ZAGREB - Jedan prilično uspješan britanski pisac priznao mi je nedavno kako nije siguran da bi se mogao posvetiti svojoj karijeri u onoj mjeri u kojoj joj se posvećuje (što je, s obzirom na silni uspjeh koji doživljava , pretpostavljam, puno) da nije njegova žena donijela pravu odluku.
Inače pravnica, odlučila je kako će ipak biti “full time mom”, radije nego partner u nekom uspješnom odvjetničkom uredu. Koliko god to koketiralo sa šovinizmom, zvuči, na žalost, logično. Kad njega posjeti muza i osjeti da je mora primiti za krila i odletjeti u svoj “ured” stotinjak metara udaljen od kuće, on si to može priuštiti, ostavljajući vjernu suprugu s glasnim poljupcem u čelo i rečenicom: “Mmmm, kako fino miriše! Što je danas za ručak?” Gospodin o kojem govorim nije zlostavljač, dapače, i supruga i on čine mi se izuzetno sretni. Moram čak priznati da sam malčice ljubomorna na njihov odnos. Oboje su u životu dobili točno ono za čime su težili: ona ispunjenje koje nudi majčinstvo, on čitatelje diljem planeta.
Ne znam koliko sam već puta stajala na razkrižju poput onoga u filmovima ceste: glavna junakinja u mojim vizijama nalazi se usred pustinje i ima pred sobom dvije opcije. Tu je rasklimani putokaz koji vodi do ceste bez kraja s natpisom “opuštena, ali usamljena domaćica” i drugi, “histerična, ali uspješna poslovna žena”. Glavna junakinja stoji ispred tih znakova, duboko u sebi svjesna da ne postoji točan izbor. Pitanje koje si redovito postavljam kad se (simobolički, naravno) nađem usred te proklete pustinje s dva privlačna a opet šugava izbora: kada će, kvragu, netko konačno dobiti taj natječaj i izgraditi autocestu koja spaja sretno domaćinstvo i poslovni uspjeh?!
Negdje u svom odrastanju shvatila sam da i ja žudim za uspjehom i da moje mjesto neće biti u kuhinji ili vrtu. Moram priznati da su se i moji roditelji potrudili da bude tako: majka me tjerala od štednjaka rečenicom “nikad nije dovoljno kasno da naučiš kuhati”, otac me tretirao jednako kao i brata. Udaja kao opcija određivanja moje vrijednosti nije se spominjala. Ako se njih pita, ja sam imala muda, pameti i snage kao da sam rođena s XY kromosomima pa sam slegnula ramenima i zagrizla život. I sve dok se nisam udala nisam - požalila.
Odjednom se na mene sručilo neko golemo breme očekivanja. Čijih? Što je najgore - mojih. Jesam li dobra žena ako nisam baš uvijek puna razumijevanja i potpore? Hoću li nakon smrti ići u pakao loših supruga, ili, što je još gore, u razvod u tridesetima ako uskoro ne naučim kuhati savršenu pileću juhu? Bračni se život prostro preda mnom u svoj svojoj ljepoti: maženje, paženje, šaputanje na jastuku, tepanje i izluđivanje onih oko nas svojom vječnom i nenadmašnom ljubavi. Sve dok se Dečko jedan dan (deseti nakon zavjeta!) nije ustao, nabacio traperice i otišao - raditi.
Ako ćemo iskreno, ja sam u tom trenutku bila u zaostatku s jedno desetak tekstova, no crv sumnje počeo je rovariti po mozgu u trenu kad sam se lijeno dovukla do dnevne sobe u kojoj je bio potpuni kaos. Pseće dlake su se polako pretvarale u Koonsove skulpture, hladnjak je tužno svjedočio o tome kako je nekad davno otkriven penicilin, a, s druge strane, MacBooku je prijetilo da se pretvori u stari otpad.
Što učiniti, što učiniti? Inercija me vukla pred ekran kompjutora, čeka Facebook i rad, no što ako se Dečko vrati i spotakne o hrpu neoprane robe? Smijem li ga, kao nekad kad smo samo bili gerilski umjetnički par, nazvati i reći da kupi burek nakon snimanja? Nije li trik u tome da sada i njegova žena nauči, po bosanskoj genetskoj osnovi od voljene Bake, raditi najbolje bureke na svijetu?! Može li moja veza opstati ako joj nisam dovoljno posvećena, ako je ne zalijevam kao osjetljivo cvijeće? Može li, s druge strane, moj posao preživjeti ako izaberem večernje pisanje umjesto proslave kraja Dečkovog snimanja, putovanje umjesto dočekivanja s toplim obrokom, šoping umjesto placa, kompjutor umjesto kanaste u paru, postdiplomski umjesto djeteta?
