Budite se s kalkulatorom na jastuku, još bunovni rukom pipate po podu tražeći daljinski koji je bačen na jučerašnje Sportske novosti.
Nakon "standardnih" sportskih rezultata s HTV-a, usplahireno tražite na satelitskoj tablicu danske rukometne ženske lige i poludite kad vidite da je Aarhus izgubio od Randersa s dva razlike i to još na domaćem terenu. Dan vam je stvarno loše počeo. Jedino čemu se možete domisliti da ga barem malo popravite jest da detaljno i temeljito proučite sve statistike iz tjednih biltena kladionica i ovaj put ozbiljno odaberete parove na kojima sigurno nećete pogriješiti.
Simptomi
Sjajan plan. Čak i dovoljan razlog da ustanete iz kreveta i izađete iz stana.
Ne morate daleko: najbliža kladionica je u ulazu do vašeg, ali nju baš ne volite jer ste čuli da stavljaju lažne koeficijente, pa ćete ipak protegnuti noge do druge zgrade gdje je i kladionica i kafić za pročitati novine i malo prokomentirati situaciju s ekipom "iz klade" kamo svraćate tek da pokupite dnevnu ponudu.
Dok lagano miješate treći makijato, duboko promišljate kolike su šanse da Real prvi zabije gol, a košarkašice iz Dijona nadjačati suparnice koje na ljestvici za njima zaostaju samo jedan bod.
Svoje procjene zapisujete, pa još jednom provjeravate: ako su koeficijenti rezultata što ste ih predvidjeli niski, dobit ćete manje novca, ako su pak previsoki, znači da su male šanse da se ostvare. Na sto ste muka, kao i svaki dan, uostalom. Prilazi vam znanac iz kvarta, onaj kojeg još niste vidjeli ni u čemu osim u trenirci i crnoj kratkoj jakni. I on je baš krenuo do kladionice, ali imate vremena da popijete po pivo. Slušate ga kako nabraja na što se misli kladiti i sve se bolje osjećate. Možda je ipak ovo "vaš dan". Pa i vrijeme je, pobogu, niste ništa "digli" već dva tjedna, a i tada je to bilo samo 120 kuna! Da niste prije toga platili onaj glupi telefonski račun za koji vam je stigla treća opomena, imali biste najmanje 200, ovako vam je ostalo samo 10, a da ste znali da ćete baš tada pogoditi sve parove založili biste onaj ženin zlatni lanac što ste joj ga kupili za 10. godišnjicu braka i skupili bar 1000 kuna za ulog. Vratilo bi vam se 12 milja, ej!
Napokon ulazite u kladionicu, probijate se kroz ekipu koja stoji i proučava one beskonačne ispise na zidu i pokušavaju iskombinirati što veći a sigurniji koeficijent (što, nekad, potraje i satima) i stajete pred pult. Djevojku s one strane stakla pozdravljate imenom, namigujete joj i, kao usput, komplimentirate njene "zlatne ruke" kojima žurno ukucava vaše tipove riječima kako ste sigurni da vam tako krasni prsti moraju donijeti sreću. Ona vam uzvraća osmijeh. Ni ona - kao ni kladitelji - nikad ne zna kome će danas bog klađenja dati pobjednički listić od kojeg će dobiti pozamašnu napojnicu, pa joj je smješkanje klijentima u opisu posla, čak i kad joj zaborave laskati.
Skoro će tri, taman stižete na početak češke prve hokejske lige. Došli ste baš na reklame a u glavi vam se, kao neki flashback, vraća ženin glas o tome da je njoj dosta tog vašeg nerada, sjedenja pred televizorom i, najviše, stalnih odlazaka u kladionicu iz koje još nikad niste donijeli ni kune za kuću. Niste sigurni jer je prejako vikala, a tu frekvenciju nikad niste naučili čuti, ali čini vam se da je spominjala razvod ili nekakvo liječenje od klađenja.
Samo njoj takve gluposti mogu pasti na pamet. Čuj: da se liječim od klađenja?! Dobro je drugi dan rekao onaj Kike u kladionici: "Ma, stari, ako ti je ona to rekla ozbiljno, onda liječenje više treba njoj nego tebi".
Kad je tako pametna neka vam onda kaže što drugo da radite. A i bilo joj je dobro ono kad ste prije tri godine dobili dvije tisuće kuna i kupili joj cipele.
Uzorak
Kao i većina ljudi u Hrvatskoj koji su, spletom nesretnih okolnosti, prerano umirovljeni, nezaposleni, otpušteni kao tehnološki višak, ili čak i zaposleni ali definitivno potplaćeni - imate dovoljno vremena za fantazije. Ova izmišljena epizoda postaje priča koju zbog sve masovnijeg klađenja može iz svoga iskustva prepričati sve više Hrvata.
Oni koji, recimo, od jutra razmišljaju o tome kako da povećaju dobit kompanije, ili kako da se riješe treme prije važne prezentacije stranim ulagačima, pa čak i oni koje brine hoće li šef biti zadovoljan projektom koji su izradili, naprosto nemaju vremena misliti ni o tome hoće li stići pogledati utakmicu svog omiljenog kluba, a kamoli da u glavi množe koeficijente nekakvih drugih i trećih rumunjskih vaterpolskih liga. Oni su, doduše, i bolje plaćeni, pa ako im je baš do kocke, mogu si priuštiti i odlazak u kasino - što je podjednako opasno, ako ne i opasnije od klađenja, jer su ulozi veći (a time i mogući gubici), a ovisnost koja se može stvoriti je jednaka. Teško izlječiva i bolno razočaravajuća za obitelj. Ako već niste bez nje ostali.
Postoje, naravno, i oni s "bijelim ovratnicima" koji čim dođu u ured državne ili već neke firmice u kojoj su se uhljebili, uključe internet i provjere ono što nezaposleni i siromašniji gledaju na teletekstu. Budući da svaka sportska kladionica u Hrvatskoj, naravno, ima svoju web stranicu s istom onom ponudom koju lijepe po zidovima i dijele kao fotokopije, kladitelj već do pauze za ručak može odabrati svoju dnevnu kombinaciju, a neriješene papire pustiti da pričekaju.
Dijagnoza
U pauzi ne jure u menzu ili po sendvič, nego u kladionicu. Čak je i bliže nego onaj grozan fast-food gdje suradnici odlaze po užinu.
Ako ste se prepoznali u više od tri situacije, možda ste se ipak navukli na klađenje? Možete li izdržati ijedan dan da ne odete u kladionicu? A možete li izdržati čitav tjedan?
Kad sam nedavno u nekom taksiju s prijateljicom komentirala taj fenomen, taksist nas je bez pardona prekinuo rečenicom: "A šta vas dvije filozofirate? Pa nema 'ko se nije bar jednom okladio." Na to mu nismo imale što reći.
Prema posljednjim procjenama više od 600.000 Hrvata najmanje jednom tjedno posjeti sportsku kladionicu. Prema podacima centara i ustanova za liječenje alkoholizma, u Hrvatskoj je registrirano oko pola milijuna ovisnika o alkoholu. To što se ta dva podatka poklapaju nipošto ne znači da je riječ o istim ljudima. No, tim gore. Pati više obitelji.
Za klađenje i alkoholizam ovdje je - više od brojki, premda su i one alarmantne za zemlju u kojoj živi jedva nešto više od četiri i pol milijuna - kudikamo bitnija činjenica da su i jedno i drugo, dakle i piće i klađenje, uglavnom društveno prihvatljivi. Naravno, obitelj alkoholičara reći će "kamo sreće da kocka", dok će obitelj notornog kladitelja govoriti "da barem pije", ali bit je ista. Dodamo li tome i čitavu generaciju žena srednje dobi koje su ovisne o pilulama za smirenje, možemo bez puno razmišljanja zaključiti kako se pretvaramo (ako se već nismo i pretvorili) u - ovisničku naciju.
Premda vjerojatno nitko sa sigurnošću ne može reći koliko je u Hrvatskoj točionica alkohola po glavi stanovnika, za kladionice se to vrlo precizno izračunalo - i opet došlo do zabrinjavajućeg podatka.
Kod nas na svakih 3000 ljudi postoji jedna sportska kladionica, dok je u Engleskoj - koja je klađenje i izmislila - po jedna kladionica na svakih 7000 ljudi. Od zemalja u okruženju samo u Srbiji ima više kladionica nego kod nas, dok ih u susjednoj Sloveniji, primjerice, uopće nema, ali zato postoje skupa kasina.
Ovisnost
Voditelj centra za alkoholizam i druge ovisnosti psihijatrijske bolnice Vrapče, dr. Ante Bagarić tumači kako je korijen svake ovisnosti, pa i one o kocki, isti:
- Ovisničke ličnosti pate od osjećaja manje vrijednosti, neshvaćanja, usamljenosti ili čak blage depresije, što je posljedica nedostatka serotonina, hormona sreće, koji se često pogrešno naziva adrenalinom. Kao što pobornici ekstremnih sportova, koje zovemo ovisnicima o adrenalinu, uživaju dok se bacaju u 50 metara duboku provaliju vezani samo gumom za nogu, tako i patološki kladitelji uživaju u iščekivanju rezultata, računanju mogućih dobitaka, smišljanju kako da ulože što manje, a zarade što više… Ovisnici o alkoholu piju da bi im poraslo samopouzdanje, mnogi mladi počinju konzumirati drogu da bi se "dokazali" pred društvom, a ovisnici o kocki i klađenju nadaju se dobitku koji će im promijeniti život i od nekog posve prosječnog ili relativno siromašnog službenika ili fizičkog radnika, preko noći pretvoriti u bogataša, a serotonin se u njihovu mozgu stvara i pri samom fantaziranju o tome, te dovodi do osjećaja ugode koji labilnu osobu može povući u ovisnost - objašnjava dr. Bagarić.
