Na početku 21. stoljeća kina su se ugasila kao plinske lanterne povrh Griča stoljeće ranije. Umjesto novog dana, sinuo je novi kapitalizam. U zadnjem redu kina oduvijek nas je čekao prvi poljubac. Familija ispeglana na pruge, u misnoj odjeći, išla je na "Ta divna stvorenja" ili na De Milleovih "Deset zapovijedi".
"Kupite koštice, kikiriki!", vikali su prodavači s pletenim košarama. "Kiseli bomboni, kurtoni, naranče", dobacivali su balavci. Iza jednog stupa bila je skrivena mehanička vaga. Pokraj nje je tamnoputi dječak glancao cipele, i fućkao. Šmol-pasta je mirisala na deodorant. Da je bilo koje kino nosilo, i laštilo, cipele, bilo bi to kino Zagreb. I da je brinulo za svoje zdravlje, mjereći svoju težinu. Opet bi to bio Zagreb, iz davnih 60-ih. Ali, sve mu to nije pomoglo. Poput pokojnika bosonogo ono odlazi u zaborav, nakon što je proživjelo stoljeće filma na Preradovićevu trgu, u Zagrebu.
Kina umiru s pjesmom
Prema novinskoj vijesti, kino Zagreb ovoga vikenda zauvijek zatvara vrata, i nestaje s lica zemlje. "Legendarno kino na Cvjetnom", odnosno Preradovićevu trgu broj 4, kupila je od Kinematografa Zagreb i Pravoslavne crkve tvrtka Immo world wide. Njezin direktor Perović najavio je za Jutarnji da namjerava kupiti još neke nekretnine te početi s razvojem lokacije. U dogovoru s Gradom, također, namjerava odrediti sadržaje kompleksa građevine te ih izraditi u kombinaciji s komercijalnim sadržajima i stanovima na vrhu.
Dakle, deja vu - već viđeno - poput ovog ili onog Importanne centra. Drugim riječima, kino je postalo samo još jedna poduzetnička lokacija. A baš ovdje, na mjestu kina Zagreb film, bio je gospodar gotovo stotinu godina. Davne 1917. baš je ovdje, u kinu Metropol, bila premijera prvog hrvatskog igranog filma "Brcko u Zagrebu". Kino, zapravo, nije stanovalo u istoj kući, već u jednokatnici koja je bila srušena kako bi na njezinu mjestu bila podignuta sadašnja višekatnica i kino u njezinu dvorištu. Bilo je to na broju 6-7 Preradovićeva trga. Godine 1938. tako je ovdje, na istome mjestu, mjestu kina Metropol, rođeno kino Capitol koje će se iščahuriti u - kino Zagreb.
Zvijezde "Brcka", komedije u dva dijela, bili su Irma Polak i Tonka Savić te Arnošt Grund i plemeniti Bojničić. Premijera je bila 28. kolovoza u 11 ujutro, a nazočio joj je tadašnji gradonačelnik Holjac.
Doista, baterija u ruci vremenskog biljetera zadrhtala je na ovaj spomen povijesnih činjenica. Jedna filmska lokacija postat će bilo koja građevinska lokacija. Film joj više nikada neće biti zajednički nazivnik, a možda ga neće ni biti na ovome mjestu, na trgu cvijeća i kućnih ljubimaca.
Tako se memento jednom kinu pretvara u memento filmskom stoljeću. To je kraj jedne krležijanske mrtvačke procesije. U njoj su mnoga zagrebačka kina, posjetioci, kinooperateri, napirlitane damice, ljubitelji filma, prozebli, oni koji se nemaju gdje ljubiti. Tu je i "gospon doktor koga je onaj biskup, znate" - slijedi prostačka gesta, kažiprst i bosanski grb. Na kamenu pod holivudskim plakatima sjedili su prosjaci bez nogu. I Ciganke s bebama preslikanim s fotki Toše Dapca.
Zato je i teško, onda, reći je li se kino Zagreb rodilo kao kino Metropol, Capitol, ili tek poslije oslobođenja 1945. Ovo je kino baš poput nekog povijesnog razdoblja, recimo renesanse, u viđenju Erwina Panofskog. Po njemu, nitko ne može točno reći otkada se računa život djeteta (od začeća, od mjeseci u trbuhu majke ili od rođenja). Samo što je ovdje riječ o filmskom razdoblju. Međutim, datum smrti kina Zagreb bit će precizno određen, i to kao ljeto 2006. A ono će već samim svojim imenom podsjetiti ponekog na američki film "Ljeto 1942.", koje smo u njemu davno odgledali. Kao da ljetna sjećanja imaju nešto od nade zato što umiru posljednja, u posljednjim redovima kina, s ljubavnicima koji ga na kraju dugoga repa posljednji napuštaju, i osvrću se prema nebu, jer nemaju kamo otići.
