Kaj dalje niste našli? - bilo je prvo pitanje koje su nam postavili roditelji i prijatelji kada smo objavili da ipak “idemo malo živjeti” u Australiju. Iako odluka nije samo tako “pala s neba”, jer sam ja australska državljanka koja se kao djevojčica iz Sydneyja vratila s roditeljima u Kloštar Ivanić, mnoge je zatekla jer nemam ja više, kako kažu, neozbiljne godine kad su avanture “sam tak” prihvatljive.
A cijeli život slušam kako je život preda mnom, samo ga se ne smijem bojati... I mi smo, umjesto da rađamo gomilu djece i gušimo se u astronomskim kreditima, pokazali hrabrost na drugi način i otputovali na kontinent 22 tisuće kilometara daleko od svega što znamo kako bismo okusili i tu stranu života... Jer, zaista, kad ako ne sad?
Dogovor je bio da ćemo ipak otići, pa makar samo da probamo što se da tamo napraviti. Moja je želja bila da sredim sve papire i živim “dolje” neko vrijeme kako bih stekla pravo na njihovu socijalnu mirovinu (danas-sutra) i da upišem još neku školu. Suprug je pak htio nešto vidjeti, a kako je majstor za klime, i zaraditi, jer su ljeta u Australiji pakleno vruća i nema toga što nije “pod klimom”, od automobila, zgrada, restorana, do tvornica...
Oboje smo dali otkaze i počeli raditi otkazni rok, karte su kupljene za let od 15. ožujka 2008. Došlo je vrijeme opraštanja s roditeljima i prijateljima i selekcije stvari koje se nose u novi život. Kako saznajemo, u avion smijemo ponijeti samo 20 kg u velikom koferu i 8 kg u malom. Treba utrpati 35 godina života u kofer od 20 kilograma!
Naravno, bilo je potrebno nekoliko selekcija prije nego što smo postigli odgovarajuću kilažu, a ostatak stvari je poslan kod mame na čuvanje. Da ne spominjem da me mama pitala bih li ja možda ipak uzela jednu dekicu koju mi je ona poklonila, u avionima zna biti zima... Prvo sam odmahnula glavom, u stilu - joj, daj mama - i onda sam je pogledala... I osjetila da u svom oduševljenju od puta i nove avanture ne vidim da ljudi oko mene pate i da ću mnogima nedostajati...
Odmah su mi krenula pitanja, što ako mene strefi nostalgija? Što ako neću moći? Na što me suprug utješio da se mi ipak imamo gdje vratiti i da ćemo uvijek imati za kartu. A u današnje vrijeme telefonije, SMS-a, skypea, interneta, facebooka... teško se osjetiti izoliran kao ljudi nekada.
Moji su roditelji prije gotovo 40 godina otišli u Australiju trbuhom za kruhom s mojim bratom u naručju koji je tada bio beba od godinu dana. Bili su mlađi, kasne dvadesete i život u Australiji im je, kažu, bio lijep i planirali su ostati. Ubrzo sam se i ja rodila, najtoplijeg dana australskog ljeta, u prosincu, u malom mjestu Wollongongu nedaleko Sydneyja. I sve je izgledalo divno. Imali su poslove, ali se,nakon nekoliko godina, umiješala nostalgija, glavni razlog povratka.
Na polasku iz Zagreba osjetila sam se potpuno opuštenom i mirnom, što se pokazalo dobrim jer sam nakon 26 sati i dva presjedanja, u Frankfurtu i Singapuru, stigla u Sydney dobro raspoložena. Prerano za nostalgiju. Sydney je sa 5,5 milijuna najveći grad koji smo odabrali zbog poslovnih zona i zgrada s puno klima na kojima suprug može pokazati svoje umijeće. Ako tu ne nađe posao, nigdje neće...