U GamCareu ovisnike ne liječe zabranom klađenja nego ih uče kako da klađenjem ne ugroze sebe i svoju obitelj
U Velikoj Britaniji - gdje je klađenje, uostalom, i izmišljeno još prije nekoliko stoljeća - danas se broj ovisnika o listićima, tipovima i opsesivno-kompulzivnim praćenjem svih mogućih sportova broji u stotinama tisuća. Zbog tako alarmantnog broja ovisnika koji nemaju novca za odlazak u neki od instituta za liječenje ovisnosti, počele su se osnivati udruge koje djeluju, uglavnom na principu smanjenja štete ("harm-reduction") koji se, najkonciznije rečeno, svodi na metodu prema kojoj se ovisnika niti ne pokušava odviknuti, ali ga se barem pokuša naučiti da se mudrije kladi, a u najboljem slučaju nauči kad treba stati.
Takve udruge u nekim zemljama prema zakonu moraju financirati upravo kladionice dajući im postotak profita. Udrugu GamCare, dobrotvornu neprofitnu udrugu koja se bavi isključivo sprječavanjem ovisnosti o klađenju, osnovala je skupina londonskih stručnjaka. Ubrzo nakon osnivanja GamCare je postala vodeća na svom području djelovanja.
- Prije pet godina otvorili smo telefonsku liniju za pomoć, a danas već organiziramo akcije za pomoć ovisnicima. - Nije nam cilj nekome zabraniti priliku da zaradi kladeći se, ali samo ako to radi tako da ne šteti sebi ili svojoj obitelji - tumači Andrew Poole, jedan od osnivača udruge. Dosad im se javilo više od tisuću građana, a kako njihov broj brzo raste, GamCare je odlučio proširiti ponudu skrbi o kroničnim kladiteljima. Trenutno nudi četiri metode pomoći pri odvikavanju od klađenja i ima izvrsne statističke pokazatelje uspješnosti. - Posve je nebitno je li u pitanju netko tko se kladi tek mjesec dana ili deset godina, je li prokockao sto funti ili vilu s bazenom. Jedino je važno da osoba shvaća da je ovisna - naglašava engleski stručnjak. Najviše se pozitivnih rezultata postiže individualnim razgovorom, jer ovisnici tako stvaraju povjerenje prema osobi koja im nastoji pomoći.
U udruzi GamCare pomagali su gotovo svima, od maloljetnika do onih koji su se javili čim su uplatili prvi listić. Premda su im prostorije u centru Londona, javljali su im se iz većine europskih, ali i arapskih te drugih zemalja.
- Mislim da u Hrvatskoj stupanj ovisnosti o klađenju još nije toliko zabrinjavajući - ocjenjuje Poole i dodaje: - No, iz vama susjednih zemalja najčešće se javljaju Mađari, a pomogli smo i nekim državljanima Srbije i Slovenije. Iz Hrvatske se još nitko nije javio - zaključio je Poole. ( Sanjin Španović)
Ipak, ovisnika o klađenju najteže je prepoznati. Alkoholičar pokazuje jasne fizičke znakove ovisnosti, kao i ovisnik o drogama. Oboje doživljavaju nagle promjene ponašanja ili mijenjaju društva. Ovisnici o kocki ne bazde na alkohol, ne kradu televizor iz stana (kako bi onda gledali utakmice), a dnevno potroše u prosjeku 50-ak kuna. Ovisnici o kocki, odnosno klađenju, u pravilu su muškarci između 18 i 35 godina, no na liječenje se prijavljuju isključivo onda kad zapadnu u prevelike dugove. Na odjelu ovisnosti jedne zagrebačke bolnice nedavno je jedan kockar molio da ga prime jer je bježao od dužnika i kamatara pa mu se bolnički odjel učinio sigurnim utočištem.
Svi ti podaci možda i ne bi bili toliko alarmantni da se prve kladionice u Hrvatskoj nisu otvorile tek prije šest godina. Prve su godine ljudi na klađenje potrošili oko milijardu kuna, dok su lani uplatili čak tri milijarde (što je, usporedbe radi, tri puta veći iznos od godišnjeg proračuna Ministarstva kulture). Tko je najviše zaradio? Kladionice i država kojoj su obavezne plaćati visoke poreze.
Kladionice posvuda
Iako je šest godina i više nego dovoljno za razvijanje ovisnosti o bilo čemu, ako će neki od tih pola milijuna kladitelja tvrditi da su samo "rekreativci", valja ih upozoriti da ako i nisu ovisnici, što je sasvim moguće - definitivno razvijaju naviku koja bi mogla uistinu dovesti do potpunog urušavanja već ionako klimave civilizacije i kulture rada, kako je to nedavno primijetio i kolumnist Magazina Jurica Pavičić. Dovoljno je da se čovjek zamisli nad činjenicom da se u šest godina u Hrvatskoj registriralo čak 14 sportskih kladionica (neke su propale, ali se otvaraju nove) s više od 1900 poslovnica. Više gotovo da i nema ulice, a kamoli kvarta, gdje ne postoji barem jedna kladionica i da su one - u šest godina - uspjele metastazirati u sve pore i slojeve društva i zaraziti više od pola milijuna ljudi.
"Nema ga 'ko se nije okladio", što bi rekao onaj taksist. Prema svemu sudeći, nije riječ samo o kratkotrajnoj maniji.
- Djeca koja odrastaju promatrajući očeve ili majke - jer ne zaboravimo da se u kladionicama često pojavljuju i žene - kako svakodnevno računaju koliko će uložiti, a koliko mogu dobiti; kako se svađaju kad na lotu izvuku broj za jedan manji od onoga koji su oni odigrali, ili kako tata po cijele dane gleda sporske programe, usvajaju takav model ponašanja. Prije ili kasnije i oni će shvatiti da od plaće ne mogu kupiti sve što požele, a da bi im neki dodatni novac dobro došao i uputit će se u kladionicu, po srećku, listić za bingo ili loto - kaže dr. Ljiljana Škrinjarić, psihijatrica i psihoterapeutkinja u zagrebačkom Domu zdravlja - Centar, koja je među prvima u Hrvatskoj počela liječiti ovisnike o kocki i klađenju. Prema njezinim riječima, patološke kockare vrlo je teško izliječiti. Potrebna je njihova maksimalna volja, kao i maksimalan trud terapeuta kako bi osoba shvatila da, primjerice, dugove može vraćati od plaće, a ne - što je najveća zabluda kockara - novom okladom. Također, potrebno ga je uvjeriti da plaću prebaci na bračnog druga, da otkaže sve kreditne kartice, prijateljima prizna za svoj problem i zamoli ih da mu ne posuđuju novac. Za patološkog kockara sve su to strašne stvari jer je on, bez obzira na visinu duga, uvjeren da će se izvući čim mu "opet krene".
Epidemija kladionica u Hrvatskoj, naravno, odraz je društvenoga stanja. Prosječni Hrvat, nažalost, nema ni pristojan sako i kožne cipele, bez kojih ga neće pustiti u kasino, a kamoli dovoljno novca za početne uloge. U zatvorenim krugovima, istina, i dalje se karta za novac, ali to su u principu isti ljudi između kojih kola uvijek isti novac, pa je ekonomski krug zatvoren: uvijek su neki "bogati", a neki "siromašni".
No, kladionice, u kojima je minimalni ulog 10 kuna, dostupne su doslovno svima. Na potezu od zagrebačkog Glavnog kolodvora do Trga bana Jelačića, 10 kuna moguće je i užicati od prolaznika.
Kladionice su, pojednostavnjeno, kasina za siromašne.
Djevojka koja radi u jednoj od poznatijih zagrebačkih kladionica - čiji su klijenti bivši nogometaši, vratari, treneri i druge poznate osobe - kaže da su prosječne uplate od 20 do 40 kuna, dok "znalci" dolaze i s po nekoliko tisuća kuna (kladionice su same odredile kolika je maksimalna uplata, kako ih neki preveliki dobitak ne bi doveo u stečaj) i klade se samo na jednu, najviše dvije utakmice i - uvijek dobiju.
- Kad netko dobije više od tisuću kuna obavezno mi ostavi napojnicu, ali ovi iz sportskih krugova, koji imaju dovoljno novca, znaju ostaviti i po 200, a najveća napojnica koju sam dobila bila je 500 kuna - priznaje i moli za anonimnost.
- Najveći su ovisnici oni koji uplate pet listića po 10 kuna, na različite utakmice i sportove. Oni gotovo nikad ništa ne dobiju, ali dolaze redovito. Od njih većina kladionica, zapravo, i živi. To su pravi gubitnici, ali svaki put kad uplaćuju tiket sami sebi ponavljaju da je to sad "to" i da će sada sigurno dobiti - govori djevojka čiji je jedini posao da u kompjuterski program unese brojeve koje joj pripreme kladitelji, a za to mjesečno zaradi plaću od oko tri tisuće kuna, i još toliko u napojnicama. Ne smeta je što je diplomirala fiziku - ovdje bolje zarađuje.
Klađenje i sport
Dr. Petar Turčinović, dugogodišnji profesor socijalne psihologije koji je nekoliko godina predavao i na prestižnom američkom Harvardu ovako oslikava problem:
- Klađenje je naprosto jedna od igara na sreću. Kao što je to rulet, black jack, tombola ili poker. Jedina je razlika što klađenje stvara iluziju da se temelji na određenom znanju, točnije poznavanju sportskih statistika, redovitom praćenju sportskih zbivanja i slično. No, ponavljam, to je iluzija - kaže dr. Turčinović.
