O tome kako su autobiografije, biografije i memoaristika najčitaniji žanrovi u svijetu doista više ne treba gubiti riječi. Čitateljska potreba za pričom o tuÐem životu koju potpisuje sam vlasnik toga života ili pak njegov biograf, globalni je trend koji je doveo do prave hiperprodukcije knjiga o poznatim glumcima, glazbenicima, sportašima, političarima, bože moj čak i o pokojoj starleti, što u nas još zna izazvati velike potrese na knjiškoj sceni. Sociolozi književnosti tek će morati dati odgovore na pitanja o čemu je tu u stvari riječ, pomno izvagati razloge takvog trenda i dati konačnu dijagnozu, no za to vrijeme ljestvice čitanosti, izloge novinskih kioska, najeksponiranije police u knjižarama zauzimat će upravo knjige koje pripadaju tome žanru.
88-godišnja djevojčica
A jedna od njih, posve netipična i posve neobična, ali vraški zanimljiva, svakako je ona koja nosi jednostavan naslov - “Ona”. Lepa Smoje, udovica najslavnijeg reportera i kroničara Splita, legendarnog Miljenka Smoje, žena koja je pedeset i četiri godine radila kao plesni pedagog, osamdesetosmogodišnjakinja s elanom djevojčice, “natjerana” od novinara Ivice Ivaniševića i Borisa Dežulovića, konačno je zamjenici koja ju je proslavila u Smojinim reportažama (obično u varijanti “Ona koja grinta” ili nešto slično) pridružila vlastiti lik i djelo.
“Ona” nije klasična niti sustavna biografija koja pretendira na zaokruženu priču o autoričinu životu jer već i sama činjenica kako je Lepa Smoje zapravo pripovijedala svojoj “zapisivačici” Elizabeti Garber, koja je sve vrlo vješto pribilježila, cijeloj priči daje šarmantnu nijansu razbarušenosti, digresivnosti i odmaka od bilo kakve čvrste i krute forme. Pa ipak, “libar Lepina života” posve se lijepo može podijeliti na dva dijela - na vrijeme prije nego što je upoznala Smoju i nakon tog ključnog dogaÐaja.
Prvi dio knjige nevjerojatno je zanimljiva priča puna “štofa”, o Lepinu djetinjstvu i odrastanju, o obiteljskom životu koji su obilježile česte selidbe zbog očeva posla, s vrlo plastično prikazanim, iako nenametljivim društveno-političkim kontekstom razdoblja neposredno prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Lepa, “najživlje dijete u školi”, “mali muškić”, kako će samu sebe opisati, odrastala je u dobrostojećoj obitelji sklonoj druženju i umjetnosti (otac je, primjerice, radio kao šef javne sigurnosti u Kotoru ili pak banski savjetnik u Pljevljima, ali je istovremeno vodio orkestar, svirao u teatru itd.). Zadivljena je svojim velikim bratom FeÐom koji će nestati u vihorima rata i tako otvoriti sezonu smrti koje su obilježile njezin život, baš kao i napadi panike i tjeskobe od kojih pati od najranije dobi. Smrt bližnjih (brat, roditelji, sin, kći, na koncu i Smoje) i bolesti redale su se u Lepinu životu baš kao i traume (od kojih je jedna od prvih povezana sa crkvom koja ju je “preplašila života”), no život žene koja baš nikada ne ide na sprovode nije zbog toga bio ništa manje bogat i ispunjen, jer Lepu “jednostavno, nikad nisu mogli zajebat”.
Prvi brak i izdaja
Nakon mladalačkog braka sa Židovom Karlom Gleicherom, koji će nakon kratkog vremena napustiti nju i kćerku, nakon ratnog i poratnog terora - Lepa je jednako bolno istinita i prema ustašama i partizanima - nestanka brata i prvih plesnih uspjeha, slijedi ključni dogaÐaj njezina života: upoznavanje s Miljenkom Smojom, s kojim će živjeti sve do njegove smrti prije jedanaest godina.
