Kakvog boga danas trebamo?

Zašto se teologija ponovno pojavljuje kao referencijalna točka za radikalnu politiku? Paradoks je u tome da se pojavljuje ne kako bi se otkrio božanski “veliki Drugi” koji bi garantirao konačni uspjeh naših nastojanja, nego, upravo suprotno, kao izraz naše radikalne slobode bez velikog Drugog na kojeg se možemo osloniti. Već je Dostojevski bio svjestan na koji nam način Bog daje slobodu i odgovornost - on nije dobrohotni Gospodar koji nas vodi prema sigurnosti, nego nas podsjeća da smo posve prepušteni sebi.

Bog kojeg ovdje dobivamo sličan je bogu iz dobre stare boljševičke šale o sposobnom komunističkom propagandistu koji se, nakon smrti, nađe u paklu, gdje ubrzo uvjeri čuvare da ga puste u raj. Kada vrag primijeti da ga nema, brzo ode do boga te zahtijeva da se u pakao vrati ono što pripada vragu. No, netom vrag počne svoje obraćanje bogu: “Gospodine moj”, bog ga prekine: “Prvo, ja nisam gospodin, nego drug. Drugo, lud si jer se obraćaš fikcijama - Ja ne postojim! I treće, budi kratak, inače ću propustiti sastanak svoje partijske ćelije!”

To je bog kojeg treba današnja radikalna ljevica: bog koji je u potpunosti “postao čovjek” - drug među nama, razapet zajedno s dva izopćenika iz društva - koji ne samo da “ne postoji”, nego to i sam zna, prihvaća svoje brisanje, posve prelazeći u ljubav koja povezuje članove Duha Svetoga (Partije, emancipirajućeg kolektiva). Katoličanstvo se često označava kao kompromis između “čistog” kršćanstva i poganstva - ali koje je onda kršćanstvo na razini ove ideje? Protestantizam? Ovdje treba učiniti korak dalje: jedino kršćanstvo na razini ove ideje, tj. ono koje povlači sve posljedice iz svog temeljnog događaja - smrti boga - je ateizam. Buenaventura Durruti, slavni španjolski anarhist, rekao je: “Jedina crkva koja osvjetljava jest crkva koja gori”. Bio je u pravu, ali ne u izravnom antiklerikalnom smislu na koji je njegova primjedba mišljena: religija dolazi do istine samo kroz samoponištenje.

U svom djelu “Intelektualna zvijer je opasna” Brecht je ustvrdio: “Zvijer je nešto snažno, grozno, uništavajuće: svijet ispušta barbarski zvuk”. Začuđujuće, on potom piše: “Ključno je pitanje, zapravo, sljedeće: kako možemo postati zvijeri, zvijeri u smislu da će se fašisti bojati za svoju dominaciju?” Jasno je, dakle, da za Brechta to pitanje označava pozitivan zadatak, ne uobičajenu žalopojku o tome kako su Nijemci, tako visoko kulturna nacija, mogli postati nacističke zvijeri: “Moramo razumjeti da dobrota mora također biti sposobna povrijediti - divljački povrijediti”. Samo nasuprot takve pozadine možemo formulirati jaz koji razdvaja orijentalnu mudrost od kršćansko-emancipatorske logike. Orijentalna logika prihvaća praiskonsku prazninu ili kaos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, upravo zbog toga, preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na svome mjestu. U samoj srži kršćanstva je pak radikalno drugačiji projekt: onaj o destruktivnoj negativnosti koja ne završava kaotičnom prazninom, nego se vraća (organizira) u novi poredak, koji nameće stvarnosti. Zbog tog razloga, kršćanstvo je antimudrost: mudrost nam kaže da su naša nastojanja uzaludna, da sve na kraju završi u kaosu, dok kršćanstvo suludo inzistira na nemogućem. Ljubav, posebice ona kršćanska, definitivno nije mudra. Zbog toga je Pavao rekao: “Uništit ću mudrost mudrih”. (Sapientiam sapientum perdam, kako je njegova izreka obično poznata u latinskom.) Termin “mudrost” ovdje trebamo uzeti doslovce: Pavao osporava upravo mudrost (u smislu mudrog “realnog” prihvaćanja stvari kakve jesu), a ne spoznaju kao takvu.

