Kako su SDP, i Bernardić osobno, sudjelovali u projektu spašavanja 'ministra plagijatora'

Koalicijski sporazum koji je potpisao s Mostom i način na koji si je osigurao većinsku podršku u Saboru Andreju Plenkoviću neupitno jamče stabilnu Vladu do kraja mandata. Što se oporbe tiče, već sada može biti potupno siguran da će dobiti i iduće parlamentarne izbore. Dok se Davor Bernardić spotiče o vlastite noge jer je izabran za predsjednika SDP-a, a ne zna što bi s time, premijer prilično vješto paralelno vozi na dva kolosjeka (HDZ i Vlada) i trasira si put za desetljeće dominacije na domaćoj političkoj sceni.

Pritom je Plenkoviću borba unutar HDZ-a daleko izazovnija. Naime, do idućeg redovnog izbornog sabora u HDZ-u Plenković mora upravljati strankom "oslanjajući" se na rukovodeći kadar koji mu je u naslijeđe ostavio bivši predsjednik, Tomislav Karamako. To znači da u svim strukturama, od Kluba zastupnika HDZ-a u Saboru pa do lokalnih organizacija, ima podosta plutajućih mina koje putem treba izvaditi i deaktivirati (što bi se moglo dogoditi u zagrebačkoj organizaciji nakon pobune članstva protiv lokalnog šefa Andrije Mikulića) ili vješto zaobilaziti.

U obnašanju izvršne vlasti Plenkoviću su daleko slobodnije ruke, jer u provođenju svojih odluka ne treba strepiti od reakcije oporbe. Ozbiljno preispitivanje Vladinih mjera događa se isključvo u krugovima stručne javnosti, nevladinim udrugama i u medijima.

Zahvaljujući očaju koji je preplavio parlamentarnu oporbu, Plenković ih je predriblao u dva koraka i zatvorio si bokove u slučaju koji mu je bio mlinski kamen oko vrata. Riječ je, dakako, o ministru znanosti i obrazovanja Pavi Barišiću. Unatoč podsjetniku na afere iz vremena kada je Barišić bio jedan od djelatnika toga ministarstva i ozbiljnim argumentima koji svjedoče o njemu kao plagijatoru, te upornom protestu intelektualne javnosti, Plenković ga nije povukao. Radi se o tome da Barišić spada u one članove Vlade koji su isključivo osobni izbor premijera, što znači da bi njegovim povlačenjem Plenković priznao vlastitu grešku. Još gore, kada bi ustuknuo i smijenio Barišića, Plenković bi riskirao da se u HDZ-u to protumači kao njegova slabost.

No, izlaz iz ove vrlo delikatne situacije Plenkoviću je ponudila oporba, prije svega SDP. Dok su SDP-ovci najprije nijemo gledali u afere koje su nicale uz ime ministra Barišića, potom se domunđavali znači li odluka saborskog Odbora za etiku da je Barišić doista plagijator, pa se nadmudrivali jesu li se oni, ili HNS, prije dosjetili zatražiti opoziv ministra, do tada je Plenković u miru pripremio izlaznu strategiju. Oporbeni zahtjev za opoziv ministra znanosti i obrazovanja dobro je došao kao povod da Barišić dobije jednoglasnu podršku Vlade. Za njegov ostanak glasala su i četiri ministra iz kvote Mosta, što znači da ima podršku kompletne vladajuće koalicije. To je bio prvi korak, a drugi je uslijedio za nekoliko dana kada je u Vladi predstavljeno Stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja. Poanta toga povjerenstva je da su u njegovu sastavu sve političke boje, pa tako i SDP-ove i HNS-ove. S tim da je SDP zastupljeniji. Ima čak dva predstavnika. Oba je izabrao Plenković, a Bernardić za to saznao iz novina. Riječ je o SDP-ovu stranačkom veteranu, istaknutom antifašistu i bivšem dekanu Filozofskog fakulteta u Splitu Josipu Milatu, te ministru znanosti, obrazovanja i sporta u SDP-ovoj vladi Vedranu Mornaru.

Premda se Milata prikazuje kao solo igrača kojega je Vlada nagradila jer je u polemici o plagijatu podržao Barišića, činjenica je da ga SDP zbog toga nije sankcionirao. Neki u stranci su rogoborili, a Bernardić ne zna što bi jer je Milat podržavao struju koja ga je dovela na vlast u SDP-u. Rezultat je da su Bernardiću srezana krila i da sve što će ubuduće govoriti na račun ministra Barišića i kurikularne reforme - pada u vodu. Kako će pitati Plenkovića zašto je dvije godine prije isteka mandata razriješio povjerenstvo za reformu školstva koje je vodio Neven Budak ako su u novoformiranom član njegove stranke i ministar iz SDP-ove Vlade, ujedno pokretač kurikularne reforme?

Plenković se, uz nekoliko početnih gafova, sve više dokazuje kao vrlo vješt političar, Bernardić kao izgubljen slučaj koji ne razumije politiku. Ne znajući kamo će, postao je posvuduša, nemajući ideju o čemu će, referira se na sve živo, ne znajuć s kime će, nudi se svima... Bernardić čini sve kao da mu je Ivo Josipović otac i učitelj. Tako se i Josipović ponašao kada se dokopao Pantovčaka. Sa svima je koketirao, tko god ga je zvao, on se odazivao, a tko mu se najavio, toga bi primio. Na izbore je izašao kao kandidat ljevice, a kao predsjednik pod egidom okupljanja dodvoravao se i nudio desnici. Ljevicu je razočarao, desnicu nije pridobio, a izbore izgubio.