Sletjeli smo na sidnejski aerodrom u rano jesensko jutro (kad je kod nas dan, tu je noć, mi smo “gore”, Australija je “dolje”...). Zato se valjda i zove Down Under - tamo dolje ili naopačke).
Hvatamo taksi i odlazimo u hotel nedaleko od noćne žile kucavice za provod i kocku (to kasnije saznajemo) pod nazivom King Kross. Taksist je Libanonac, inženjer strojarstva. Kaže da je zemlja u ratu s Irakom, da je inflacija visoka, cijene rastu... Pita zašto smo baš odabrali Sydney, drugi grad po skupoći u zemlji? Jedino smo lošije mogli proći s Perthom...
Mi, još dobrano ošamućeni od svega, slušamo s pola uha i promatramo grad koji promiče.
Sam centar, City, pun je užurbanih ljudi i sve vrvi ljudima raznih rasa. Mulitkulturalni šok. Naš hotel je također “svijet u malom”. Prva šetnja je također otrežnjujuća. King Kross je stjecište onih koji izlaze noću, pune barove i kockarnice. Nije po našem ukusu iako turisti rado svraćaju. Nakon nekoliko dana odselili smo u drugi hotel, u mirniji kvart Kensington, gdje se normalnije diše.
Prvi dan u novom hotelu već smo razradili strategiju i raširili karte grada. Odlučujemo početi s prijavama na sve te moguće službe i, naravno, potražiti stan... Što prije profunkcioniramo kao normalni građani, bit će nam lakše. Ima nekoliko osnovnih stvari koje se obavezno moraju učiniti kada se stigne u Australiju. Otvoriti račun u banci, potražiti tax file number (jednstveni broj za uplate) u što kraćem roku prijaviti na Medicare (zdravstvena služba), zatim na Centrelink (socijalna služba), a nije loše zatražiti i australsku vozačku.
Mi smo nadobudno krenuli “u boj” na službe ravno iz hotela i, naravno, ništa nismo obavili. Za sve ti treba kućna adresa. Jedino nam preostaje je malo okrenuti prioritete - ipak prvo stan, a onda službe.
- Ovdje bračni par koji traži jednosoban stan - pitam u agenciji za nekretnine puna nade na još nesigurnom aussie engleskom.
- Daaa, dajte mi vaš broj i dođite sutra u razgledanje. Trebate ponijeti pismo od poslodavca, izvadak plaće i izvadak iz banke o novcu kojim raspolažete, a nije loše imati i potvrdu o nekažnjavanju, e da, i pripremite oko 2500 dolara za polog - kaže ona, da mi termin, adresu, zaželi dobar ostatak dana, pita pristojno jesmo li Rusi, zbog naglaska, pozdravi i poklopi.
Šok. Ne da nemamo posao, nego nismo otvorili ni račun u banci, a ne znam ni gdje izvaditi potvrdu o nekažnjavanju... Zašto to traže, nije nam jasno, pa tražimo stan, a ne ulaganje u opaki business. No, ipak smo drugi dan došli na tu adresu i skoro se srušili!
Oko 60 interesanata se skupilo i gledalo taj jedan jedini stan u luksuznijem dijelu grada Surry Hills koji je koštao oko 500 dolara tjedno (oko 7500 kuna mjesečno). Naravno, nismo prošli. Naime, nedavno je u Australiji došlo do kolapsa na tržištu nekretnina jer su s inflacijom porasle kamate na kredite za kuće. Ispalo je da mnogi godišnje rade samo za kamate pa su prodali kuće i otišli u podstanare. To je poskupjelo rentu i postrožilo uvjete rentanja stanova..
A ništa, nećemo dobiti papire bez adrese jer ovdje nema preuzimanja dokumenata osobno. Sve se šalje poštom. Ponovo smo nazvali agenciju, uzeli jednosobni nepovoljan stan koji plaćamo kao dvosobni (ali nam je bio na raspolaganju baš zato jer nije bila gužva za njega), cijena je 440 dolara na tjedan, i napokon smo uselili... I dobili adresu. I bazen u dvorištu u kojem se nikada nismo okupali, koji je više dekoracija da podigne malo cijenu.