Što se tiče društvenog poretka, to znači da autentična kršćansko-apokaliptična tradicija odbacuje mudrost da je hijerarhijski poredak naša sudbina, da svi naši pokušaji da se uplićemo u njega i stvaramo drugi, egalitarni poredak, moraju završiti u destruktivnom hororu. Agape kao politička ljubav znači da bezuvjetna egalitarna ljubav za bližnjeg može služiti kao temelj za novi poredak. Pojavni oblik te ljubavi je tzv. apokaliptični milenarizam ili ideja komunizma: potreba da se uspostavi egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je sila te univerzalne poveznice koja, u emancipirajućem kolektivu, povezuje ljude izravno, u njihovoj jedinstvenosti, zaobilazeći njihove hijerarhijske određenosti. Uistinu, Dostojevski je bio u pravu kada je napisao: “Socijalista koji je kršćanin treba se bojati više nego socijalista koji je ateist” - da, trebaju ga se bojati neprijatelji.

Locus communis “Moraš vidjeti da bi vjerovao” trebao bi se uvijek čitati zajedno sa svojom inverzijom: “Moraš vjerovati da bi /to/ vidio!” Iako bi čovjek mogao biti u iskušenju da im se odupire kao dogmatizmu slijepe vjere nasuprot otvorenosti prema neočekivanom, treba inzistirati i na istini druge verzije: istina je, za razliku od spoznaje, kao badiouanski događaj, nešto što može vidjeti samo angažiran pogled, pogled subjekta koji “vjeruje”. Razmislite o tome kakva je ljubav: kada je zaljubljen, ljubavnik u objektu ljubavi vidi onaj X koji uzrokuje ljubav. Bez te angažirane pozicije, bez obzira na to koliko točni bili, opisi stanja stvari ne uspijevaju stvoriti emancipirajuće efekte - na kraju, oni čine teret laži još opresivnijim ili, da citiram Maa, oni “podižu kamen samo da bi ga ispustili na vlastite noge”. U (inače pretjerano sentimentalno-humanističkom) dijalogu Spartaka Stanleyja Kubricka, postoji dijalog između Spartaka i pirata koji mu nudi da će organizirati prijevoz robova preko Jadrana. Pirat iskreno pita Spartaka je li svjestan da je pobuna robova osuđena na propast, da će ih prije ili kasnije rimska vojska zgaziti; nadalje, pita ga što bi učinio kada bi u potpunosti prihvatio da će robovi izgubiti - bi li se nastavio boriti do kraja? Spartakov je odgovor, naravno, “da”: njihova borba nije samo pragmatičan pokušaj da poboljšaju svoj položaj, to je principijelna pobuna uime slobode, tako da ako i izgube i svi budu ubijeni, njihova borba neće biti uzalud jer će pokazati svoju bezuvjetnu predanost slobodi - njihov pokušaj, njihova sama akcija, već se smatra uspjehom jer pokreće besmrtnu ideju slobode - ovdje “ideji” treba dati čitavu njezinu platonsku težinu.

Već je Pavao dao iznenađujuće relevantnu definiciju emancipatorske borbe: “Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, protiv vlasti, protiv vrhovnika /kosmokratora/ ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima” (Efežani 6,12).

Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih korumpiranih pojedinaca, nego protiv onih na vlasti općenito, protiv njihova autoriteta, protiv svjetskog poretka i ideološke mistifikacije koja ga održava”. Angažirati se u toj borbi znači podupirati formulu Alaina Badioua mieux vaut un désastre qu’un désętre: bolje riskirati i angažirati se na vjernosti istini - događaju, čak i ako ta vjernost završi katastrofom, nego vegetirati u utilitarno-hedonističkom bezdogađajnom preživljavanju onoga što je Nietzsche zvao posljednjim ljudima. Treba odlučno odbaciti liberalno-viktimističku ideologiju koja politiku svodi na izbjegavanje najgoreg, na odbacivanje svih pozitivnih projekata i traganjem za najmanje lošom opcijom - ili, kako je to s gorčinom primijetio Arthur Feldmann, bečki židovski pisac, cijena koju obično plaćamo za preživljavanje je naš život.

Prevela Nikolina Šajn

piše Slavoj Žižek slovenski sociolog, kulturni kritičar, filozof