Tu autobiografija “Ona” prerasta u kroniku jedne ljubavi - nekonvencionalne i napete, ali velike, jedne od onih u kakve smo gotovo već prestali vjerovati pa ih pripisujemo literarnoj fikciji. S jedne strane, knjiga Lepe Smoje počinje funkcionirati kao autentična i intimna dopuna priče o Miljenku Smoji ili barem kao dobrodošao nastavak njegove biografije koju je prije nekoliko godina objavio već spomenuti “krivac”, Ivanišević. Redaju se tu detalji iz njihova zajedničkog života, kronologija prerastanja dubokog prijateljstva u ljubav, njihove sitne, svakodnevne navike, putovanja, svaÐe, omiljena jela i nadimci koje su jedno drugome dijelili, poroci poput Smojina pušenja, kao i inzistiranje na nekonvencionalnom, nimalo malograÐanskom odnosu u kojem se još pišu ljubavna pisma, ali na “škartocu”.
“Bila sam ja žešći dotur Luigi nego što je Smoje bija Bepina”, rečenica je kojom će Lepa objasniti razlog zbog čega su se vjenčali tek nakon osamnaest godina veze i time otvoriti jednu od tema koja svakako dominira u ovoj knjizi. Lepa Smoje, naime, iznosi vrlo preciznu, ali i toplu kronologiju Smojina profesionalnog uspjeha - od prvotnih “traženja” do angažmana u Slobodnoj Dalmaciji, njegova afiniteta prema reportažama o “malim mistima i malim ljudima”, zlatnog doba pisanja scenarija za Malo i Velo misto, pa sve do devedesetih i sramotnog odnosa prema velikanu hrvatskog novinarstva i književnosti s glavnom životnom devizom - “Živit, a ne pisat, znači umrit”. Lepa Smoje u tome završnom i tužnom dijelu ne iskazuje gorčinu i osvetoljubivost, tek zahvalnost dečkima iz Ferala koji su ga tada spasili omogućivši mu da piše.
Dakako, čitateljima će možda biti najzanimljiviji onaj dio u kojem evocira doba “Malog mista”, koje Smoje nikada ne bi napisao da nije Lepa umjesto njega napisala pismo da pristaje - Televiziji Zagreb! Naslov je Smoji odmah sinuo, a potom i glavni likovi, ljubavni par nalik upravo na njih dvoje - Luigi i Bepina. Za Bepinu će Lepa zapisati - “ona je malo tukasta, ka ja”.
I drugi likovi serije imali su svoje prototipove u zbilji, od gradonačelnika nastalog prema Lepinu ocu, do psa kojem je uzor bio Smojin Rundo. Lepa je vrlo aktivno sudjelovala u stvaranju scenarija, skupa sa suprugom smišljala likove, izgovarala dijaloge na internim probama u kojima se mjerila duhovitost i drugo. Iako je “Malo misto” definitivno proslavilo njezina supruga, Lepa priznaje kako nisu bili toga svjesni dok nisu uslijedile reakcije gledatelja, ali i nezadovoljstvo političkih struktura od kojih je Smoju spasio književnik Mirko Božić.
Lepa je i Violeta
I u kasnijem “Velom mistu” Lepina je uloga bila važna, prvo je kao lik nastala Violeta jer - “a šta će nego počet od mene” - pa tako i znamenita replika u sceni Violetina šišanja kad joj njezin dragi kaže “Pariš moj mali muškić” zapravo je Smojina rečenica Lepi koju bi joj često ponavljao. Smoji su ipak bili najdraži “Roko i Cicibela”, takoÐer proizašli iz njihova odnosa - “to smo ja i on, tako smo se mi kokolavali”.