Igre na sreću, napominje, u različitim oblicima postoje od pamtivijeka i imaju svoju društvenu, osobnu i, naravno, ekonomsku razinu.
- Na društvenoj razini igre na sreću imaju nekoliko funkcija. Jedna od njih je zabava, za što je idealan primjer Las Vegas, koji nudi vrhunsku predstavu, gurmanske, enološke i kockarske spektakle za one koji si to mogu priuštiti. Većina ljudi koja tamo dolazi nije patološki ovisna o kocki nego tome prilazi kao organiziranom načinu zabave. Za njih je dovoljno to uzbuđenje koje nosi iščekivanje na kojem će se broju zaustaviti kuglica ruleta. Tek tri do četiri posto posjetitelja su patološki kockari. Pa i ako dijete povedete na vikend u Disneyland potrošit ćete gotovo kao i u Las Vegasu, a to nipošto ne znači da ste hazarder, već da imate dovoljno novca za zabavu - priča dr. Turčinović.
No, drugo je Amerika, a drugo tranzicijska, financijski slaba Hrvatska.
- U siromašnim zemljama igre na sreću, pa tako i klađenje, nisu samo zabava. Klađenje je i određeni način bijega, eskapizma od stvarnih problema ili događaja, loše stvarnosti, nezaposlenosti, podstanarstva. Ljudi koji žive na pragu siromaštva, a znaju da postoje i oni koji sasvim dobro žive, možda i u njihovom susjedstvu, nadaju se dobitku koji će im pomoći da se izvuku iz financijske krize. Naravno, šanse da se to dogodi su minimalne, puno je vjerojatnije da će ti ljudi zapasti samo u još dublju emotivnu i ekonomsku krizu - naglašava dr. Turčinović te napominje kako bi svima trebalo biti jasno da se industrija igara na sreću bazira na ideji da je vjerojatnost na strani organizatora, a nikako igrača.
Kladionice su, na neki način, i nusproizvod sve globaliziranije sportske industrije u kojoj se okreće novac ravan onome što se vrti trgovanjem naftom ili drogom: sponzorski ugovori, televizijske reklame, milijunski transferi sportaša, novinski tekstovi o tome što jedu prije treninga, a što prije utakmice, koji se sportaš oženio kojom manekenkom ili pjevačicom… dio su sve dominantnijeg "infotainmenta" čiji je zadatak da informira zasjenjen irelevantnim ali glamuroznim temama. Momak s nadimkom Pile (32) iz zagrebačke Dubrave to je ovako objasnio:
- Kad se kladiš puno ti je zanimljivije gledati utakmicu. Inače sam gledao samo one u kojima su igrali meni dragi klubovi. Otkad se kladim, gledam sve. Adrenalin mi raste dok gledam Međimurje - Inter, jer je u pitanju moja lova, a ne koji će od njih biti bolje plasiran na ljestvici.
Društveno klađenje
Pile za sebe ne priznaje da je ovisnik. Kaže da igra iz čiste zabave, a najviše je uložio 200 kuna.
- Za mene je to velika lova, pa sam je uložio na zicer. Dobio sam par tisuća. Inače ulažem najviše 50 i kladim se samo na nogomet, nekad i na irski ili talijanski loto, a u kladionice redovito idem otkad su se otvorile. Vidio sam svakakvih ljudi, od umirovljenika do mafijaša koji igraju na sigurno za veliku lovu. Ne znam, ali za mene su ovisnici samo oni koji dižu kredite zbog bugarskog stolnog tenisa i oni koji po cijele dane i noći zure u Eurosport i druge sportske kanale. Svi mi ostali smo rekreativci.
Postoji i kategorija tzv. društvenih kladioničara. To je, priča jedan student FER-a, kad se nas pet, šest dogovorimo da se kod nekog nađemo srijedom i gledamo Ligu prvaka. Da bi nam bilo zanimljivije, taj dan se dogovorimo na koga se kladimo, skupimo lovu i onda, ako dobijemo - dijelimo dobitak. Još nijednom nisu dobili. Jedini koji za sebe ne krije da je ovisnik o klađenju - no u tome ne vidi ni najmanji problem - četrdesetogodišnji je bivši konobar iz Zagreba, zvan Medo. Kad se preko puta kafića u kojem je radio otvorila sportska kladionica više je vremena provodio tamo nego na radnom mjestu.
- Igrao sam na sve; da je bilo u ponudi, kladio bih se i na to hoće li na vijetnamskom sinkroniziranom plivanju kojoj od plivačica ispasti kvačica s nosa ili koja će prva klizačica pasti na umjetničkom klizanju u Finskoj. Ulagao sam svu lovu koju sam imao, ali sam i dobivao. Imam neki poseban instinkt. Točno kužim kad bookmakeri stave lažne koeficijente i uopće me ne zanimaju oni njihovi glupi tjednici sa statistikama. To je za zavaravanje amatera - s posebnim žarom u očima priča Medo. Na posljetku se u kladionici i zaposlio, no otpustili su ga jer je odbijao primati tipove za koje je osobno procjenjivao da su - glupi.
- Ma dolazile su takve budale, pojma oni o sportu nemaju. Da mi listić na kojem se kladi da će Celtic izgubiti od Rangersa, što je bila potpuna idiotarija. Takvima bih predlagao da radije pređu cestu i da za taj novac radije popiju pivo. Gazda je poludio, naravno da je njemu u interesu da što više budala uplati glupe listiće, ali ja sam ipak na prvom mjestu kladitelj, a ne kokoš koja brojke ukucava bez ikakva pojma o tome što one znače - kaže Medo koji je danas nezaposlen, ali mu se mjesečna primanja kreću od četiri do pet tisuća kuna. Toliko, naime, zaradi u kladionici. Uglavnom igra samo na sigurno, uloži na dva, najviše tri para 500 do 1000 kuna i - dobije.
Lažni koeficijenti
- Naravno, dogodi se i da izgubim. Pa jeste li vidjeli onaj jedanaesterac u posljednjoj minuti za Real? Presjeklo me. Obično izgubim zbog neke neočekivane sudačke odluke. Nogometni suci su kategorija ljudi koju najmanje poštujem. Odmah iza njih su bookmakeri.
Oni određuju koeficijente i često namjerno stave pogrešni kako bi navukli ljude da se klade na nešto što uopće nije realno. U kladionicama to zovu "potencijalno rizične situacije". To je kad shvate da bi na neku tekmu ili kombinaciju moglo doći do velikih isplata. Onda bookmakeri lijepo promijene koeficijent u korist kladionice i tako potaknu amatere da se klade na one ishode na koje se do tada nije uplaćivalo. Zato je najbolje listić uplatiti odmah ujutro - savjetuje Medo.
Ninin uništen brak
Imao je, kaže, problema sa suprugom, ali više zbog dugih izbivanja iz kuće nego zbog klađenja. Utakmice je, naime, volio gledati u kafiću, s ekipom, a ne doma. Kad je dobio otkaz dokazao joj je kako može zaraditi prosječnu hrvatsku plaću, ali da se neće kladiti svaki dan. Ipak, nema dana da ne uđe u kladionicu i ne pročita sve ponude. Ponekad obiđe i više kladionica po susjedstvu kako bi usporedio tko je stavio kakav koeficijent, gdje je isplativije, što je sve u ponudi. Još se, doduše, nije odviknuo od toga da vrijeđa kladitelje kojima preko ramena viri u listić i tumači im kako bi njegov trogodišnji sin odabrao bolje tipove, ali nema veze. Neki ga čak i poslušaju, pa kad dobiju prema njegovim uputama, zovu ga na piće.
Medo je samo imao puno sreće. Uspio je ostvariti ono što polazi za rukom samo rijetkima, ali upravo zbog takvih mnogi postanu teški kockari i ovisnici. Dovoljno je da se u medijima objavi kako je netko dobio skoro dva milijuna kuna, pa da pola nacije pojuri u kladionicu. Dovoljno je i da se kvartom proširi priča o tome kako Medo ne radi ništa nego živi od klađenja, pa da neki klinac da otkaz u skladištu, preseli se u kladionicu i upropasti si život.
Najpotresnija je priča Nine koja je, priča, deset godina živjela u braku za koji je mislila da je neuništiv.
- Muž i ja smo se obožavali. Često mi je donosio razne poklone, a kad nam se rodila kći stalno joj je nešto kupovao. Imali smo stan, dobar auto, i sasvim smo solidno živjeli. Uvijek smo zajednički donosili odluke, pa sam se malo iznenadila kad mi je rekao da je prodao auto. Tvrdio je da onaj koji smo imali nije bio dobar i da ćemo sljedećeg mjeseca kupiti novi. Prošla su tri mjeseca, auto još nismo kupili, a onda su počela i njegova noćna izbivanja. Ispočetka sam mislila da ima ljubavnicu, ali u to nisam mogla povjerovati. Jednog sam ga jutra dočekala sa skuhanom kavom i zatražila objašnjenje - rekla je Nina i na tom joj je mjestu glas lagano počeo drhtati.
Suprug joj je, naime, rekao da je prokockao i auto i stan te joj sugerirao da već istoga dana spakira sebe i kćerku i ode živjeti k svojoj mami u garsonijeru, jer da je dužan još nekim ljudima koji bi mogli pokucati na vrata, a ne želi da ona i kći tada budu prisutne.
- U početku nisam uoće bila svjesna o čemu on to priča. No, poslušala sam ga i odselila. Već sedam godina ne živimo zajedno, ali vidimo se ponekad, uglavnom kad on ima novca, i ne mogu vam opisati koliko ga žalim - priča Nina koja ga je uzalud pokušavala nagovoriti na liječenje, pomoći mu na bilo koji način. Na kraju je odustala jer je shvatila da je to nemoguća misija. Priznaje da se još uvijek nada kako će opet živjeti zajedno i da će on pobijediti tu svoju bolest. Još uvijek ga, naime, voli.
