler marihuane, zabavan, sipa informacije. Daju nam vrećice sa stvarima oduzetim pri hapšenju, odjeća i bijela najlon vrećica u kojoj je zatvorski pribor za osobnu higijenu te komad crnog kruha. Ali tu su i moje dvije kutije cigareta! Sretno zapalim. Ponovno lift, ponovno ključ, prljava soba, kukasti križ na zidu, ima i ustaško U te četiri ocila. Rumunj neki čeka. Isto nevin. Dalje u lift, opet nove rešetke, sjedi, čekaj. Pa natrag u sobu da ostavim stvari. Pa dolje. Pa na pregled kod doktora. Pa opet čekaj. Pa dolje, pa u susjednu sobu. Više ne znam gdje sam. Preda mnom, iza stakla, sjedi civil. Pokušavam na engleskome, razumije me, kaže da je on istražni sudac. Tražim prevoditelja, koji već čeka. Počinje sastanak, u pozadini tipkačica. Sudac dugo govori, premeće jako debeo spis, nekakve akte, vidim svoje ime. Tumač prevodi. 



- Vi se sumnjičite da ste 2000., kao direktor građevinske tvrtke ovdje u Beču, namjerno smanjili njezin temeljni kapital, oštetili državu za 22 milijuna šilinga. Niste uplatili ni doprinose za radnike od 44 hiljade šilinga te ste nadalje, uz više supočinitelja....



- Kafka, "Proces" - izletjelo je iz mene.



- Nein.



- Kleine "Proces" - inzistirao sam.



Na brzinu računam, 22 milijuna šilinga, to je nekih tri milijuna maraka, zamalo dva milijuna eura, optužba kakve se ni Kutle ne bi postidio. Iznosim obranu, tvrdim da sam novinar, tražim da idem na detektor laži, grafološko vještačenje te da na koncu provjere sliku u putovnici s kojom je prije šest godina otvorena ta velika firma u Beču. Inzistiram da odmah o mom slučaju obavijeste hrvatsku ambasadu.



Vidim, sudac se uzmuvao. Potpisao sam zapisnik. Kaže, provjerit će drugi tjedan, najkasnije do utorka, ali produljuje mi pritvor do isteka petnaest dana. Ne mogu ovdje telefonirati, ali ako tumač pristaje, neka mu privatno dam broj od kuće. Mislim, napokon civilizirani ljudi. Ljubazni tumač zapisuje broj, a žandar me odvodi i otvara sljedeća teška metalna vrata. Iznenađenje. Vrućina mi presjekla dah. U sobici bez prozora, možda dva puta tri metra, naguralo se ljudi kao u tramvaju. I neprestano ubacuju nove. Na koncu nas je bilo dvadeset i trojica. Šutljivi crnci, nabildani Romi, brkati, mršavi bijelci, narkomani, neki stari hašoman, tinejdžer kao preslikan iz Polinezije. Najbliži vratima dva krupna Jugovića. Zauzeli najbolju poziciju jer svaki put kad se otvore vrata osim čovjeka uđe i nešto zraka. Pričaju o nogometu.



- Kako je igrala Hrvatska? - pitam 



- Ispali, brate, nerešeno, 2:2. Sudija bre cirkus, gori od ovih Švaba u istražnom. Al navlačio za Hrvate, dao bre vašem tri žuta kartona pre nego ga je istero napolje.



Eto, znao sam.

U svojim pričama moj cimer leti kao leptir s cvijeta na cvijet, mijenja države, putovnice i firme, uvijek s nekom drugom djevojkom pod rukom. Čas je nadmudrio Radeka i Rudu u Slovačkoj, čas posreduje u transportu dva kamiona bicikla iz Ukrajine, ili bježi od generala UN-a koji šverca benzin, štrajka glađu u srpskom zatvoru, druži se u Pragu sa starim kagebeovcem Voronjinom, koji zna sve i poznaje sve i koji tvrdi da i danas nema bolje škole za mladog špijuna nego da se preruši u prodavača cvijeća i švrlja restoranima.



S njim ću provesti vikend. Raspoređujem cigarete, mogu naručiti nove za pet dana pa čekati isporuku još sedam. Mogu ih kupiti na crno, od zatvorenika, ali za to mogu dobiti tri tjedna samice, a to

 Na petom katu je dječji vrtić. Mjesecima drže u ćelijama majke s djecom, sve sirotinja, strankinje, Romkinje i crnkinje. je podrumska rupa bez prozora u koju jedva stane krevet. Posjete su dvaput tjedno po petnaest minuta, pisati ne mogu, nemam broj sudskog spisa. Arsen kaže da je dobro što je optužba apsurdna. Ipak, kaže, nije lako, velike su pare u pitanju.