Tek sad možemo dobiti sve papire. To se pokazalo pametnim jer smo dobili i pomoć od Centrelinka (kao useljenici) taman da pokrijemo stanarinu. Zoran je baš u to vrijeme počeo raditi iako još nije dobio sve papire za “trade recognition” bez kojih ovdje nema pravog posla u struci. Prošao je usmeni i pismeni i sad čeka papire - a gdje drugdje nego na kućnu adresu. Prošlo je već tri tjedna, a sandučić još uvijek prazan. Lako je čekati dok imaš neke prihode. No u našem slučaju, euri koje mijenjamo tope se kao bomboni...
Nakon što smo se napokon smjestili “na fiksnoj adresi”, krenuli smo u obilazak grada. Prva greška, stalno smo se držali karte, a na njoj sve izgleda blizu. Kakva zabluda. Jedan dan mi je pipa ostala u ruci i kaže Zoran da će to popraviti, samo trebamo u blizini svratiti u jedan dućan da kupi taj dio. Prošli smo točno 8 kilometara do trgovine.Naši novi prijatelji Marina i Ivan Vukoja umirali su od smijeha i naših žuljeva.
Nije ti to Zagreb, smiju se oni, to je ludilo od zemlje! Da, a nama nedostaje upravo to, da je malo, da imaš svog mesara, pekara, poštara... i da poznaš gotovo sve ljude u kvartu i možeš od njih posuditi šarafciger kad ti “rikne” pipa. Što god da ti treba, znaš gdje ćeš naći. A ako ne znaš, zna kum, strina, susjed ili frend od frenda. A o tome koliko nam nedostaju roditelji i prijatelji, da i ne govorimo. Joj, gdje je sad moj brat i nećaci, što mi rade prijateljice? Nema tog maila, SMS-a i telefoniranja koji mogu nadomjestiti kavicu s njima. Pa što mislite, kažu oni, gdje bi Australija stavila 70 tisuća doseljenika godišnje da nije velika? Zato sve i vrvi Kinezima i Indijcima, prema neslužbenim izvorima već ima pola Kineza, a mnogi već Australiju zovu Australasia.
Ni na mom faksu TAFE nije drukčije. Krenula sam na faks poboljšati business english jer želim upisati event management i sve sam bila u strahu je li mi engleski dovoljno dobar. Ali vidim, nema zime.
Kineski engleski je ipak totalna katastrofa. No, ne daju se. Sve da trebaju ići u školu još najmanje 10 godina. I uče. Ulaze u zemlju preko rodbine koja ih dočeka i pomogne im u startu. Mi smo pak “naše gore list” potražili u restoranu Wild fire u Darling Harburu te u klubovima Tomislav i Hajduk, a na neke smo Hrvate i slučajno naletjeli u malom dućanu u pokrajini Maroubra. Ajme, koje je to bilo veselje, na policama Čokolino, Vegeta, Cedevita, masline, pekmez od šljiva... Tak je to u tuđini. Čovjek nije ni svjestan što ga sve čeka i da će, poput mene neki dan, biti u stanju tražiti cijeli dan bočicu tartufa jer ih se toliko zaželio.
U početku smo mislili kupiti stan ili kuću, makar na kredit, pa pokušati ovdje ostati najmanje godinu dana. A sad ćemo razmisliti. Možda se vratimo i prije. Treba gledati na dolazak ovdje kao na promjenu u životu, mogućnost da se nauči i vidi nešto novo i računati s time da postoji šansa da to bude sve.
Iako, mogućnosti za pokretanje businessa su razne, kao i za završavanje škola - ima takvih zanimanja za koja mi još nismo ni čuli. Mislili smo možda pokrenuti i neki mali business, neki slatki cafe koji bi, ako ništa drugo, uvijek imao dobre frižidere i prave domaće štrudle od jabuka, sira i višnje koje u Sydneyju ne možeš naći.