Intimna strana njihova odnosa nije opisana ništa manje detaljno; Lepa Smoje šarmantno će razgolitit njihovu privatnost, težnjom da bude iskrena i nesklona ikakvom lakiranju svoga i Smojina života. Upravo ju je on naučio da stvari nazove pravim imenom (“Uvijek me učio: 'Zovi stvari onako kako se zovu. Jebanje nije gruba rič. To je lipa rič. Grube riči su rat, rak, mržnja, zavist. Ima li lipše riči od pička?’ “), pa tako i sada kad svoj život zapisuje u ovaj libar, otvora vrata svoje intime bez ikakve cenzure. Da, priznat će Lepa kako su njih dvoje oduvijek spavali u odvojenim sobama (“nema serviranja, nego doÐi, posjeti me, zavedi me”), priznat će njegove preljube zbog kojih ni na tren nije pomislila kako je voli nešto manje, povjerit će kako je sigurna da se može istovremeno biti s dvojicom muškaraca, nasmijat će nas opisom njihova rasporeda i prvenstva u odlascima na zahod. Tipično ženski, nekoliko će puta izraziti svoje nezadovoljstvo fizičkim izgledom. Jednako će tako, «pravim imenom¾ pisati o svim strahotama koje su je zadesile, svojim i Smojinim bolestima i strašnoj epizodi u kojoj joj kći umire od raka, kao i o Smojinoj smrti.
“Pogledali smo se, i isti čas uprla ja prstom u njega, a on u mene, pa istovremeno da ćemo nešto reć. A Frane zinuo, da će nas upoznati, samo - kako doć do riči. Stajao je onako sa strane, a mi se na njega nismo ni obazirali. Krenula sam prva.
- Ja o vama sve znan - počela sam. - Rekli su mi da ste gangster, da ste lopov, da ste niko i ništa, da ste pokeraš, da ste jebač, da ste bižali od rata i sakrivali se i marendavali gore u crkvici, i tamo činili kažin dok su drugi ginili, i da ste puni ušenaka ka i svi iz Velog Varoša.
On je sve mirno slušao, kao da mu dodjeljujem orden za hrabrost. Smješkao se i sigurno se pitao: “A šta san joj ja učinija?”
- Sad ću ja vama reć što sam ja čuja o vama. Vi ste jedna Židovka, Cigančura, došli ste iz neke crnogorske vukojebine, glupi ste ka top i ružni ka crni vrag.
Frane je samo stajao sa strane, ka kurba.
- A sad, posli svega, da se upoznamo - rekla sam. - Ja sam Lepa ³atipović.
- Ja san Miljenko Smoje.
- Vidim ja - morao je nešto reći i Frane Lentić - vi ste obadva luda. Taman ste se našli!
Glupačo, oli ti to razumiš?
Dio koji nije vezan uz Smojinu, ali ni njezinu karijeru plesnog pedagoga u “Mozaiku”, prava je ženska priča, priča pripovjedačice slobodoumnih stavova, izraženog kritičkog mišljenja, stalnog borca za pravdu, riječju hrabre žene koju bezbrojni životni porazi nikada nisu slomili iako su je slamali, što uopće nema namjeru skrivati od čitatelja. Smojina rečenica “Glupačo, oli ti to razumiš?”, koju bi izgovarao u svaÐama oko nekoga njegova teksta, izraz je njihova nekonvencionalnog ljubavnog jezika, jer Lepa sve razumije, samo je “rođena kontra”.
Lepina je autobiografija zapravo negdje u drugom planu odlična kronika njihova “mista”. Iako je Ona (a skupa s njom i On) u prvom planu, kako to nalaže žanr, pozadina splitskog kulturnog života jednako je uspješna dionica ove knjige. Prodefilirat će njome, naime, mnogi značajni ljudi, poput poslijeratnog direktora splitskog teatra Silvija Bombardellija, Oskar Davičo skrivat će se od fašista, svi skupa družit će se u kavani hotela Bellevue, a dosta kasnije i mala će Severina biti jedna od Lepinih učenica.
