Kako spriječiti televiziju da bude demokratska

Silvio Berlusconi, talijanski premijer, opet je pod sudskom istragom. Ovaj put ne kao tajkun koji ne poštuje zakone, koji podmićuje suce ili finance, plaća lažne svjedoke, izvlači neoporezovan kapital u crne fondove - za što su mu dosad sudili, ali mu uglavnom nisu presudili, što zbog zastare, a što zbog nedostatka dokaza. Sada je osumnjičen za nedopustiv pritisak na novinare, a ponajprije na javnu televiziju - što je u Italiji kažnjivo zatvorom od godine do deset godina.

Prisluškujući razgovore nekih kapitalista koji su mutili s kreditnim karticama, istražitelji su doslovno naletjeli na razgovore premijerovih suradnika, pa i samog premijera, u kojima su nazreli obrise mogućega kaznenog djela iznude na štetu slobode novinstva. U Italiji je kazneni postupak obvezatan: ako tužilac bilo iz kojeg izvora naiđe na podatak o mogućemu kaznenom djelu, istragu mora pokrenuti, makar bio uvjeren da ona neće uroditi plodom. To opterećuje magistrate, i one koji istražuju i tuže, i one koji sude - ali s druge strane gotovo da osigurava da se svaka kaznena svinjarija nađe u postupku, ovako ili onako, makar se na presude čekalo i desetljećima.

Samog premijera može, dakle, zaboljeti prsluk za ishod istrage i eventualnoga sudskog postupka: navršio je 73 godine, s novcem koji ima i s odvjetnicima kadrima otegnuti sve što se otegnuti može, teško da bi doživio pravomoćnu presudu. Ima šanse umrijeti sudski nevin.

Peh je, međutim, što su podaci o istrazi i sadržaj prisluškivanih razgovora prispjeli u javnost, baš usred predizborne kampanje za oblasne izbore.

Presnimci su zaista gadni. Oni pokazuju da su Berlusconi i neki njegovi suradnici bez ikakva zazora zahtijevali intervenciju u televizijskim programa Raija, talijanske državne radiotelevizije, i preko njezina glavnog urednika Masija, i preko urednika informativnog programa Raija 1 Minzolinija, čak i preko funkcionara Agencije za komunikacije Innocenzija - a to je sve nezamislivo u iole pristojnoj demokratskoj državi.

Iz prijepisa proizlazi da je Berlusconi učinio sve da se za trajanja predizborne kampanje s Raijevih programa skinu sučeljavanja (tipa Latinica - nije li čudna ta slučajnost?), te da se začepe usta voditelju jednoga od tih programa, Micheleu Santoru, koji Berlusconija sustavno progoni (a nije ni čudo: Berlusconi je naredio da ga protuzakonito skinu s programa u Raiju netom se vratio na vlast 2001, pa je Santoro morao čekati Prodijev privremeni povratak na vlast 2006 da se i sam vrati na male ekrane). Premijera je specijalno žderalo što je Santoro htio raspravljati o “aferi Mills” (po britanskom odvjetniku osuđenome na zatvor jer je, po presudi, lažno svjedočio u korist Berlusconija i za to uzeo novac) i o još nekim temama koje Berlusconija peku.

Pritom se Berlusconi još jednom našao u evidentnom sukobu interesa: slabeći program državne televizije, direktno je povećavao gledanost i zaradu privatnih televizija, a baš on je vlasnik triju privatnih televizijskih kanala (u inim zemljama je nemoguće da pojedinac ima više od jednog kanala, ili čak polovice, ili četvrtine - a kamoli da istodobno bude mogul informacija, državni koncesionar, i političar, pa još vladin poglavar).

Samo je usputna “caka” da je Berlusconi lani, u jeku krize, zaradio (uglavnom kao kapitalist) više od 23 milijuna eura, tj. gotovo 10 milijuna više nego godinu ranije (kada je tek opet postao premijer).

Besraman je taj Berlusconijev pritisak, koji uzrujava samo oporbu, ne i vladinu većinu. Pri čemu interesi vlastite političke butige evidentno prevladavaju nad javnim interesom.

Sloboda novinstva, a osobito državne televizije kao javnog servisa, time pada na niske grane, na kakvima nije bila desetljećima. Bolje je i u mnogim tranzicijskim zemljama (ne u svima, to znamo).

Čak ni takav skandal, međutim, ne mijenja opću percepciju talijanske političke javnosti, jer ona se - baš kao u najmanje promijenjenim tranzicijskim zemljama - svrastava po navijačkom načelu, za “naše” a protiv “njihovih” (omiljeni slogan nedovoljno poznatih kandidata ove godine glasi: “Jedan od nas”), a ne po programima, pa čak ni po njihovoj realizaciji.