POKUŠAVA KUPITI SVOJU VJENČANICU, rekla je prodavačica sa savršenim britanskim naglaskom, dovoljno glasno da na tren zaustavi kretanje same Zemlje i dovoljno bahato da se čovjeku s druge strane telefonske žice sledi krv u žilama. Okrenula je očima u stilu “kakvi debili, traže autorizaciju”.
Mladenka čija je kartica bila na provjeri stajala je hladna kao špricer ispred mene, dok sam se ja, tipično balkanski, znojila u strahu i mislila: Hoće li moja proći? O, BOŽE, HOĆE LI PROĆI ili ću se osramotiti usred Londona? Zatim: smije li žena uopće toliko potrošiti na haljinu? I najbitnije od svih pitanja: što je uopće savršena vjenčanica?
Neki majčinski nagon tjerao me da zatresem tu djevojku i da joj kažem:
- Razmisli još malo, prošeći po gradu! Jesi li baš sigurna da je šantung svila vrijedna minusa na tekućem? Zamisli samo sva putovanja koja bi si mogla priuštiti, sve muzeje, sve knjige, sve bifteke u zelenom papru, sve grudnjake La Perla, kompjutor, veću kadu ili konačno pravi krevet...
Jasno vam je da se u sebi više nisam svađala s mladom Britankom. Šamarala sam samu sebe. Vrijeđala. Izazivala. Nabrajala sve stvari za koje sam se tako dugo, a bogami i mučno borila.
U maniri profesionalnih hrvača, Jelena/karijeristica/moderna žena u crnom/uvijek u kontroli držala je slinavu Jelenu/zauvijek zaraženu Pepeljugom u čvrstom klinču i šaptala joj u uho: zar još nisi prerasla čipku i kadifu? Zar zaista moraš zadovoljiti te svoje niske potrebe kojima nas filaju da bi nas kasnije pljuvali, zar ništa nisi naučila.
Prije nego što sam se stigla snaći, gurnulo me u ring kao potencijalnu mladenku broj dva. Šefica za pultom nije ni slutila koliko mi dilema nameće njezino pitanje o tome što želim.
Do jučer sam sa sumnjom govorila o cijelom konceptu udaje. Bio je za mene neki relikt iz vremena kad je žena morala pripadati ocu, suprugu ili svekru, nešto strano i nepotrebno poput onog posljednjeg kralješka koji u nekih ljudi otkriva davno postojanje repa, vrlo upitno postojanje Boga i poveznicu nas ljudi koji se dičimo emocijama s vrlo hladnokrvnim gmizavcima.
U čemu je poanta braka, mislila sam, ako se u isti ulazi kao u more, svaki put kad ti je vruće od sunca (ili strasti) ili kad ti gori tlo pod nogama?
No, s vremenom, kako to uvijek biva s ritualima koji nam se čine bedasti kad smo zapravo bedasti mi sami, brak s Dečkom odjednom mi se činio kao sasvim logičan korak: dati poseban žig našoj vezi, pa makar on bio i zastario, koji će je odvesti na drugi nivo, pa makar bio lako raskidiv, borba s vjetrenjačama, utopistički pothvat pod nazivom “mi smo posebni, mi smo ti koji će uspjeti”. A što je mirisnije i uzbudljivije od opasnosti, rizika? Tako je brak odjednom od stare krpe odbačene s podsmijehom postao blistavi must have, vintage stvar koju tako poželjnom čini najluksuzniji od svih materijala - vjera u ljubav.
A vjenčanica? Zaključila sam da ću je kupiti, nikako posuditi, vadeći se na dugu obiteljsku tradiciju u kojoj su vjenčane haljine kultne. Baka je nosila svijetloljubičasto odijelo i čizme u istoj boji jer se do matičara probijala kroz dva metra bosanskog snijega. Ljubičasto odijelo? Ne mogu si pomoći, osjećam trnce ponosa u svojim venama. Zamišljala sam moju baku manekenske visine kako te romantične zime 1952. kroči po mećavi u odijelu koje joj je prema njezinoj ideji sašila nadarena sestra Zora. To je to, preteča pravog feminizma, građanka koja se zbog svog partizana odriče vela, krhkosti, staklenih cipelica.