“Ona” Lepe Smoje knjiga je koja se čita s guštom, baš kao što se s guštom gledaju i fotografije kojima je knjiga bogato opremljena. Čita se kao podsjetnik na bolju prošlost, ali i na to kako konstatacija da iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena i nije baš posve točna, jer vrijedi i obratno. Lepa i Miljenko Smoje stajali su jedno iza drugoga kao veliki prijatelji, kreativci i borci, legendarni splitski ljubavni par čiju kronologiju odnosa odlično bilježi ova knjiga. “Smišan je bija, jebemmu mater”, reći će Lepa za Smoju, a čitatelj može samo dodati - i Ona.
Jagna Pogačnik
88-godišnja djevojčica
A jedna od njih, posve netipična i posve neobična, ali vraški zanimljiva, svakako je ona koja nosi jednostavan naslov - “Ona”. Lepa Smoje, udovica najslavnijeg reportera i kroničara Splita, legendarnog Miljenka Smoje, žena koja je pedeset i četiri godine radila kao plesni pedagog, osamdesetosmogodišnjakinja s elanom djevojčice, “natjerana” od novinara Ivice Ivaniševića i Borisa Dežulovića, konačno je zamjenici koja ju je proslavila u Smojinim reportažama (obično u varijanti “Ona koja grinta” ili nešto slično) pridružila vlastiti lik i djelo.
“Ona” nije klasična niti sustavna biografija koja pretendira na zaokruženu priču o autoričinu životu jer već i sama činjenica kako je Lepa Smoje zapravo pripovijedala svojoj “zapisivačici” Elizabeti Garber, koja je sve vrlo vješto pribilježila, cijeloj priči daje šarmantnu nijansu razbarušenosti, digresivnosti i odmaka od bilo kakve čvrste i krute forme. Pa ipak, “libar Lepina života” posve se lijepo može podijeliti na dva dijela - na vrijeme prije nego što je upoznala Smoju i nakon tog ključnog dogaÐaja.
Prvi dio knjige nevjerojatno je zanimljiva priča puna “štofa”, o Lepinu djetinjstvu i odrastanju, o obiteljskom životu koji su obilježile česte selidbe zbog očeva posla, s vrlo plastično prikazanim, iako nenametljivim društveno-političkim kontekstom razdoblja neposredno prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Lepa, “najživlje dijete u školi”, “mali muškić”, kako će samu sebe opisati, odrastala je u dobrostojećoj obitelji sklonoj druženju i umjetnosti (otac je, primjerice, radio kao šef javne sigurnosti u Kotoru ili pak banski savjetnik u Pljevljima, ali je istovremeno vodio orkestar, svirao u teatru itd.). Zadivljena je svojim velikim bratom FeÐom koji će nestati u vihorima rata i tako otvoriti sezonu smrti koje su obilježile njezin život, baš kao i napadi panike i tjeskobe od kojih pati od najranije dobi. Smrt bližnjih (brat, roditelji, sin, kći, na koncu i Smoje) i bolesti redale su se u Lepinu životu baš kao i traume (od kojih je jedna od prvih povezana sa crkvom koja ju je “preplašila života”), no život žene koja baš nikada ne ide na sprovode nije zbog toga bio ništa manje bogat i ispunjen, jer Lepu “jednostavno, nikad nisu mogli zajebat”.
Prvi brak i izdaja
Nakon mladalačkog braka sa Židovom Karlom Gleicherom, koji će nakon kratkog vremena napustiti nju i kćerku, nakon ratnog i poratnog terora - Lepa je jednako bolno istinita i prema ustašama i partizanima - nestanka brata i prvih plesnih uspjeha, slijedi ključni dogaÐaj njezina života: upoznavanje s Miljenkom Smojom, s kojim će živjeti sve do njegove smrti prije jedanaest godina.