Novi ovisnici
Stručnjaci s kojima smo razgovarali slažu se kako će - ne poduzmu li se neke zakonske mjere poput zabrane reklamiranja kladionica i ne pokrenu li se preventivni programi - epidemija klađenja za najmanje pet godina ovladati generacijom današnjih tinejdžera.
Možda je pet godina preoptimistična procjena, kad se zna da - iako zakon strogo zabranjuje klađenje mlađima od 18 godina - u kladionice redovito dolaze ne samo srednjoškolci, nego i osnovnoškolci. Rijetko ih kad odbiju jer djeca uvijek imaju izgovor da ih je "tata poslao da mu uplate listić". Bude li on slučajno dobitni, ipak moraju potražiti nekog punoljetnika koji će umjesto njih podići dobitak jer je vlasnicima kladionica (zbog visokih novčanih kazni) to ipak prerizično. No, klinci su danas sve domišljatiji. U najgorem će slučaju listić donijeti kući i zamoliti mamu da ode po novac. Ovo posljednje još ne izaziva društvenu reakciju.
Lokus kontrole
Ovisnost o kocki kod nas nije počela otvaranjem kladionica nego klubova s poker-aparatima. Devedesetih su u mračnim bircevima frajeri satima znali lupati po dva gumba: veća ili manja. Tada je čak i poznati crnogorski showman, Rambo Amadeus, napisao pjesmu: "Mama, abortiraj brata jer za dvoje nema mjesta pored poker-aparata". Bila je to, naravno, njemu svojstvena cinična kritika nove "zabave za društvo". Nije neuobičajeno da se jedna društvena ovisnost naprosto zamijeni drugom, sve dok se ne otkrije da ni ta zamjenska nije baš zdrava. Suvremene masovne zabave, od Big Brothera, Milijunaša, do kladionica uglavnom pokreće isti motiv - mogućnost instant dobitka.
Ukupno 62 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka podnijelo je Ministarstvo unutarnjih poslova od stupanja na snagu novog Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima protiv sedam kladioničarskih kuća.
Prema tom zakonu koji je donesen 30. lipnja ove godine, kladionice spadaju u drugi razred novčarskih institucija. One koje imaju više od pet zaposlenih u poslovnici dužne su uz njih angažirati i zaštitara. Poslovnice s manje od pet zaposlenih dužne su imati alarmni sustav, neprobojno staklo između mušterije i poslodavca te videonadzor.
GODINA PRIJAVLJENO RAZRIJEŠENO
2004. 223 78
2005. 195 81
2006.* 245 114
* podatak za prvih deset mjeseci
- Najčešći primjer kršenja Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima je taj što najveći dio kladionica nema pregrađen radni prostor zaposlenika neprobojnim pregradama od prostora koji je dostupan strankama i drugim osobama - objasnili su u MUP-u. Predviđena kazna za nepoštivanje tog Zakona kreće se od 5000 do 500.000 kuna.
U prvih deset mjeseci ove godine u Hrvatskoj je zabilježeno ukupno 245 razbojništva u kladionicama, što je za sto više nego u istom razdoblju lani. Od tih 245 razbojništva u kladionicama policija je razriješila njih 114, dok je tijekom cijele prošle godine razriješen 81 prepad na kladionice od njih ukupno 195.
- Razbojništvo u kladionicama je urbani delikt, a najviše ih je, oko 80 posto, zabilježeno na području grada Zagreba. Prepadi na kladionice događaju se i u ruralnim mjestima, no ne u toliko velikom broju jer je riječ o malim sredinama u kojima razbojnici najčešće ne mogu neopaženo nestati kao u gradovima u kojima je uvijek gužva - objašnjava Davor Barnović iz kriminalističke policije.
Prema istoj statistici o razbojništvima u kladionicama, prepadi se najčešće događaju u poslijepodnevnim satima.
- Razlog tome je, kao prvo, veća količina novca koja se navečer nalazi u kladionicama, te manja vidljivost zbog mraka. Tada razbojnik puno lakše uspije pobjeći nakon prepada - kaže Barnović.
Točan profil razbojnika na kladionice policija nema, jer, kako kažu, za to je potrebno provesti znanstvena istraživanja koja u Hrvatskoj još uvijek nisu napravljena. MUP je zainteresiran za takvo istraživanje te bi sigurno sudjelovao u njemu i pomogao, tvrdi Barnović. Ipak, prema dojmu policije, najčešći razbojnici na kladionice su muške osobe mlađe dobi čiji su dosjei vezani za zloporabu droge. U jednoj trećini prepada razbojnici su potpuno maskirani.
Mjeru zabrane klađenja u Hrvatskoj je moguće izreći, no način za pridržavanje te kazne još uvijek ne postoji. Prema zakonu, najveća kazna za prepad na kladionicu iznosi 12 godina, a odnosi se na one prepade s korištenjem oružja. Za prepad bez oružja kazna iznosi deset godina.
No, upozoravaju stručnjaci, naivno je tvrditi kako je dovoljno uplatiti jedan listić kako bi se već idućega dana uplatio drugi, i na kraju digao kredit za vraćanje dugova. U svakome postoji tzv. lokus kontrole - koji određuje doživljaj odgovornosti za ishode u životu. Prema tom se kriteriju ljudi dijele na one koji smatraju da su za sve što im se u životu dogodi sami odgovorni, i one koji čvrsto vjeruju da ovise o sudbini.
Istina je, najvjerojatnije, negdje između, ali statistika pokazuje da oni koji se "prepuštaju sudbini" češće završavaju u kockarnicama, kladionicama ili drugim mjestima gdje se sudbina "iskušava". Iskušavajući je, malo pomalo, i posve neprimjetno upadaju u zamku ovisnosti. Zato je tu ovisnost najteže i prepoznati. Ona nema "sredstvo": bocu ili iglu; ona ne narušava zdravlje; ona naprosto izolira od svijeta i prebacuje ovisnika u metaprostor u kojem postoji samo golema paleta sportova i mogućnosti.
Priča o sportskim kladionicama i više od pola milijuna Hrvata koji ih redovito posjećuju zapravo je alarmantna. Pokazuje ekonomsko stanje nacije koja živi na kredit, uvijek im potkraj mjeseca nestane novca, a zimi posuđuju kako bi platili grijanje i nekoliko stotina kuna im je velik novac. Pokazuje i društvenu anomaliju u kojoj se umjesto knjiga ili časopisa sve masovnije čitaju bilteni kladionica.
Ovisnost o klađenju - kao i sve što ona nosi - nije jedina negativna posljedica sportskih kladionica. Slika koju je javnost o njima stvorila ne odgovara stvarnosti. U kladionicama je rijetko kad više od deset tisuća kuna odjednom. Ljudi uplaćuju po 10, 20 kuna, nekad ih čak donose u kovanicama, a ona dvojica ili trojica što će ostaviti više neće znatno podići dnevni utržak. Ipak, najvjerojatnije zbog slabe zaštite, kladionice su sve veća meta pljačkaša. Policija ih u većini slučajeva dosta brzo ulovi jer se radi o amaterima. Pravi profesionalci znaju da se po veliki novac ne odlazi u pljačku kladionice.
Pojavom i sve bržim širenjem internetskih kladionica, koje su sve popularnije i u Hrvatskoj, opasnost za razvijanje ovisnosti o klađenju znatno se povećala. Prema procjeni Andrewa Poolea iz GamCarea, engleske udruge za sprječavanje ovisnosti o klađenju, najveća je opasnost klađenje putem interneta. Ondje se, kladi virtualnim novcem.
Do takvih je kladionica jednostavno doći upisivanjem ključnih riječi u tražilicu,a samo jedna od njih je i www.onlinebetting.com. Za "upis" je dovoljno ostaviti samo e-mail adresu te korisničko ime koje si također sami nadjenete te ne mora imati veze s imenom koje vam piše u službenim dokumentima, i kojim ćete se predstavljati ostalim članovima. U te su kladionice svi dobrodošli i nemaju dobnog ograničenja. Upravo je ovo zadnje najveća opasnost za klince koji provode puno vremena na internetu.
Kad ispišete tražene "podatke", virtualni vam diler odmah "uplaćuje" virtualnih tisuću funti, (nerijetko popraćeno slikom vreće novca ili nekog drugog arhetipa bogatstva), što je početni kapital virtualnog kladioničara. Na stranicama tih kladionica, koje se uglavnom financiraju brojnim reklamama drugih internetskih, a nerijetko i stvarnih kladionica, možete se kladiti neograničeno, dokle god imate svoj budžet. Cilj "igre" je postati "kladioničar mjeseca", odnosno biti na prvom mjestu po dobicima jer je pravi novac namijenjen samo najboljem. Svakog mjeseca na stranici osvane korisničko ime sretnog dobitnika i 400 dolara.
Šanse za dobitak tih 400 dolara su već sada iznimno male, no ipak se prijavljuje sve više korisnika, čime se šanse, razumljivo, još više smanjuju. No, budući da je budžet, premda virtualan, ipak primamljivo visok, cyber-kladioničari stavljaju velike uloge i to na velik broj parova. Sve to čine bez ikakva opterećenja jer znaju da novac nije pravi.
- Problem nastane kad se pojedincima učini da im klađenje ide od ruke jer na virtualnim kladionicama često "zgrnu" pravo virtualno bogatstvo, pa odlaze u prave kladionice gdje ipak ulažu svoj novac i postaju ovisni o klađenju zbog zarade, a ne igre - upozorava engleski stručnjak.