Mary Novosel
A cijeli život slušam kako je život preda mnom, samo ga se ne smijem bojati... I mi smo, umjesto da rađamo gomilu djece i gušimo se u astronomskim kreditima, pokazali hrabrost na drugi način i otputovali na kontinent 22 tisuće kilometara daleko od svega što znamo kako bismo okusili i tu stranu života... Jer, zaista, kad ako ne sad?
Dogovor je bio da ćemo ipak otići, pa makar samo da probamo što se da tamo napraviti. Moja je želja bila da sredim sve papire i živim “dolje” neko vrijeme kako bih stekla pravo na njihovu socijalnu mirovinu (danas-sutra) i da upišem još neku školu. Suprug je pak htio nešto vidjeti, a kako je majstor za klime, i zaraditi, jer su ljeta u Australiji pakleno vruća i nema toga što nije “pod klimom”, od automobila, zgrada, restorana, do tvornica...
Oboje smo dali otkaze i počeli raditi otkazni rok, karte su kupljene za let od 15. ožujka 2008. Došlo je vrijeme opraštanja s roditeljima i prijateljima i selekcije stvari koje se nose u novi život. Kako saznajemo, u avion smijemo ponijeti samo 20 kg u velikom koferu i 8 kg u malom. Treba utrpati 35 godina života u kofer od 20 kilograma!
Naravno, bilo je potrebno nekoliko selekcija prije nego što smo postigli odgovarajuću kilažu, a ostatak stvari je poslan kod mame na čuvanje. Da ne spominjem da me mama pitala bih li ja možda ipak uzela jednu dekicu koju mi je ona poklonila, u avionima zna biti zima... Prvo sam odmahnula glavom, u stilu - joj, daj mama - i onda sam je pogledala... I osjetila da u svom oduševljenju od puta i nove avanture ne vidim da ljudi oko mene pate i da ću mnogima nedostajati...
Odmah su mi krenula pitanja, što ako mene strefi nostalgija? Što ako neću moći? Na što me suprug utješio da se mi ipak imamo gdje vratiti i da ćemo uvijek imati za kartu. A u današnje vrijeme telefonije, SMS-a, skypea, interneta, facebooka... teško se osjetiti izoliran kao ljudi nekada.
Moji su roditelji prije gotovo 40 godina otišli u Australiju trbuhom za kruhom s mojim bratom u naručju koji je tada bio beba od godinu dana. Bili su mlađi, kasne dvadesete i život u Australiji im je, kažu, bio lijep i planirali su ostati. Ubrzo sam se i ja rodila, najtoplijeg dana australskog ljeta, u prosincu, u malom mjestu Wollongongu nedaleko Sydneyja. I sve je izgledalo divno. Imali su poslove, ali se,nakon nekoliko godina, umiješala nostalgija, glavni razlog povratka.
Na polasku iz Zagreba osjetila sam se potpuno opuštenom i mirnom, što se pokazalo dobrim jer sam nakon 26 sati i dva presjedanja, u Frankfurtu i Singapuru, stigla u Sydney dobro raspoložena. Prerano za nostalgiju. Sydney je sa 5,5 milijuna najveći grad koji smo odabrali zbog poslovnih zona i zgrada s puno klima na kojima suprug može pokazati svoje umijeće. Ako tu ne nađe posao, nigdje neće...
Sletjeli smo na sidnejski aerodrom u rano jesensko jutro (kad je kod nas dan, tu je noć, mi smo “gore”, Australija je “dolje”...). Zato se valjda i zove Down Under - tamo dolje ili naopačke).