Tu autobiografija “Ona” prerasta u kroniku jedne ljubavi - nekonvencionalne i napete, ali velike, jedne od onih u kakve smo gotovo već prestali vjerovati pa ih pripisujemo literarnoj fikciji. S jedne strane, knjiga Lepe Smoje počinje funkcionirati kao autentična i intimna dopuna priče o Miljenku Smoji ili barem kao dobrodošao nastavak njegove biografije koju je prije nekoliko godina objavio već spomenuti “krivac”, Ivanišević. Redaju se tu detalji iz njihova zajedničkog života, kronologija prerastanja dubokog prijateljstva u ljubav, njihove sitne, svakodnevne navike, putovanja, svaÐe, omiljena jela i nadimci koje su jedno drugome dijelili, poroci poput Smojina pušenja, kao i inzistiranje na nekonvencionalnom, nimalo malograÐanskom odnosu u kojem se još pišu ljubavna pisma, ali na “škartocu”.
“Bila sam ja žešći dotur Luigi nego što je Smoje bija Bepina”, rečenica je kojom će Lepa objasniti razlog zbog čega su se vjenčali tek nakon osamnaest godina veze i time otvoriti jednu od tema koja svakako dominira u ovoj knjizi. Lepa Smoje, naime, iznosi vrlo preciznu, ali i toplu kronologiju Smojina profesionalnog uspjeha - od prvotnih “traženja” do angažmana u Slobodnoj Dalmaciji, njegova afiniteta prema reportažama o “malim mistima i malim ljudima”, zlatnog doba pisanja scenarija za Malo i Velo misto, pa sve do devedesetih i sramotnog odnosa prema velikanu hrvatskog novinarstva i književnosti s glavnom životnom devizom - “Živit, a ne pisat, znači umrit”. Lepa Smoje u tome završnom i tužnom dijelu ne iskazuje gorčinu i osvetoljubivost, tek zahvalnost dečkima iz Ferala koji su ga tada spasili omogućivši mu da piše.
Dakako, čitateljima će možda biti najzanimljiviji onaj dio u kojem evocira doba “Malog mista”, koje Smoje nikada ne bi napisao da nije Lepa umjesto njega napisala pismo da pristaje - Televiziji Zagreb! Naslov je Smoji odmah sinuo, a potom i glavni likovi, ljubavni par nalik upravo na njih dvoje - Luigi i Bepina. Za Bepinu će Lepa zapisati - “ona je malo tukasta, ka ja”.
I drugi likovi serije imali su svoje prototipove u zbilji, od gradonačelnika nastalog prema Lepinu ocu, do psa kojem je uzor bio Smojin Rundo. Lepa je vrlo aktivno sudjelovala u stvaranju scenarija, skupa sa suprugom smišljala likove, izgovarala dijaloge na internim probama u kojima se mjerila duhovitost i drugo. Iako je “Malo misto” definitivno proslavilo njezina supruga, Lepa priznaje kako nisu bili toga svjesni dok nisu uslijedile reakcije gledatelja, ali i nezadovoljstvo političkih struktura od kojih je Smoju spasio književnik Mirko Božić.
Lepa je i Violeta
I u kasnijem “Velom mistu” Lepina je uloga bila važna, prvo je kao lik nastala Violeta jer - “a šta će nego počet od mene” - pa tako i znamenita replika u sceni Violetina šišanja kad joj njezin dragi kaže “Pariš moj mali muškić” zapravo je Smojina rečenica Lepi koju bi joj često ponavljao. Smoji su ipak bili najdraži “Roko i Cicibela”, takoÐer proizašli iz njihova odnosa - “to smo ja i on, tako smo se mi kokolavali”.
Intimna strana njihova odnosa nije opisana ništa manje detaljno; Lepa Smoje šarmantno će razgolitit njihovu privatnost, težnjom da bude iskrena i nesklona ikakvom lakiranju svoga i Smojina života. Upravo ju je on naučio da stvari nazove pravim imenom (“Uvijek me učio: 'Zovi stvari onako kako se zovu. Jebanje nije gruba rič. To je lipa rič. Grube riči su rat, rak, mržnja, zavist. Ima li lipše riči od pička?’ “), pa tako i sada kad svoj život zapisuje u ovaj libar, otvora vrata svoje intime bez ikakve cenzure. Da, priznat će Lepa kako su njih dvoje oduvijek spavali u odvojenim sobama (“nema serviranja, nego doÐi, posjeti me, zavedi me”), priznat će njegove preljube zbog kojih ni na tren nije pomislila kako je voli nešto manje, povjerit će kako je sigurna da se može istovremeno biti s dvojicom muškaraca, nasmijat će nas opisom njihova rasporeda i prvenstva u odlascima na zahod. Tipično ženski, nekoliko će puta izraziti svoje nezadovoljstvo fizičkim izgledom. Jednako će tako, «pravim imenom¾ pisati o svim strahotama koje su je zadesile, svojim i Smojinim bolestima i strašnoj epizodi u kojoj joj kći umire od raka, kao i o Smojinoj smrti.