Kino Zagreb umire među posljednjim zagrebačkim kinima s kojima smo odrastali i starili. Stakleni izlog Kinematografa na uglu Frankopanske i Ilice spao je na ime ili dva. Iz njega sad odlazi Zagreb, odlazi među zadnjima. Naša periferijska kina, u kojima smo vidjeli svoje prve "Kozare" i "Neretve" na obveznim školskim projekcijama, pod budnim okom učiteljica, odavno počivaju pod šutovinom i zemljom. Baš kao i provincijska kina, poput kina Sloboda u Šibeniku, koje je opjevao Arsen Dedić. Baš poput periferijskog kina Triglav u Okićkoj, u Zagrebu, koje je Špišić opjevao, skupa s fakinima, u "Trešnjevačkoj baladi". Kina su umrla, baš kao i zvuk punog orkestra ove balade i šlagera njezina vremena.
Posljednja Europa
Kina su u Zagrebu umirala obratno od smjera u kojem se grad širio, prema svojim periferijama šireći ideju centra i velegrađanina, tako reći metropolitanca. Gasila su se poput gričkih plinskih lanterni, ponavljam, od periferije prema centru. Noćobdija je postao građevinski poduzetnik. Triglav je s preokretom postao - Patria. Na njegovu je mjestu danas - trgovina. Kina Končar u Kroflinovoj (danas ulica Drvinje) više se nitko i ne sjeća. U Socijalističke revolucije - Zvonimirovoj ugasila se Romanija itd. Preostala su samo još kina u centru grada, a sada je red došao i na njih. Multipleksi - prvo Broadway Tkalča, pa Cinestar - sabrali su sve periferije i njihove stanovnike; pogasili su one industrijske žarulje sa žičanim okovom. Da, tako, valjda, prolazi slava svijeta. Tako mora biti. Veliki kompleks provincijalca riješen je na platnu kinematografa, iako je Šnajder još davno zapisao da provincija prebiva u ljudskom srcu. Pornići u Kustošiji, na kraju grada, doimaju se kao mitnica.
Kada je Walter Benjamin pisao o jezi velegrada, radije je govorio o liftu, nego o kinu. O tome da se dva stranca nađu licem u lice, da se dotiču neposrednim pogledom i dahom.
A mogao je pričati o kinu, o toploj tami u kojoj pogled do pogleda, lakat do lakta, dva ljudska svijeta slijede isti trag svjetlosti.
Možda su se filmovi, i njihove zvijezde, promijenili prije gradova. Možda je globalizacija krenula s filmskog platna. Postoji li još uopće obiteljski film? Kaže mi prijatelj da je bio na prvoj projekciji filma "Imam dvije mame i dva tate" Kreše Golika, upravo ovdje, u kinu Zagreb. U ono je doba Zagreb bio zakon za tonske kopije, bio je najbolje ozvučeno kino u Zagrebu. Golik je montirao crno-bijelu nultu kopiju, pa je ovdje vidio prvi put svoj film u koloru. Potom su ga gledale tisuće i tisuće Zagrepčana.
Na izlazu iz ovoga kina bile su dvije sjajne stvari. S jedne strane birtija, potonja pizzerija, s druge knjižara. Osim toga, prije preuređenja samoga Trga pred kinom kiosci s cvijećem imali su puno više mjesta nego danas, bilo je više pčela i - bumbara. Kao da sad celuloidne vrpce odlaze za laticama. Kino je, inače, bilo na glasu po premijernim filmovima. Usto, u njemu se pretpremijerno prikazivala uvezena revija filmova s beogradskog FEST-a. Doduše, Zagreb nije bio dovoljno dobro kino da u njega uđe Catherine Deneuve prilikom zagrebačkog gostovanja (pozdravila je publiku u Balkanu, odnosno prijeratnoj Europi, pa opet poslijeratnoj Europi).
Usporedno sa zagrebačkim kinima, zna se, nestajala su i kina po provinciji. Kako je kina bilo sve manje, tako se nestanak onih idućih doživljavao sve lakše. Umjesto kina Zagreb ne najavljuje se neko novo kino. Možda će ga biti, ali i ne mora ga biti. Osim multipleksa, u samom središtu Zagreba ostalo je tek kino Europa. Ono bi uskoro trebalo postati - kazalište.