Dečko se činio vrlo ravnodušan prema svim tim pitanjima. Osoba koja me mučila gledala me iz ogledala. Postala sam samoj sebi najgori neprijatelj - počela sam očekivati uspjeh na svim poljima, negdje duboko u podsvijesti osjećajući klicu straha: ako danas izaberem svoju karijeru ispred njege bračnog života, hoću li jednog dana biti ostavljena zbog neke meke i podatne, uvijek gore i dolje savršeno uređene, vječno nasmijane kuharice i sretno plodne Hrvatice.
Kad bih Dečku samo natuknula svoju paranoju, posprdno bi se nasmijao, poljubio me u nos s rečenicom “znam dobro što sam izabrao” i potom nestao - u bespućima svoje karijere. Jedino sam sebe mogla kriviti za brojanje svojih grešaka, no zašto? Poput prisilne radnje, svako malo upalilo mi se svjetlo upozorenja pred očima: “zapostavljaš ga!”, “previše radiš!”, “sebična si!”. To sam povezala s katoličkim odgojem koji još uvijek na žene etiketira kao medicinske sestre/tajnice/kuharice/osobe koje se ujutro bude i kupuju namirnice i navečer kuhaju ručak za sutra.
Kad sam dobila poziv da za dva dana odradim super zanimljiv posao na engleskom usred Londona, odlučila sam odbaciti sve svoje strahove i misliti malo samo na - sebe. Svi moji pokušaji da spojim pisanje sa sjeckanjem češnjaka ionako su neslavno propadali: tipkovnica je bespovratno smrdjela po luku, Boris Banović aka Fashion Guru sa čuđenjem je konstatirao da sam prestala posvećivati pažnju izgledu, a od želje da zadovoljim vlastite kriterije uspjeha gušila sam se malo u suzama, malo u umoru.
Možda ćemo mi uspjeti biti prvi pravi moderni bračni par! Možda zaista više nije bitno tko kuha, jede li se uopće kuhano! Možda možemo otići toliko daleko pa da i ja počnem nositi bokserice i tako skratim brigu o dovoljnom broju čistih gaća? Nije li to uostalom ono o čemu sam sanjarila kao mala? Susreti nakon superuspješnih poslovnih pothvata, čaša finog vina u ultramodernom stanu, prepričavanje događaja, potpuno razumijevanje i samostalnost, Skypanje iz hotela, podrška iz svemira?
Na žalost, nisam se udala za Boga, koji sve vidi i sve zna, koji nikada ne spava i kojemu je dovoljno izmoliti brzinsku molitvu prije spavanja. Korijen svoje konzervativnosti otkrila sam prošli utorak, kad sam sjela u avion Croatia Airlinesa. Noseći golemi kovčeg, tešku laptop torbu, poluprofesionalan fotoaparat, tri knjige i bilježnicu punu zabilješki, hrvatsko-engleski rječnik, kaput, šešir, sunčane naočale, naočale za vid, sredstvo za dezinfekciju, etc, poželjela sam da je kraj mene moj muž koji bi mi džentlmenski pomogao. Poželjela sam njegovo rame, koje bi me smirilo.
Nekad davno, u romantičnim vizijama mojih samostalnih putovanja i lutanja po svijetu, lovljenje besplatnih aerodromskih wirelessa za vrijeme presjedanja bio je simbol krajnjeg uspjeha. A danas? Željela sam dom, utjehu i toplinu više od svega. Hotelske sobe više nisu egzotične, postaju mi hladne i naporne i shvaćam zašto kod kuće samu sebe kažnjavam što nemam vremena za “svijanje gnijezda”, pa i tamo, poput pravih svjetskih nomada, čemu sam tako težila, spavamo na lako sklopivom japanskom futonu. Dok sam lutala po Londonu, ne mogu reći da nisam uživala. No, dok se moja duša hranila čudima prave metropole, je li se moje srce odvajalo od Dečka? Hoće li jednom na naplatu doći moja ambicija u vidu otuđenja, gubitka ljubavi? Uvijek iznova, nakon skuhanog ručka ili još jednog odgađanja odmora zbog njegovog snimanja, postavljam si pitanje: zašto je logično da se žene žrtvuju?
No, kad odlučim da je to posljedica samonametnutog straha od gubitka i kad spakiram kovčege, slegnem ramenima i zalupim vrata od stana nakon što sam ja njega poljubila u nos, osjećam svaku milju koja se skuplja na mojoj kartici MILES AND MORE kao milju koja nas razdvaja.
Gdje zapravo prestaje zajedništvo, a počinju dva odvojena života? I zašto su žene sociološki predodređene za superljepilo? U mom slučaju, strah od neuspjeha u ulozi supruge ključ je odgovora. Uvjerena da sam loša jer istovremeno ne mijesim kruh, pišem tekst dostojan Bookera i odgajam blizance zračeći seksepilom i razumijevanjem. Samoj sebi postavila sam pretežak zadatak. Odahula sam tek kad sam ugledala Dečka među onima koji dočekuju putnike. Je li mu nedostajala topla juha, topao krevet, pažnja? Ne, čini se da mu je nedostajala njegova žena. Zasad.