Moja majka, tridesetak godina kasnije, kao pravo dijete sedamdesetih, u haljini koja više otkriva nego skriva, bez grudnjaka, zapanjila je Zagreb. Ručno rađena od svilenog konca boje slonovače, uz mog oca u trapezicama, njezina je haljina govorila o nekim sanjanim slobodama, mladosti, optimizmu, pa čak i skrivanoj, u to sivo doba, želji za luksuzom.
Novih trideset godina kasnije, što može moja vjenčanica govoriti?
A koštaju kao da govore, vjerujte mi. Dok su baka i mama prekidale tradiciju i dizale male privatne revolucije odbijajući bijelu haljinu (baka) ili golotinjom u stilu Twiggy (mama), činilo se da ima smisla vjerovati u bolje sutra i pratiti Blaža po Mostarima, Brezama i Konjicima (baka) ili se udati za čovjeka s dužom kosom od vlastite (mama).
Danas? Kad su revolucije svake vrste pojele vlastitu djecu, čini se da svojom vjenčanicom jedino mogu izreći - modnu poruku.
Nabrzinu sam složila listu svojih “top pet vjenčanica”. Carolyn Bessette (Kennedy) u ono jednostavnoj Narcisa Rodrigueza. Bianca Jagger u YSL kompletu. Stephanie Seymour u spotu “November Rain” (ipak sam dijete grunge ere). Grace Kelly u princezastom savršenstvu. Mia Farrow na vjenčanju sa Sinatrom u androginom kostimu s dječačkom frizurom. Divno. Svaka je potpuno drukčija.
Pozvala sam nekoliko prijateljica da pogledaju moj uži izbor na netu prije mog leta u London i susreta uživo.
- Zaboga! Pa to izgleda kao prava... vjenčanica!
- A to te šokira, Irena, iz kojeg točno razloga?
- Pa ono... mislila sam da ćeš ti biti... puno modernija.
Eto ti ga na. Ako danas samostalna cura, koja uvijek u hotelima bira neodređenu titulu Ms. ispred imena, koja zarađuje svoj novac, vozi svoj auto i posjeduje vlastiti stan, poželi na svom vjenčanju nositi nešto s blagom (ali zaista vrlo blagom) krinolinom, prijateljice će zaključiti da je prolupala.
- O, Bože! - Brankica je Ireni otela kompjutor iz ruke. - Posve je... bijela!
Teška srca zaključila sam da su ljubomorne. Nema drugog objašnjenja. Brzo sam promijenila temu i napila ih ostatkom vina. No, tu noć u san mi je došla moja rodica iz Rima (da stvar bude zanimljivija, kunem se, organizatorica vjenčanja). Na svome vjenčanju ona je nosila vatreno crvenu svilenu haljinu u kroju božanstvene spavaćice. Objašnjenje? Moj muž već ima jedno dijete iz bivše veze, a naše mi je na sisi. Doba nevinosti je davno prošlo.
Probudila sam se u znoju. Jesu li moje cure u pravu? Hoću li izgledati kao cirkus ako na sebe stavim pupastu bjelinu i veo? Koga ja zavaravam? Je li vrijeme vjenčanica zauvijek prošlo prije nego što sam je ja poželjela?
Prijatelj iz modne industrije ovako me savjetovao:
- Najbolje bi bilo da pronađeš vintage YSL odijelo, možda smoking u boji leda ili vanilije. Želiš da pošaljem ‘request’ u Pariz?
Poklopila sam slušalicu sa suzama u očima. Doba nevinosti možda i jest prošlo, ali voljela bih da moj suprug bude taj koji će nositi hlače na našem vjenčanju.
Dečko je sudjelovao u slatkim mukama: A da je daš napraviti po svojoj ideji tu u Zagrebu? Ali, ja nisam htjela ništa racionalno, ništa po nekome. Htjela sam da to bude ljubav na prvi pogled. Perfect fit.
I zato sam otišla u London na dva ugovorena dejta u specijaliziranim dućanima. U jednom su mi unaprijed naplatili 30 funti samo da bih ušla među vjenčanice. Sve su mi na vješalicama djelovale tužno. Iznošeno. (Riječ je o probnim uzorcima.) Na meni kao skupa muljaža. Stavljali su mi tijaru na glavu iako sam rekla da to ne želim, uvjeravali me da je mliječno roza trenutno jako moderna i da je replika onog čuda koje je Carrie Bradshaw nosila na neuspješnom vjenčanju za Facu kao stvorena za mene.