Željko Ivanjek
"Kupite koštice, kikiriki!", vikali su prodavači s pletenim košarama. "Kiseli bomboni, kurtoni, naranče", dobacivali su balavci. Iza jednog stupa bila je skrivena mehanička vaga. Pokraj nje je tamnoputi dječak glancao cipele, i fućkao. Šmol-pasta je mirisala na deodorant. Da je bilo koje kino nosilo, i laštilo, cipele, bilo bi to kino Zagreb. I da je brinulo za svoje zdravlje, mjereći svoju težinu. Opet bi to bio Zagreb, iz davnih 60-ih. Ali, sve mu to nije pomoglo. Poput pokojnika bosonogo ono odlazi u zaborav, nakon što je proživjelo stoljeće filma na Preradovićevu trgu, u Zagrebu.
Kina umiru s pjesmom
Prema novinskoj vijesti, kino Zagreb ovoga vikenda zauvijek zatvara vrata, i nestaje s lica zemlje. "Legendarno kino na Cvjetnom", odnosno Preradovićevu trgu broj 4, kupila je od Kinematografa Zagreb i Pravoslavne crkve tvrtka Immo world wide. Njezin direktor Perović najavio je za Jutarnji da namjerava kupiti još neke nekretnine te početi s razvojem lokacije. U dogovoru s Gradom, također, namjerava odrediti sadržaje kompleksa građevine te ih izraditi u kombinaciji s komercijalnim sadržajima i stanovima na vrhu.
Dakle, deja vu - već viđeno - poput ovog ili onog Importanne centra. Drugim riječima, kino je postalo samo još jedna poduzetnička lokacija. A baš ovdje, na mjestu kina Zagreb film, bio je gospodar gotovo stotinu godina. Davne 1917. baš je ovdje, u kinu Metropol, bila premijera prvog hrvatskog igranog filma "Brcko u Zagrebu". Kino, zapravo, nije stanovalo u istoj kući, već u jednokatnici koja je bila srušena kako bi na njezinu mjestu bila podignuta sadašnja višekatnica i kino u njezinu dvorištu. Bilo je to na broju 6-7 Preradovićeva trga. Godine 1938. tako je ovdje, na istome mjestu, mjestu kina Metropol, rođeno kino Capitol koje će se iščahuriti u - kino Zagreb.
Zvijezde "Brcka", komedije u dva dijela, bili su Irma Polak i Tonka Savić te Arnošt Grund i plemeniti Bojničić. Premijera je bila 28. kolovoza u 11 ujutro, a nazočio joj je tadašnji gradonačelnik Holjac.
Doista, baterija u ruci vremenskog biljetera zadrhtala je na ovaj spomen povijesnih činjenica. Jedna filmska lokacija postat će bilo koja građevinska lokacija. Film joj više nikada neće biti zajednički nazivnik, a možda ga neće ni biti na ovome mjestu, na trgu cvijeća i kućnih ljubimaca.
Tako se memento jednom kinu pretvara u memento filmskom stoljeću. To je kraj jedne krležijanske mrtvačke procesije. U njoj su mnoga zagrebačka kina, posjetioci, kinooperateri, napirlitane damice, ljubitelji filma, prozebli, oni koji se nemaju gdje ljubiti. Tu je i "gospon doktor koga je onaj biskup, znate" - slijedi prostačka gesta, kažiprst i bosanski grb. Na kamenu pod holivudskim plakatima sjedili su prosjaci bez nogu. I Ciganke s bebama preslikanim s fotki Toše Dapca.
Zato je i teško, onda, reći je li se kino Zagreb rodilo kao kino Metropol, Capitol, ili tek poslije oslobođenja 1945. Ovo je kino baš poput nekog povijesnog razdoblja, recimo renesanse, u viđenju Erwina Panofskog. Po njemu, nitko ne može točno reći otkada se računa život djeteta (od začeća, od mjeseci u trbuhu majke ili od rođenja). Samo što je ovdje riječ o filmskom razdoblju. Međutim, datum smrti kina Zagreb bit će precizno određen, i to kao ljeto 2006. A ono će već samim svojim imenom podsjetiti ponekog na američki film "Ljeto 1942.", koje smo u njemu davno odgledali. Kao da ljetna sjećanja imaju nešto od nade zato što umiru posljednja, u posljednjim redovima kina, s ljubavnicima koji ga na kraju dugoga repa posljednji napuštaju, i osvrću se prema nebu, jer nemaju kamo otići.
