Najljepša i najmodernija zagrebačka kavana, kakvu je teško naći i u najvećim gradovima Europe...” Tim riječima Jutarnji list dočekuje otvorenje Gradske kavane. Ali ne današnji Jutarnji. I ne nakon ponovnog otvorenja u petak navečer. Citat je preuzet iz našeg novinskog prethodnika od 5. prosinca 1931., kad Zagreb dobiva svoju najveću kavanu.
Za najsuvremeniju kavansku opremu (moćna ventilacija i kavanska aparatura) i izgled interijera u stilu art decoa zaslužan je jedan od najuglednijih arhitekata toga doba Ignjat Fischer (istodobno projektira robnu kuću Kastner i Ohler na početku Ilice, moderno iličko kino Apolo - Kerempuh i mliječni odjel tržnice Dolac). I tako novootvorena kavana bljesne ne samo u estetskom nego i u socijalnom smislu i doslovno postaje dnevni boravak grada. Zagrepčani dolaze da bi u tom reprezentativnom prostoru vidjeli i bili viđeni. Pa ako je moguće, odmah i bezecirali svoj kut ili svoj stol. I naravno, svojeg konobara koji će upamtiti koliko u njihovu kavu ide mlijeka i koliko kockica šećera.
To je ujedno i najveći gradski prostor, jedini u gradu na više etaža, prema tome, i najveća pozornica društvenog života i demokratičnosti, gdje kavanski dim i mirise napitaka, kao i ponuđene novine i revije, podjednako dijele običan i anoniman svijet te uglednici i posvećena imena iz kulturnog, umjetničkog, športskog, zabavnog i političkog života grada. A i sam pobožno čuvam fotke na kojima sam uslikan u društvu Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Svena Laste, Jure Kaštelana, Ive Robića, Ćire Blaževića ili Mladena Delića. A iz djetinjih dana pamtim rumene i podatne brioše namočene u bijelu kavu ili pedalj visoke kremšnite, kojima me častio djed Slavko Sršek, izvanstranački odbornik u Holjevčevu Gradskom narodnom odboru pedesetih.
Kako već znamo da je kavana kulturna institucija, svakodnevni obrok i obred urbane sredine, onda u ovoj svečanoj prigodi dodajmo da je u svojoj funkciji i misiji kavana isključivo urbana institucija. Sve su kavane, dakle, gradske, ali samo je jedna - Gradska kavana!
Zvonimir Milčec
Za najsuvremeniju kavansku opremu (moćna ventilacija i kavanska aparatura) i izgled interijera u stilu art decoa zaslužan je jedan od najuglednijih arhitekata toga doba Ignjat Fischer (istodobno projektira robnu kuću Kastner i Ohler na početku Ilice, moderno iličko kino Apolo - Kerempuh i mliječni odjel tržnice Dolac). I tako novootvorena kavana bljesne ne samo u estetskom nego i u socijalnom smislu i doslovno postaje dnevni boravak grada. Zagrepčani dolaze da bi u tom reprezentativnom prostoru vidjeli i bili viđeni. Pa ako je moguće, odmah i bezecirali svoj kut ili svoj stol. I naravno, svojeg konobara koji će upamtiti koliko u njihovu kavu ide mlijeka i koliko kockica šećera.
To je ujedno i najveći gradski prostor, jedini u gradu na više etaža, prema tome, i najveća pozornica društvenog života i demokratičnosti, gdje kavanski dim i mirise napitaka, kao i ponuđene novine i revije, podjednako dijele običan i anoniman svijet te uglednici i posvećena imena iz kulturnog, umjetničkog, športskog, zabavnog i političkog života grada. A i sam pobožno čuvam fotke na kojima sam uslikan u društvu Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Svena Laste, Jure Kaštelana, Ive Robića, Ćire Blaževića ili Mladena Delića. A iz djetinjih dana pamtim rumene i podatne brioše namočene u bijelu kavu ili pedalj visoke kremšnite, kojima me častio djed Slavko Sršek, izvanstranački odbornik u Holjevčevu Gradskom narodnom odboru pedesetih.
Kako već znamo da je kavana kulturna institucija, svakodnevni obrok i obred urbane sredine, onda u ovoj svečanoj prigodi dodajmo da je u svojoj funkciji i misiji kavana isključivo urbana institucija. Sve su kavane, dakle, gradske, ali samo je jedna - Gradska kavana!
Zvonimir Milčec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....