Hvatamo taksi i odlazimo u hotel nedaleko od noćne žile kucavice za provod i kocku (to kasnije saznajemo) pod nazivom King Kross. Taksist je Libanonac, inženjer strojarstva. Kaže da je zemlja u ratu s Irakom, da je inflacija visoka, cijene rastu... Pita zašto smo baš odabrali Sydney, drugi grad po skupoći u zemlji? Jedino smo lošije mogli proći s Perthom...
Mi, još dobrano ošamućeni od svega, slušamo s pola uha i promatramo grad koji promiče.
Sam centar, City, pun je užurbanih ljudi i sve vrvi ljudima raznih rasa. Mulitkulturalni šok. Naš hotel je također “svijet u malom”. Prva šetnja je također otrežnjujuća. King Kross je stjecište onih koji izlaze noću, pune barove i kockarnice. Nije po našem ukusu iako turisti rado svraćaju. Nakon nekoliko dana odselili smo u drugi hotel, u mirniji kvart Kensington, gdje se normalnije diše.
Prvi dan u novom hotelu već smo razradili strategiju i raširili karte grada. Odlučujemo početi s prijavama na sve te moguće službe i, naravno, potražiti stan... Što prije profunkcioniramo kao normalni građani, bit će nam lakše. Ima nekoliko osnovnih stvari koje se obavezno moraju učiniti kada se stigne u Australiju. Otvoriti račun u banci, potražiti tax file number (jednstveni broj za uplate) u što kraćem roku prijaviti na Medicare (zdravstvena služba), zatim na Centrelink (socijalna služba), a nije loše zatražiti i australsku vozačku.
Mi smo nadobudno krenuli “u boj” na službe ravno iz hotela i, naravno, ništa nismo obavili. Za sve ti treba kućna adresa. Jedino nam preostaje je malo okrenuti prioritete - ipak prvo stan, a onda službe.
- Ovdje bračni par koji traži jednosoban stan - pitam u agenciji za nekretnine puna nade na još nesigurnom aussie engleskom.
- Daaa, dajte mi vaš broj i dođite sutra u razgledanje. Trebate ponijeti pismo od poslodavca, izvadak plaće i izvadak iz banke o novcu kojim raspolažete, a nije loše imati i potvrdu o nekažnjavanju, e da, i pripremite oko 2500 dolara za polog - kaže ona, da mi termin, adresu, zaželi dobar ostatak dana, pita pristojno jesmo li Rusi, zbog naglaska, pozdravi i poklopi.
Šok. Ne da nemamo posao, nego nismo otvorili ni račun u banci, a ne znam ni gdje izvaditi potvrdu o nekažnjavanju... Zašto to traže, nije nam jasno, pa tražimo stan, a ne ulaganje u opaki business. No, ipak smo drugi dan došli na tu adresu i skoro se srušili!
Oko 60 interesanata se skupilo i gledalo taj jedan jedini stan u luksuznijem dijelu grada Surry Hills koji je koštao oko 500 dolara tjedno (oko 7500 kuna mjesečno). Naravno, nismo prošli. Naime, nedavno je u Australiji došlo do kolapsa na tržištu nekretnina jer su s inflacijom porasle kamate na kredite za kuće. Ispalo je da mnogi godišnje rade samo za kamate pa su prodali kuće i otišli u podstanare. To je poskupjelo rentu i postrožilo uvjete rentanja stanova..
A ništa, nećemo dobiti papire bez adrese jer ovdje nema preuzimanja dokumenata osobno. Sve se šalje poštom. Ponovo smo nazvali agenciju, uzeli jednosobni nepovoljan stan koji plaćamo kao dvosobni (ali nam je bio na raspolaganju baš zato jer nije bila gužva za njega), cijena je 440 dolara na tjedan, i napokon smo uselili... I dobili adresu. I bazen u dvorištu u kojem se nikada nismo okupali, koji je više dekoracija da podigne malo cijenu.