Kino Zagreb umire među posljednjim zagrebačkim kinima s kojima smo odrastali i starili. Stakleni izlog Kinematografa na uglu Frankopanske i Ilice spao je na ime ili dva. Iz njega sad odlazi Zagreb, odlazi među zadnjima. Naša periferijska kina, u kojima smo vidjeli svoje prve "Kozare" i "Neretve" na obveznim školskim projekcijama, pod budnim okom učiteljica, odavno počivaju pod šutovinom i zemljom. Baš kao i provincijska kina, poput kina Sloboda u Šibeniku, koje je opjevao Arsen Dedić. Baš poput periferijskog kina Triglav u Okićkoj, u Zagrebu, koje je Špišić opjevao, skupa s fakinima, u "Trešnjevačkoj baladi". Kina su umrla, baš kao i zvuk punog orkestra ove balade i šlagera njezina vremena.
Posljednja Europa
Kina su u Zagrebu umirala obratno od smjera u kojem se grad širio, prema svojim periferijama šireći ideju centra i velegrađanina, tako reći metropolitanca. Gasila su se poput gričkih plinskih lanterni, ponavljam, od periferije prema centru. Noćobdija je postao građevinski poduzetnik. Triglav je s preokretom postao - Patria. Na njegovu je mjestu danas - trgovina. Kina Končar u Kroflinovoj (danas ulica Drvinje) više se nitko i ne sjeća. U Socijalističke revolucije - Zvonimirovoj ugasila se Romanija itd. Preostala su samo još kina u centru grada, a sada je red došao i na njih. Multipleksi - prvo Broadway Tkalča, pa Cinestar - sabrali su sve periferije i njihove stanovnike; pogasili su one industrijske žarulje sa žičanim okovom. Da, tako, valjda, prolazi slava svijeta. Tako mora biti. Veliki kompleks provincijalca riješen je na platnu kinematografa, iako je Šnajder još davno zapisao da provincija prebiva u ljudskom srcu. Pornići u Kustošiji, na kraju grada, doimaju se kao mitnica.
Kada je Walter Benjamin pisao o jezi velegrada, radije je govorio o liftu, nego o kinu. O tome da se dva stranca nađu licem u lice, da se dotiču neposrednim pogledom i dahom.
A mogao je pričati o kinu, o toploj tami u kojoj pogled do pogleda, lakat do lakta, dva ljudska svijeta slijede isti trag svjetlosti.
Možda su se filmovi, i njihove zvijezde, promijenili prije gradova. Možda je globalizacija krenula s filmskog platna. Postoji li još uopće obiteljski film? Kaže mi prijatelj da je bio na prvoj projekciji filma "Imam dvije mame i dva tate" Kreše Golika, upravo ovdje, u kinu Zagreb. U ono je doba Zagreb bio zakon za tonske kopije, bio je najbolje ozvučeno kino u Zagrebu. Golik je montirao crno-bijelu nultu kopiju, pa je ovdje vidio prvi put svoj film u koloru. Potom su ga gledale tisuće i tisuće Zagrepčana.
Na izlazu iz ovoga kina bile su dvije sjajne stvari. S jedne strane birtija, potonja pizzerija, s druge knjižara. Osim toga, prije preuređenja samoga Trga pred kinom kiosci s cvijećem imali su puno više mjesta nego danas, bilo je više pčela i - bumbara. Kao da sad celuloidne vrpce odlaze za laticama. Kino je, inače, bilo na glasu po premijernim filmovima. Usto, u njemu se pretpremijerno prikazivala uvezena revija filmova s beogradskog FEST-a. Doduše, Zagreb nije bio dovoljno dobro kino da u njega uđe Catherine Deneuve prilikom zagrebačkog gostovanja (pozdravila je publiku u Balkanu, odnosno prijeratnoj Europi, pa opet poslijeratnoj Europi).
Usporedno sa zagrebačkim kinima, zna se, nestajala su i kina po provinciji. Kako je kina bilo sve manje, tako se nestanak onih idućih doživljavao sve lakše. Umjesto kina Zagreb ne najavljuje se neko novo kino. Možda će ga biti, ali i ne mora ga biti. Osim multipleksa, u samom središtu Zagreba ostalo je tek kino Europa. Ono bi uskoro trebalo postati - kazalište.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....