“Pogledali smo se, i isti čas uprla ja prstom u njega, a on u mene, pa istovremeno da ćemo nešto reć. A Frane zinuo, da će nas upoznati, samo - kako doć do riči. Stajao je onako sa strane, a mi se na njega nismo ni obazirali. Krenula sam prva.
- Ja o vama sve znan - počela sam. - Rekli su mi da ste gangster, da ste lopov, da ste niko i ništa, da ste pokeraš, da ste jebač, da ste bižali od rata i sakrivali se i marendavali gore u crkvici, i tamo činili kažin dok su drugi ginili, i da ste puni ušenaka ka i svi iz Velog Varoša.
On je sve mirno slušao, kao da mu dodjeljujem orden za hrabrost. Smješkao se i sigurno se pitao: “A šta san joj ja učinija?”
- Sad ću ja vama reć što sam ja čuja o vama. Vi ste jedna Židovka, Cigančura, došli ste iz neke crnogorske vukojebine, glupi ste ka top i ružni ka crni vrag.
Frane je samo stajao sa strane, ka kurba.
- A sad, posli svega, da se upoznamo - rekla sam. - Ja sam Lepa ³atipović.
- Ja san Miljenko Smoje.
- Vidim ja - morao je nešto reći i Frane Lentić - vi ste obadva luda. Taman ste se našli!
|
Prvi susret Lepe i Miljenka Smoje
|
Glupačo, oli ti to razumiš?
Dio koji nije vezan uz Smojinu, ali ni njezinu karijeru plesnog pedagoga u “Mozaiku”, prava je ženska priča, priča pripovjedačice slobodoumnih stavova, izraženog kritičkog mišljenja, stalnog borca za pravdu, riječju hrabre žene koju bezbrojni životni porazi nikada nisu slomili iako su je slamali, što uopće nema namjeru skrivati od čitatelja. Smojina rečenica “Glupačo, oli ti to razumiš?”, koju bi izgovarao u svaÐama oko nekoga njegova teksta, izraz je njihova nekonvencionalnog ljubavnog jezika, jer Lepa sve razumije, samo je “rođena kontra”.
|
|
Lepina je autobiografija zapravo negdje u drugom planu odlična kronika njihova “mista”. Iako je Ona (a skupa s njom i On) u prvom planu, kako to nalaže žanr, pozadina splitskog kulturnog života jednako je uspješna dionica ove knjige. Prodefilirat će njome, naime, mnogi značajni ljudi, poput poslijeratnog direktora splitskog teatra Silvija Bombardellija, Oskar Davičo skrivat će se od fašista, svi skupa družit će se u kavani hotela Bellevue, a dosta kasnije i mala će Severina biti jedna od Lepinih učenica.
“Ona” Lepe Smoje knjiga je koja se čita s guštom, baš kao što se s guštom gledaju i fotografije kojima je knjiga bogato opremljena. Čita se kao podsjetnik na bolju prošlost, ali i na to kako konstatacija da iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena i nije baš posve točna, jer vrijedi i obratno. Lepa i Miljenko Smoje stajali su jedno iza drugoga kao veliki prijatelji, kreativci i borci, legendarni splitski ljubavni par čiju kronologiju odnosa odlično bilježi ova knjiga. “Smišan je bija, jebemmu mater”, reći će Lepa za Smoju, a čitatelj može samo dodati - i Ona.
Jagna Pogačnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....