Tek sad možemo dobiti sve papire. To se pokazalo pametnim jer smo dobili i pomoć od Centrelinka (kao useljenici) taman da pokrijemo stanarinu. Zoran je baš u to vrijeme počeo raditi iako još nije dobio sve papire za “trade recognition” bez kojih ovdje nema pravog posla u struci. Prošao je usmeni i pismeni i sad čeka papire - a gdje drugdje nego na kućnu adresu. Prošlo je već tri tjedna, a sandučić još uvijek prazan. Lako je čekati dok imaš neke prihode. No u našem slučaju, euri koje mijenjamo tope se kao bomboni...
Nakon što smo se napokon smjestili “na fiksnoj adresi”, krenuli smo u obilazak grada. Prva greška, stalno smo se držali karte, a na njoj sve izgleda blizu. Kakva zabluda. Jedan dan mi je pipa ostala u ruci i kaže Zoran da će to popraviti, samo trebamo u blizini svratiti u jedan dućan da kupi taj dio. Prošli smo točno 8 kilometara do trgovine.Naši novi prijatelji Marina i Ivan Vukoja umirali su od smijeha i naših žuljeva.
Nije ti to Zagreb, smiju se oni, to je ludilo od zemlje! Da, a nama nedostaje upravo to, da je malo, da imaš svog mesara, pekara, poštara... i da poznaš gotovo sve ljude u kvartu i možeš od njih posuditi šarafciger kad ti “rikne” pipa. Što god da ti treba, znaš gdje ćeš naći. A ako ne znaš, zna kum, strina, susjed ili frend od frenda. A o tome koliko nam nedostaju roditelji i prijatelji, da i ne govorimo. Joj, gdje je sad moj brat i nećaci, što mi rade prijateljice? Nema tog maila, SMS-a i telefoniranja koji mogu nadomjestiti kavicu s njima. Pa što mislite, kažu oni, gdje bi Australija stavila 70 tisuća doseljenika godišnje da nije velika? Zato sve i vrvi Kinezima i Indijcima, prema neslužbenim izvorima već ima pola Kineza, a mnogi već Australiju zovu Australasia.
Ni na mom faksu TAFE nije drukčije. Krenula sam na faks poboljšati business english jer želim upisati event management i sve sam bila u strahu je li mi engleski dovoljno dobar. Ali vidim, nema zime.
Kineski engleski je ipak totalna katastrofa. No, ne daju se. Sve da trebaju ići u školu još najmanje 10 godina. I uče. Ulaze u zemlju preko rodbine koja ih dočeka i pomogne im u startu. Mi smo pak “naše gore list” potražili u restoranu Wild fire u Darling Harburu te u klubovima Tomislav i Hajduk, a na neke smo Hrvate i slučajno naletjeli u malom dućanu u pokrajini Maroubra. Ajme, koje je to bilo veselje, na policama Čokolino, Vegeta, Cedevita, masline, pekmez od šljiva... Tak je to u tuđini. Čovjek nije ni svjestan što ga sve čeka i da će, poput mene neki dan, biti u stanju tražiti cijeli dan bočicu tartufa jer ih se toliko zaželio.
U početku smo mislili kupiti stan ili kuću, makar na kredit, pa pokušati ovdje ostati najmanje godinu dana. A sad ćemo razmisliti. Možda se vratimo i prije. Treba gledati na dolazak ovdje kao na promjenu u životu, mogućnost da se nauči i vidi nešto novo i računati s time da postoji šansa da to bude sve.
Iako, mogućnosti za pokretanje businessa su razne, kao i za završavanje škola - ima takvih zanimanja za koja mi još nismo ni čuli. Mislili smo možda pokrenuti i neki mali business, neki slatki cafe koji bi, ako ništa drugo, uvijek imao dobre frižidere i prave domaće štrudle od jabuka, sira i višnje koje u Sydneyju ne možeš naći.
|
Dom
aći štrudli i dobri frižideri
|
Mary Novosel
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....