Osjećala sam se kao varalica. Negdje iza sebe ostavila sam svijet jednostavnih linija, recesije i dubokog promišljanja mode i zakoračila u plastični, kičasti svijet Bridezilla, gdje egzotično perje, štras i upleteni Swarowski kristali nisu za kostime iz mjuzikla, nego predmet želje.
Sjetila sam se koliko su mi uvijek bile smiješne mlade na Zrinjevcu nedjeljom, odjevene kao loše kopije Barbie koja se ženi. Mene, unuku ljubičaste partizanke u čizmama i kćerku hippie princeze bez grudnjaka, sasvim sigurno neće ugurati u blijedoružičastu krafnu s puf rukavima, koliko god puta na njoj pisalo Vera Wang! Izašla sam na zrak.
U drugi sam dućan ušla izgladnjela i nervozna. Sve su mi haljine izgledale jednako. Jedva sam procijedila: - Nešto jednostavnog kroja, molim vas. Dok je vlasnica tražile takve haljine, zazvonio mi je telefon. Za sat vremena moram biti na drugom kraju Londona. Nije suđeno, shvatila sam. I već kad sam htjela otići, vlasnica se pojavila s nekoliko modela. Umorno sam s jednim ušla u kabinu. Poželjela sam da je Dečko sa mnom, da prekršimo stupidno pravilo o zabrani viđenja haljine, da mi pomogne, da mi kaže u čemu sam mu lijepa. Na kraju krajeva, to je najbitnije, zar ne? Samo nas dvoje, naši zavjeti, naša ljubavna priča, a ne haljina...
Prenula me teta koja mi je na tjeme s malenim češljićem kačila veo: Pogledajte se. Bila sam u pjeni od čipke, bez štrasa, bez push up korzeta koji me čudotvorno pretvara u mljekaricu, bez tijare, svilenih rukavica, perja, kristala, bez valova svile i umjetnog cvijeća, bez zvijezde repatice izvezene na grudima. Bila sam u svojoj vjenčanici. Koja je bila - tradicionalna.
Najednom sam shvatila što sam cijelo vrijeme htjela - baš poput mame i bake, svoju vlastitu priču. Pravu vjenčanicu, bez obzira na feminizam, (lažnu) skromnost, malo vjenčanje, odavno izgubljenu nevinost. Htjela sam jednu večer svog života samu sebe poštedjeti simbola, poruka i obzira, i ući u moderan brak na staromodan način, bez revolucije.
Ili je ta moja žudnja za tradicijom svojevrsna revolucija? Sa svime što su dosad žene izborile za mene, mogu li si ja to priuštiti, mogu li biti mladenka u onom razmaženom, svjetlucavom, lažno nevinom smislu?
- Uzet ću je.
- Ovu? Ali to je tek prva...
- Ovu.
- Moramo vam uzeti mjere.
- Nemam vremena.
- Mi ne možemo garantirati za haljinu ako ne uzmemo vaše mjere, Miss Veljača...
- Ms. Veljača. No, budite bez brige. To je perfect fit.
I tako sam u doslovno u 5 minuta izabrala haljinu.
Pokrivena velom u kabini za presvlačenje, priznala sam samoj sebi da taj jedan jedini dan u životu želim biti u bijelom, u čipki, kao žena u Doba Nevinosti.
No, desetak sekundi nakon što mi je odobrena kartica, žurnim korakom kročila sam na posao, probijajući se kroz gužvu u čizmama, kao moja baka. Bila sam sama, nisam slavila, nisam častila prijateljice niti tražila izmjene. Nisam imala sto proba, nisam čak stigla ni kupiti cipele. Onakva kakvu sam je dobila - morala je biti dovoljna. Ipak je to, na kraju krajeva, samo jedna haljina.
P. S. Nakon vjenčanja savjetovali su mi da je skratim i nosim s crnom kožnom jaknom i gležnjačama, najbolje na rock festival u jarunskom blatu. S gnušanjem sam odbila. Ipak je to, na kraju krajeva, moja vjenčanica.