U sobi nema mjesta da se dvojica mimoiđu pa provodim vrijeme na krevetu, čitam "Decameron", koji sam, tješim se, ponio upravo u namjeri da pobjegnem od nogometne kuge. Ili visim na prozoru, kao i svi ovdje. Neprestana galama, nadvikuju se stotine grla na stotinu jezika, s dvije stotine prozora, međusobno se sumnjiče, proklinju, kume i mole. Jer ovdje je pravni sustav takav da je dovoljno da vas bilo tko za bilo što prijavi pa da vas odmah uhapse i osude, bez ikakvih materijalnih dokaza. Zato vlada paranoja, kao u Gulagu.



- Najgore je kad plaču deca kaže Arsen.



Nije me sluh prevario prve noći ovdje.



- Na petom katu je celo obdanište, drže mesecima zatočene majke s decom, sve strankinje, naša sirotinja, Romkinje i crnkinje - objašnjava.



Propustio sam šetnju ali sutradan, a pogotovo dan poslije, bio sam već dočekan kao prilično krupna zvjerka, u tom oboru od deset puta deset metara, u koji nas naguraju tridesetak. Za što sam osumnjičen, brzo se proširilo. Tih sat vremena u "šetnji" jedino je vrijeme koje smijete provesti izvan ćelije. Likovi živopisni. Prvo što vam upadne u oči jest to da je među njima najmanje Austrijanaca. U jednom kutu živi Jugoslavija, tu su diler Albanac, prevarant Srbin, švercer Bošnjak i direktor Hrvat. U suprotnom uglu su Mađari, Afrikanci u osunčanom dijelu, Gruzijci motaju duvan na uskom otočiću trave. Čikove nitko ne skuplja, golublji izmet prekrio asfalt. 



Posljednji šeću pedofili. Kao za napast svi domaći, plavi, zalizana kosa, trbuščići. Fino špartaju, goli do pasa, samo ih je četvorica pa imaju prostora. Obično dobiju po godinu dana, katkad dvije.



U nedjelju, petog dana, raspoređujem preostale cigarete za sljedeći tjedan. Dvije dnevno. Još se nisam istuširao otkako sam u zatvoru. Da me oraspoloži, Arsenije vadi iz ormara toaletni pribor koji je dobio u zatvoru u Linzu. Unutra četkica za zube, pasta, pribor za brijanje te dva Durexova kondoma i gleit-gel, da prostiš, za podmazivanje šupka. Na rubu celofanskog torbaka otisnuta crvena mašnica za borbu protiv side. Čitam dalje Boccaccia i pitam se o čemu razmišljaju oni koji potroše i gumice i mazivo pa onda shvate da neće dobiti nove.



U ponedjeljak brojim 97. krug po užarenom oboru. Počeo sam sve brojati, i prozore, i golubove, i pedofile, i cigarete, i korake a kamoli ne krugove.



- Kadec!



- Ja sam.



- Zu Hause.

Ne shvaćam, ali iza mene se ore usklici odobravanja. U roku od petnaest minuta pokupio sam stvari, potpisao neki papir, vijugao još jednom hodnicima pa me Ljutić bez pozdrava izbacio kroz golema metalna vrata. A vani idila. Na susjednim pročelju tabla. Piše Wickenburggasse. Kupujem plan grada, sjedam u prvu kavanu, gledam gdje sam, palim mobitel, naručujem kapućino. Prije nego što ću ikoga nazvati, uzimam komad papira, grickam kemijsku, proučavam kartu pa zapisujem riječi koje sam čvrsto odlučio objaviti u novinama:



"Kad sljedeći put pođete na skijanje u, kako kaže Bernhard, zloglasni Kitzbühel ili krenete na izlet u Beč, sjetite se da idete u državu u kojoj tristo pedeset metara zračne linije od parlamenta, skrivena iza klasicističke fasade, posluje vlast koja u stotinama tijesnih ćelija, jedne do drugih, drži ubojice i sitne prevarante, dilere i narkomane, pedofile i djecu. Sjetite se da ćete po toj vlasti za svaku sitnicu ili sumnju završiti u zatvoru, da će ondje s vama postupati nehumano, da ćete biti diskriminirani jer ste s istoka ili s juga, da ćete za najmanji prijestup, koji vam ne mora biti dokazan, dobiti maksimalnu kaznu. Sjetite se da je to država u kojoj većinu zatvorenika čine stranci, u kojoj podnošljive uvjete u zatvoru možete jedino kupiti, gdje po zidovima službenih prostorija dominiraju kukasti križevi i gdje će Austrijanac za bludnu radnju nad djetetom odležati godinu dana a Bosanac za pokušaj otmice ćuke najmanje pet."

Tomislav Čadež