Željka Matković
Nakon "standardnih" sportskih rezultata s HTV-a, usplahireno tražite na satelitskoj tablicu danske rukometne ženske lige i poludite kad vidite da je Aarhus izgubio od Randersa s dva razlike i to još na domaćem terenu. Dan vam je stvarno loše počeo. Jedino čemu se možete domisliti da ga barem malo popravite jest da detaljno i temeljito proučite sve statistike iz tjednih biltena kladionica i ovaj put ozbiljno odaberete parove na kojima sigurno nećete pogriješiti.
Simptomi
Sjajan plan. Čak i dovoljan razlog da ustanete iz kreveta i izađete iz stana.
Ne morate daleko: najbliža kladionica je u ulazu do vašeg, ali nju baš ne volite jer ste čuli da stavljaju lažne koeficijente, pa ćete ipak protegnuti noge do druge zgrade gdje je i kladionica i kafić za pročitati novine i malo prokomentirati situaciju s ekipom "iz klade" kamo svraćate tek da pokupite dnevnu ponudu.
Dok lagano miješate treći makijato, duboko promišljate kolike su šanse da Real prvi zabije gol, a košarkašice iz Dijona nadjačati suparnice koje na ljestvici za njima zaostaju samo jedan bod.
Svoje procjene zapisujete, pa još jednom provjeravate: ako su koeficijenti rezultata što ste ih predvidjeli niski, dobit ćete manje novca, ako su pak previsoki, znači da su male šanse da se ostvare. Na sto ste muka, kao i svaki dan, uostalom. Prilazi vam znanac iz kvarta, onaj kojeg još niste vidjeli ni u čemu osim u trenirci i crnoj kratkoj jakni. I on je baš krenuo do kladionice, ali imate vremena da popijete po pivo. Slušate ga kako nabraja na što se misli kladiti i sve se bolje osjećate. Možda je ipak ovo "vaš dan". Pa i vrijeme je, pobogu, niste ništa "digli" već dva tjedna, a i tada je to bilo samo 120 kuna! Da niste prije toga platili onaj glupi telefonski račun za koji vam je stigla treća opomena, imali biste najmanje 200, ovako vam je ostalo samo 10, a da ste znali da ćete baš tada pogoditi sve parove založili biste onaj ženin zlatni lanac što ste joj ga kupili za 10. godišnjicu braka i skupili bar 1000 kuna za ulog. Vratilo bi vam se 12 milja, ej!
Napokon ulazite u kladionicu, probijate se kroz ekipu koja stoji i proučava one beskonačne ispise na zidu i pokušavaju iskombinirati što veći a sigurniji koeficijent (što, nekad, potraje i satima) i stajete pred pult. Djevojku s one strane stakla pozdravljate imenom, namigujete joj i, kao usput, komplimentirate njene "zlatne ruke" kojima žurno ukucava vaše tipove riječima kako ste sigurni da vam tako krasni prsti moraju donijeti sreću. Ona vam uzvraća osmijeh. Ni ona - kao ni kladitelji - nikad ne zna kome će danas bog klađenja dati pobjednički listić od kojeg će dobiti pozamašnu napojnicu, pa joj je smješkanje klijentima u opisu posla, čak i kad joj zaborave laskati.
Skoro će tri, taman stižete na početak češke prve hokejske lige. Došli ste baš na reklame a u glavi vam se, kao neki flashback, vraća ženin glas o tome da je njoj dosta tog vašeg nerada, sjedenja pred televizorom i, najviše, stalnih odlazaka u kladionicu iz koje još nikad niste donijeli ni kune za kuću. Niste sigurni jer je prejako vikala, a tu frekvenciju nikad niste naučili čuti, ali čini vam se da je spominjala razvod ili nekakvo liječenje od klađenja.
Samo njoj takve gluposti mogu pasti na pamet. Čuj: da se liječim od klađenja?! Dobro je drugi dan rekao onaj Kike u kladionici: "Ma, stari, ako ti je ona to rekla ozbiljno, onda liječenje više treba njoj nego tebi".
Kad je tako pametna neka vam onda kaže što drugo da radite. A i bilo joj je dobro ono kad ste prije tri godine dobili dvije tisuće kuna i kupili joj cipele.
Uzorak
Kao i većina ljudi u Hrvatskoj koji su, spletom nesretnih okolnosti, prerano umirovljeni, nezaposleni, otpušteni kao tehnološki višak, ili čak i zaposleni ali definitivno potplaćeni - imate dovoljno vremena za fantazije. Ova izmišljena epizoda postaje priča koju zbog sve masovnijeg klađenja može iz svoga iskustva prepričati sve više Hrvata.
Oni koji, recimo, od jutra razmišljaju o tome kako da povećaju dobit kompanije, ili kako da se riješe treme prije važne prezentacije stranim ulagačima, pa čak i oni koje brine hoće li šef biti zadovoljan projektom koji su izradili, naprosto nemaju vremena misliti ni o tome hoće li stići pogledati utakmicu svog omiljenog kluba, a kamoli da u glavi množe koeficijente nekakvih drugih i trećih rumunjskih vaterpolskih liga. Oni su, doduše, i bolje plaćeni, pa ako im je baš do kocke, mogu si priuštiti i odlazak u kasino - što je podjednako opasno, ako ne i opasnije od klađenja, jer su ulozi veći (a time i mogući gubici), a ovisnost koja se može stvoriti je jednaka. Teško izlječiva i bolno razočaravajuća za obitelj. Ako već niste bez nje ostali.
Postoje, naravno, i oni s "bijelim ovratnicima" koji čim dođu u ured državne ili već neke firmice u kojoj su se uhljebili, uključe internet i provjere ono što nezaposleni i siromašniji gledaju na teletekstu. Budući da svaka sportska kladionica u Hrvatskoj, naravno, ima svoju web stranicu s istom onom ponudom koju lijepe po zidovima i dijele kao fotokopije, kladitelj već do pauze za ručak može odabrati svoju dnevnu kombinaciju, a neriješene papire pustiti da pričekaju.
Dijagnoza
U pauzi ne jure u menzu ili po sendvič, nego u kladionicu. Čak je i bliže nego onaj grozan fast-food gdje suradnici odlaze po užinu.
Ako ste se prepoznali u više od tri situacije, možda ste se ipak navukli na klađenje? Možete li izdržati ijedan dan da ne odete u kladionicu? A možete li izdržati čitav tjedan?
Kad sam nedavno u nekom taksiju s prijateljicom komentirala taj fenomen, taksist nas je bez pardona prekinuo rečenicom: "A šta vas dvije filozofirate? Pa nema 'ko se nije bar jednom okladio." Na to mu nismo imale što reći.
Prema posljednjim procjenama više od 600.000 Hrvata najmanje jednom tjedno posjeti sportsku kladionicu. Prema podacima centara i ustanova za liječenje alkoholizma, u Hrvatskoj je registrirano oko pola milijuna ovisnika o alkoholu. To što se ta dva podatka poklapaju nipošto ne znači da je riječ o istim ljudima. No, tim gore. Pati više obitelji.
Za klađenje i alkoholizam ovdje je - više od brojki, premda su i one alarmantne za zemlju u kojoj živi jedva nešto više od četiri i pol milijuna - kudikamo bitnija činjenica da su i jedno i drugo, dakle i piće i klađenje, uglavnom društveno prihvatljivi. Naravno, obitelj alkoholičara reći će "kamo sreće da kocka", dok će obitelj notornog kladitelja govoriti "da barem pije", ali bit je ista. Dodamo li tome i čitavu generaciju žena srednje dobi koje su ovisne o pilulama za smirenje, možemo bez puno razmišljanja zaključiti kako se pretvaramo (ako se već nismo i pretvorili) u - ovisničku naciju.
Premda vjerojatno nitko sa sigurnošću ne može reći koliko je u Hrvatskoj točionica alkohola po glavi stanovnika, za kladionice se to vrlo precizno izračunalo - i opet došlo do zabrinjavajućeg podatka.
Kod nas na svakih 3000 ljudi postoji jedna sportska kladionica, dok je u Engleskoj - koja je klađenje i izmislila - po jedna kladionica na svakih 7000 ljudi. Od zemalja u okruženju samo u Srbiji ima više kladionica nego kod nas, dok ih u susjednoj Sloveniji, primjerice, uopće nema, ali zato postoje skupa kasina.
Ovisnost
Voditelj centra za alkoholizam i druge ovisnosti psihijatrijske bolnice Vrapče, dr. Ante Bagarić tumači kako je korijen svake ovisnosti, pa i one o kocki, isti:
- Ovisničke ličnosti pate od osjećaja manje vrijednosti, neshvaćanja, usamljenosti ili čak blage depresije, što je posljedica nedostatka serotonina, hormona sreće, koji se često pogrešno naziva adrenalinom. Kao što pobornici ekstremnih sportova, koje zovemo ovisnicima o adrenalinu, uživaju dok se bacaju u 50 metara duboku provaliju vezani samo gumom za nogu, tako i patološki kladitelji uživaju u iščekivanju rezultata, računanju mogućih dobitaka, smišljanju kako da ulože što manje, a zarade što više… Ovisnici o alkoholu piju da bi im poraslo samopouzdanje, mnogi mladi počinju konzumirati drogu da bi se "dokazali" pred društvom, a ovisnici o kocki i klađenju nadaju se dobitku koji će im promijeniti život i od nekog posve prosječnog ili relativno siromašnog službenika ili fizičkog radnika, preko noći pretvoriti u bogataša, a serotonin se u njihovu mozgu stvara i pri samom fantaziranju o tome, te dovodi do osjećaja ugode koji labilnu osobu može povući u ovisnost - objašnjava dr. Bagarić.
U GamCareu ovisnike ne liječe zabranom klađenja nego ih uče kako da klađenjem ne ugroze sebe i svoju obitelj
U Velikoj Britaniji - gdje je klađenje, uostalom, i izmišljeno još prije nekoliko stoljeća - danas se broj ovisnika o listićima, tipovima i opsesivno-kompulzivnim praćenjem svih mogućih sportova broji u stotinama tisuća. Zbog tako alarmantnog broja ovisnika koji nemaju novca za odlazak u neki od instituta za liječenje ovisnosti, počele su se osnivati udruge koje djeluju, uglavnom na principu smanjenja štete ("harm-reduction") koji se, najkonciznije rečeno, svodi na metodu prema kojoj se ovisnika niti ne pokušava odviknuti, ali ga se barem pokuša naučiti da se mudrije kladi, a u najboljem slučaju nauči kad treba stati.
Takve udruge u nekim zemljama prema zakonu moraju financirati upravo kladionice dajući im postotak profita. Udrugu GamCare, dobrotvornu neprofitnu udrugu koja se bavi isključivo sprječavanjem ovisnosti o klađenju, osnovala je skupina londonskih stručnjaka. Ubrzo nakon osnivanja GamCare je postala vodeća na svom području djelovanja.
- Prije pet godina otvorili smo telefonsku liniju za pomoć, a danas već organiziramo akcije za pomoć ovisnicima. - Nije nam cilj nekome zabraniti priliku da zaradi kladeći se, ali samo ako to radi tako da ne šteti sebi ili svojoj obitelji - tumači Andrew Poole, jedan od osnivača udruge. Dosad im se javilo više od tisuću građana, a kako njihov broj brzo raste, GamCare je odlučio proširiti ponudu skrbi o kroničnim kladiteljima. Trenutno nudi četiri metode pomoći pri odvikavanju od klađenja i ima izvrsne statističke pokazatelje uspješnosti. - Posve je nebitno je li u pitanju netko tko se kladi tek mjesec dana ili deset godina, je li prokockao sto funti ili vilu s bazenom. Jedino je važno da osoba shvaća da je ovisna - naglašava engleski stručnjak. Najviše se pozitivnih rezultata postiže individualnim razgovorom, jer ovisnici tako stvaraju povjerenje prema osobi koja im nastoji pomoći.
U udruzi GamCare pomagali su gotovo svima, od maloljetnika do onih koji su se javili čim su uplatili prvi listić. Premda su im prostorije u centru Londona, javljali su im se iz većine europskih, ali i arapskih te drugih zemalja.
- Mislim da u Hrvatskoj stupanj ovisnosti o klađenju još nije toliko zabrinjavajući - ocjenjuje Poole i dodaje: - No, iz vama susjednih zemalja najčešće se javljaju Mađari, a pomogli smo i nekim državljanima Srbije i Slovenije. Iz Hrvatske se još nitko nije javio - zaključio je Poole. ( Sanjin Španović)
|
Odbacivanje predrasuda pomaže liječenju ovisnosti
|
Ipak, ovisnika o klađenju najteže je prepoznati. Alkoholičar pokazuje jasne fizičke znakove ovisnosti, kao i ovisnik o drogama. Oboje doživljavaju nagle promjene ponašanja ili mijenjaju društva. Ovisnici o kocki ne bazde na alkohol, ne kradu televizor iz stana (kako bi onda gledali utakmice), a dnevno potroše u prosjeku 50-ak kuna. Ovisnici o kocki, odnosno klađenju, u pravilu su muškarci između 18 i 35 godina, no na liječenje se prijavljuju isključivo onda kad zapadnu u prevelike dugove. Na odjelu ovisnosti jedne zagrebačke bolnice nedavno je jedan kockar molio da ga prime jer je bježao od dužnika i kamatara pa mu se bolnički odjel učinio sigurnim utočištem.
Svi ti podaci možda i ne bi bili toliko alarmantni da se prve kladionice u Hrvatskoj nisu otvorile tek prije šest godina. Prve su godine ljudi na klađenje potrošili oko milijardu kuna, dok su lani uplatili čak tri milijarde (što je, usporedbe radi, tri puta veći iznos od godišnjeg proračuna Ministarstva kulture). Tko je najviše zaradio? Kladionice i država kojoj su obavezne plaćati visoke poreze.
Kladionice posvuda
Iako je šest godina i više nego dovoljno za razvijanje ovisnosti o bilo čemu, ako će neki od tih pola milijuna kladitelja tvrditi da su samo "rekreativci", valja ih upozoriti da ako i nisu ovisnici, što je sasvim moguće - definitivno razvijaju naviku koja bi mogla uistinu dovesti do potpunog urušavanja već ionako klimave civilizacije i kulture rada, kako je to nedavno primijetio i kolumnist Magazina Jurica Pavičić. Dovoljno je da se čovjek zamisli nad činjenicom da se u šest godina u Hrvatskoj registriralo čak 14 sportskih kladionica (neke su propale, ali se otvaraju nove) s više od 1900 poslovnica. Više gotovo da i nema ulice, a kamoli kvarta, gdje ne postoji barem jedna kladionica i da su one - u šest godina - uspjele metastazirati u sve pore i slojeve društva i zaraziti više od pola milijuna ljudi.
"Nema ga 'ko se nije okladio", što bi rekao onaj taksist. Prema svemu sudeći, nije riječ samo o kratkotrajnoj maniji.
- Djeca koja odrastaju promatrajući očeve ili majke - jer ne zaboravimo da se u kladionicama često pojavljuju i žene - kako svakodnevno računaju koliko će uložiti, a koliko mogu dobiti; kako se svađaju kad na lotu izvuku broj za jedan manji od onoga koji su oni odigrali, ili kako tata po cijele dane gleda sporske programe, usvajaju takav model ponašanja. Prije ili kasnije i oni će shvatiti da od plaće ne mogu kupiti sve što požele, a da bi im neki dodatni novac dobro došao i uputit će se u kladionicu, po srećku, listić za bingo ili loto - kaže dr. Ljiljana Škrinjarić, psihijatrica i psihoterapeutkinja u zagrebačkom Domu zdravlja - Centar, koja je među prvima u Hrvatskoj počela liječiti ovisnike o kocki i klađenju. Prema njezinim riječima, patološke kockare vrlo je teško izliječiti. Potrebna je njihova maksimalna volja, kao i maksimalan trud terapeuta kako bi osoba shvatila da, primjerice, dugove može vraćati od plaće, a ne - što je najveća zabluda kockara - novom okladom. Također, potrebno ga je uvjeriti da plaću prebaci na bračnog druga, da otkaže sve kreditne kartice, prijateljima prizna za svoj problem i zamoli ih da mu ne posuđuju novac. Za patološkog kockara sve su to strašne stvari jer je on, bez obzira na visinu duga, uvjeren da će se izvući čim mu "opet krene".
Epidemija kladionica u Hrvatskoj, naravno, odraz je društvenoga stanja. Prosječni Hrvat, nažalost, nema ni pristojan sako i kožne cipele, bez kojih ga neće pustiti u kasino, a kamoli dovoljno novca za početne uloge. U zatvorenim krugovima, istina, i dalje se karta za novac, ali to su u principu isti ljudi između kojih kola uvijek isti novac, pa je ekonomski krug zatvoren: uvijek su neki "bogati", a neki "siromašni".
No, kladionice, u kojima je minimalni ulog 10 kuna, dostupne su doslovno svima. Na potezu od zagrebačkog Glavnog kolodvora do Trga bana Jelačića, 10 kuna moguće je i užicati od prolaznika.
Kladionice su, pojednostavnjeno, kasina za siromašne.
Djevojka koja radi u jednoj od poznatijih zagrebačkih kladionica - čiji su klijenti bivši nogometaši, vratari, treneri i druge poznate osobe - kaže da su prosječne uplate od 20 do 40 kuna, dok "znalci" dolaze i s po nekoliko tisuća kuna (kladionice su same odredile kolika je maksimalna uplata, kako ih neki preveliki dobitak ne bi doveo u stečaj) i klade se samo na jednu, najviše dvije utakmice i - uvijek dobiju.
- Kad netko dobije više od tisuću kuna obavezno mi ostavi napojnicu, ali ovi iz sportskih krugova, koji imaju dovoljno novca, znaju ostaviti i po 200, a najveća napojnica koju sam dobila bila je 500 kuna - priznaje i moli za anonimnost.
- Najveći su ovisnici oni koji uplate pet listića po 10 kuna, na različite utakmice i sportove. Oni gotovo nikad ništa ne dobiju, ali dolaze redovito. Od njih većina kladionica, zapravo, i živi. To su pravi gubitnici, ali svaki put kad uplaćuju tiket sami sebi ponavljaju da je to sad "to" i da će sada sigurno dobiti - govori djevojka čiji je jedini posao da u kompjuterski program unese brojeve koje joj pripreme kladitelji, a za to mjesečno zaradi plaću od oko tri tisuće kuna, i još toliko u napojnicama. Ne smeta je što je diplomirala fiziku - ovdje bolje zarađuje.
Klađenje i sport
Dr. Petar Turčinović, dugogodišnji profesor socijalne psihologije koji je nekoliko godina predavao i na prestižnom američkom Harvardu ovako oslikava problem:
- Klađenje je naprosto jedna od igara na sreću. Kao što je to rulet, black jack, tombola ili poker. Jedina je razlika što klađenje stvara iluziju da se temelji na određenom znanju, točnije poznavanju sportskih statistika, redovitom praćenju sportskih zbivanja i slično. No, ponavljam, to je iluzija - kaže dr. Turčinović.
Igre na sreću, napominje, u različitim oblicima postoje od pamtivijeka i imaju svoju društvenu, osobnu i, naravno, ekonomsku razinu.
- Na društvenoj razini igre na sreću imaju nekoliko funkcija. Jedna od njih je zabava, za što je idealan primjer Las Vegas, koji nudi vrhunsku predstavu, gurmanske, enološke i kockarske spektakle za one koji si to mogu priuštiti. Većina ljudi koja tamo dolazi nije patološki ovisna o kocki nego tome prilazi kao organiziranom načinu zabave. Za njih je dovoljno to uzbuđenje koje nosi iščekivanje na kojem će se broju zaustaviti kuglica ruleta. Tek tri do četiri posto posjetitelja su patološki kockari. Pa i ako dijete povedete na vikend u Disneyland potrošit ćete gotovo kao i u Las Vegasu, a to nipošto ne znači da ste hazarder, već da imate dovoljno novca za zabavu - priča dr. Turčinović.
No, drugo je Amerika, a drugo tranzicijska, financijski slaba Hrvatska.
- U siromašnim zemljama igre na sreću, pa tako i klađenje, nisu samo zabava. Klađenje je i određeni način bijega, eskapizma od stvarnih problema ili događaja, loše stvarnosti, nezaposlenosti, podstanarstva. Ljudi koji žive na pragu siromaštva, a znaju da postoje i oni koji sasvim dobro žive, možda i u njihovom susjedstvu, nadaju se dobitku koji će im pomoći da se izvuku iz financijske krize. Naravno, šanse da se to dogodi su minimalne, puno je vjerojatnije da će ti ljudi zapasti samo u još dublju emotivnu i ekonomsku krizu - naglašava dr. Turčinović te napominje kako bi svima trebalo biti jasno da se industrija igara na sreću bazira na ideji da je vjerojatnost na strani organizatora, a nikako igrača.
Kladionice su, na neki način, i nusproizvod sve globaliziranije sportske industrije u kojoj se okreće novac ravan onome što se vrti trgovanjem naftom ili drogom: sponzorski ugovori, televizijske reklame, milijunski transferi sportaša, novinski tekstovi o tome što jedu prije treninga, a što prije utakmice, koji se sportaš oženio kojom manekenkom ili pjevačicom… dio su sve dominantnijeg "infotainmenta" čiji je zadatak da informira zasjenjen irelevantnim ali glamuroznim temama. Momak s nadimkom Pile (32) iz zagrebačke Dubrave to je ovako objasnio:
- Kad se kladiš puno ti je zanimljivije gledati utakmicu. Inače sam gledao samo one u kojima su igrali meni dragi klubovi. Otkad se kladim, gledam sve. Adrenalin mi raste dok gledam Međimurje - Inter, jer je u pitanju moja lova, a ne koji će od njih biti bolje plasiran na ljestvici.
Društveno klađenje
Pile za sebe ne priznaje da je ovisnik. Kaže da igra iz čiste zabave, a najviše je uložio 200 kuna.
- Za mene je to velika lova, pa sam je uložio na zicer. Dobio sam par tisuća. Inače ulažem najviše 50 i kladim se samo na nogomet, nekad i na irski ili talijanski loto, a u kladionice redovito idem otkad su se otvorile. Vidio sam svakakvih ljudi, od umirovljenika do mafijaša koji igraju na sigurno za veliku lovu. Ne znam, ali za mene su ovisnici samo oni koji dižu kredite zbog bugarskog stolnog tenisa i oni koji po cijele dane i noći zure u Eurosport i druge sportske kanale. Svi mi ostali smo rekreativci.
Postoji i kategorija tzv. društvenih kladioničara. To je, priča jedan student FER-a, kad se nas pet, šest dogovorimo da se kod nekog nađemo srijedom i gledamo Ligu prvaka. Da bi nam bilo zanimljivije, taj dan se dogovorimo na koga se kladimo, skupimo lovu i onda, ako dobijemo - dijelimo dobitak. Još nijednom nisu dobili. Jedini koji za sebe ne krije da je ovisnik o klađenju - no u tome ne vidi ni najmanji problem - četrdesetogodišnji je bivši konobar iz Zagreba, zvan Medo. Kad se preko puta kafića u kojem je radio otvorila sportska kladionica više je vremena provodio tamo nego na radnom mjestu.
- Igrao sam na sve; da je bilo u ponudi, kladio bih se i na to hoće li na vijetnamskom sinkroniziranom plivanju kojoj od plivačica ispasti kvačica s nosa ili koja će prva klizačica pasti na umjetničkom klizanju u Finskoj. Ulagao sam svu lovu koju sam imao, ali sam i dobivao. Imam neki poseban instinkt. Točno kužim kad bookmakeri stave lažne koeficijente i uopće me ne zanimaju oni njihovi glupi tjednici sa statistikama. To je za zavaravanje amatera - s posebnim žarom u očima priča Medo. Na posljetku se u kladionici i zaposlio, no otpustili su ga jer je odbijao primati tipove za koje je osobno procjenjivao da su - glupi.
- Ma dolazile su takve budale, pojma oni o sportu nemaju. Da mi listić na kojem se kladi da će Celtic izgubiti od Rangersa, što je bila potpuna idiotarija. Takvima bih predlagao da radije pređu cestu i da za taj novac radije popiju pivo. Gazda je poludio, naravno da je njemu u interesu da što više budala uplati glupe listiće, ali ja sam ipak na prvom mjestu kladitelj, a ne kokoš koja brojke ukucava bez ikakva pojma o tome što one znače - kaže Medo koji je danas nezaposlen, ali mu se mjesečna primanja kreću od četiri do pet tisuća kuna. Toliko, naime, zaradi u kladionici. Uglavnom igra samo na sigurno, uloži na dva, najviše tri para 500 do 1000 kuna i - dobije.
Lažni koeficijenti
- Naravno, dogodi se i da izgubim. Pa jeste li vidjeli onaj jedanaesterac u posljednjoj minuti za Real? Presjeklo me. Obično izgubim zbog neke neočekivane sudačke odluke. Nogometni suci su kategorija ljudi koju najmanje poštujem. Odmah iza njih su bookmakeri.
Oni određuju koeficijente i često namjerno stave pogrešni kako bi navukli ljude da se klade na nešto što uopće nije realno. U kladionicama to zovu "potencijalno rizične situacije". To je kad shvate da bi na neku tekmu ili kombinaciju moglo doći do velikih isplata. Onda bookmakeri lijepo promijene koeficijent u korist kladionice i tako potaknu amatere da se klade na one ishode na koje se do tada nije uplaćivalo. Zato je najbolje listić uplatiti odmah ujutro - savjetuje Medo.
Ninin uništen brak
Imao je, kaže, problema sa suprugom, ali više zbog dugih izbivanja iz kuće nego zbog klađenja. Utakmice je, naime, volio gledati u kafiću, s ekipom, a ne doma. Kad je dobio otkaz dokazao joj je kako može zaraditi prosječnu hrvatsku plaću, ali da se neće kladiti svaki dan. Ipak, nema dana da ne uđe u kladionicu i ne pročita sve ponude. Ponekad obiđe i više kladionica po susjedstvu kako bi usporedio tko je stavio kakav koeficijent, gdje je isplativije, što je sve u ponudi. Još se, doduše, nije odviknuo od toga da vrijeđa kladitelje kojima preko ramena viri u listić i tumači im kako bi njegov trogodišnji sin odabrao bolje tipove, ali nema veze. Neki ga čak i poslušaju, pa kad dobiju prema njegovim uputama, zovu ga na piće.
Medo je samo imao puno sreće. Uspio je ostvariti ono što polazi za rukom samo rijetkima, ali upravo zbog takvih mnogi postanu teški kockari i ovisnici. Dovoljno je da se u medijima objavi kako je netko dobio skoro dva milijuna kuna, pa da pola nacije pojuri u kladionicu. Dovoljno je i da se kvartom proširi priča o tome kako Medo ne radi ništa nego živi od klađenja, pa da neki klinac da otkaz u skladištu, preseli se u kladionicu i upropasti si život.
Najpotresnija je priča Nine koja je, priča, deset godina živjela u braku za koji je mislila da je neuništiv.
- Muž i ja smo se obožavali. Često mi je donosio razne poklone, a kad nam se rodila kći stalno joj je nešto kupovao. Imali smo stan, dobar auto, i sasvim smo solidno živjeli. Uvijek smo zajednički donosili odluke, pa sam se malo iznenadila kad mi je rekao da je prodao auto. Tvrdio je da onaj koji smo imali nije bio dobar i da ćemo sljedećeg mjeseca kupiti novi. Prošla su tri mjeseca, auto još nismo kupili, a onda su počela i njegova noćna izbivanja. Ispočetka sam mislila da ima ljubavnicu, ali u to nisam mogla povjerovati. Jednog sam ga jutra dočekala sa skuhanom kavom i zatražila objašnjenje - rekla je Nina i na tom joj je mjestu glas lagano počeo drhtati.
Suprug joj je, naime, rekao da je prokockao i auto i stan te joj sugerirao da već istoga dana spakira sebe i kćerku i ode živjeti k svojoj mami u garsonijeru, jer da je dužan još nekim ljudima koji bi mogli pokucati na vrata, a ne želi da ona i kći tada budu prisutne.
- U početku nisam uoće bila svjesna o čemu on to priča. No, poslušala sam ga i odselila. Već sedam godina ne živimo zajedno, ali vidimo se ponekad, uglavnom kad on ima novca, i ne mogu vam opisati koliko ga žalim - priča Nina koja ga je uzalud pokušavala nagovoriti na liječenje, pomoći mu na bilo koji način. Na kraju je odustala jer je shvatila da je to nemoguća misija. Priznaje da se još uvijek nada kako će opet živjeti zajedno i da će on pobijediti tu svoju bolest. Još uvijek ga, naime, voli.
Novi ovisnici
Stručnjaci s kojima smo razgovarali slažu se kako će - ne poduzmu li se neke zakonske mjere poput zabrane reklamiranja kladionica i ne pokrenu li se preventivni programi - epidemija klađenja za najmanje pet godina ovladati generacijom današnjih tinejdžera.
Možda je pet godina preoptimistična procjena, kad se zna da - iako zakon strogo zabranjuje klađenje mlađima od 18 godina - u kladionice redovito dolaze ne samo srednjoškolci, nego i osnovnoškolci. Rijetko ih kad odbiju jer djeca uvijek imaju izgovor da ih je "tata poslao da mu uplate listić". Bude li on slučajno dobitni, ipak moraju potražiti nekog punoljetnika koji će umjesto njih podići dobitak jer je vlasnicima kladionica (zbog visokih novčanih kazni) to ipak prerizično. No, klinci su danas sve domišljatiji. U najgorem će slučaju listić donijeti kući i zamoliti mamu da ode po novac. Ovo posljednje još ne izaziva društvenu reakciju.
Lokus kontrole
Ovisnost o kocki kod nas nije počela otvaranjem kladionica nego klubova s poker-aparatima. Devedesetih su u mračnim bircevima frajeri satima znali lupati po dva gumba: veća ili manja. Tada je čak i poznati crnogorski showman, Rambo Amadeus, napisao pjesmu: "Mama, abortiraj brata jer za dvoje nema mjesta pored poker-aparata". Bila je to, naravno, njemu svojstvena cinična kritika nove "zabave za društvo". Nije neuobičajeno da se jedna društvena ovisnost naprosto zamijeni drugom, sve dok se ne otkrije da ni ta zamjenska nije baš zdrava. Suvremene masovne zabave, od Big Brothera, Milijunaša, do kladionica uglavnom pokreće isti motiv - mogućnost instant dobitka.
Ukupno 62 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka podnijelo je Ministarstvo unutarnjih poslova od stupanja na snagu novog Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima protiv sedam kladioničarskih kuća.
Prema tom zakonu koji je donesen 30. lipnja ove godine, kladionice spadaju u drugi razred novčarskih institucija. One koje imaju više od pet zaposlenih u poslovnici dužne su uz njih angažirati i zaštitara. Poslovnice s manje od pet zaposlenih dužne su imati alarmni sustav, neprobojno staklo između mušterije i poslodavca te videonadzor.
GODINA PRIJAVLJENO RAZRIJEŠENO
2004. 223 78
2005. 195 81
2006.* 245 114
* podatak za prvih deset mjeseci
|
MUP: Od početka godine 245 prepada na kladionice
|
|
Razbojništva u kladionicama
|
- Najčešći primjer kršenja Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima je taj što najveći dio kladionica nema pregrađen radni prostor zaposlenika neprobojnim pregradama od prostora koji je dostupan strankama i drugim osobama - objasnili su u MUP-u. Predviđena kazna za nepoštivanje tog Zakona kreće se od 5000 do 500.000 kuna.
U prvih deset mjeseci ove godine u Hrvatskoj je zabilježeno ukupno 245 razbojništva u kladionicama, što je za sto više nego u istom razdoblju lani. Od tih 245 razbojništva u kladionicama policija je razriješila njih 114, dok je tijekom cijele prošle godine razriješen 81 prepad na kladionice od njih ukupno 195.
- Razbojništvo u kladionicama je urbani delikt, a najviše ih je, oko 80 posto, zabilježeno na području grada Zagreba. Prepadi na kladionice događaju se i u ruralnim mjestima, no ne u toliko velikom broju jer je riječ o malim sredinama u kojima razbojnici najčešće ne mogu neopaženo nestati kao u gradovima u kojima je uvijek gužva - objašnjava Davor Barnović iz kriminalističke policije.
Prema istoj statistici o razbojništvima u kladionicama, prepadi se najčešće događaju u poslijepodnevnim satima.
- Razlog tome je, kao prvo, veća količina novca koja se navečer nalazi u kladionicama, te manja vidljivost zbog mraka. Tada razbojnik puno lakše uspije pobjeći nakon prepada - kaže Barnović.
Točan profil razbojnika na kladionice policija nema, jer, kako kažu, za to je potrebno provesti znanstvena istraživanja koja u Hrvatskoj još uvijek nisu napravljena. MUP je zainteresiran za takvo istraživanje te bi sigurno sudjelovao u njemu i pomogao, tvrdi Barnović. Ipak, prema dojmu policije, najčešći razbojnici na kladionice su muške osobe mlađe dobi čiji su dosjei vezani za zloporabu droge. U jednoj trećini prepada razbojnici su potpuno maskirani.
Mjeru zabrane klađenja u Hrvatskoj je moguće izreći, no način za pridržavanje te kazne još uvijek ne postoji. Prema zakonu, najveća kazna za prepad na kladionicu iznosi 12 godina, a odnosi se na one prepade s korištenjem oružja. Za prepad bez oružja kazna iznosi deset godina.
No, upozoravaju stručnjaci, naivno je tvrditi kako je dovoljno uplatiti jedan listić kako bi se već idućega dana uplatio drugi, i na kraju digao kredit za vraćanje dugova. U svakome postoji tzv. lokus kontrole - koji određuje doživljaj odgovornosti za ishode u životu. Prema tom se kriteriju ljudi dijele na one koji smatraju da su za sve što im se u životu dogodi sami odgovorni, i one koji čvrsto vjeruju da ovise o sudbini.
Istina je, najvjerojatnije, negdje između, ali statistika pokazuje da oni koji se "prepuštaju sudbini" češće završavaju u kockarnicama, kladionicama ili drugim mjestima gdje se sudbina "iskušava". Iskušavajući je, malo pomalo, i posve neprimjetno upadaju u zamku ovisnosti. Zato je tu ovisnost najteže i prepoznati. Ona nema "sredstvo": bocu ili iglu; ona ne narušava zdravlje; ona naprosto izolira od svijeta i prebacuje ovisnika u metaprostor u kojem postoji samo golema paleta sportova i mogućnosti.
Priča o sportskim kladionicama i više od pola milijuna Hrvata koji ih redovito posjećuju zapravo je alarmantna. Pokazuje ekonomsko stanje nacije koja živi na kredit, uvijek im potkraj mjeseca nestane novca, a zimi posuđuju kako bi platili grijanje i nekoliko stotina kuna im je velik novac. Pokazuje i društvenu anomaliju u kojoj se umjesto knjiga ili časopisa sve masovnije čitaju bilteni kladionica.
Ovisnost o klađenju - kao i sve što ona nosi - nije jedina negativna posljedica sportskih kladionica. Slika koju je javnost o njima stvorila ne odgovara stvarnosti. U kladionicama je rijetko kad više od deset tisuća kuna odjednom. Ljudi uplaćuju po 10, 20 kuna, nekad ih čak donose u kovanicama, a ona dvojica ili trojica što će ostaviti više neće znatno podići dnevni utržak. Ipak, najvjerojatnije zbog slabe zaštite, kladionice su sve veća meta pljačkaša. Policija ih u većini slučajeva dosta brzo ulovi jer se radi o amaterima. Pravi profesionalci znaju da se po veliki novac ne odlazi u pljačku kladionice.
Pojavom i sve bržim širenjem internetskih kladionica, koje su sve popularnije i u Hrvatskoj, opasnost za razvijanje ovisnosti o klađenju znatno se povećala. Prema procjeni Andrewa Poolea iz GamCarea, engleske udruge za sprječavanje ovisnosti o klađenju, najveća je opasnost klađenje putem interneta. Ondje se, kladi virtualnim novcem.
Do takvih je kladionica jednostavno doći upisivanjem ključnih riječi u tražilicu,a samo jedna od njih je i www.onlinebetting.com. Za "upis" je dovoljno ostaviti samo e-mail adresu te korisničko ime koje si također sami nadjenete te ne mora imati veze s imenom koje vam piše u službenim dokumentima, i kojim ćete se predstavljati ostalim članovima. U te su kladionice svi dobrodošli i nemaju dobnog ograničenja. Upravo je ovo zadnje najveća opasnost za klince koji provode puno vremena na internetu.
Kad ispišete tražene "podatke", virtualni vam diler odmah "uplaćuje" virtualnih tisuću funti, (nerijetko popraćeno slikom vreće novca ili nekog drugog arhetipa bogatstva), što je početni kapital virtualnog kladioničara. Na stranicama tih kladionica, koje se uglavnom financiraju brojnim reklamama drugih internetskih, a nerijetko i stvarnih kladionica, možete se kladiti neograničeno, dokle god imate svoj budžet. Cilj "igre" je postati "kladioničar mjeseca", odnosno biti na prvom mjestu po dobicima jer je pravi novac namijenjen samo najboljem. Svakog mjeseca na stranici osvane korisničko ime sretnog dobitnika i 400 dolara.
Šanse za dobitak tih 400 dolara su već sada iznimno male, no ipak se prijavljuje sve više korisnika, čime se šanse, razumljivo, još više smanjuju. No, budući da je budžet, premda virtualan, ipak primamljivo visok, cyber-kladioničari stavljaju velike uloge i to na velik broj parova. Sve to čine bez ikakva opterećenja jer znaju da novac nije pravi.
- Problem nastane kad se pojedincima učini da im klađenje ide od ruke jer na virtualnim kladionicama često "zgrnu" pravo virtualno bogatstvo, pa odlaze u prave kladionice gdje ipak ulažu svoj novac i postaju ovisni o klađenju zbog zarade, a ne igre - upozorava engleski stručnjak.
|
Kladionice na internetu najveća su opasnost za daljnje širenje ovisnosti
|
Željka Matković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....