Nije svejedno kako će završiti unutarstranački izbori u HDZ-u, hoće li Andrej Plenković dobiti novi mandat (i s kakvom podrškom), kao ni tko će sve biti izabran u najuže vodstvo stranke. Ipak, ma kako da završili, u HDZ-u se ništa suštinski neće promijeniti.
Dva tabora sučeljavaju se na ideološkoj osnovi i pitanje je samo hoće li nakon ovih izbora HDZ nastojati prikazivati umjerenije lice, kao što je to sada, ili će se vratiti na potpuno desni kolosijek kojim ga je svojedobno poveo Tomislav Karamarko. Plenkovićevi izazivači, Miro Kovač, Ivan Penava i Davor Ivo Stier, koji su se udružili s Milijanom Brkićem aktualno vodstvo i Plenkovića nastoje rušiti na tezi da nije na dovoljno desnom kursu. Špica njihove kampanje svodi se na optužbe za ratifikaciju Istanbulske konvencije kojoj su se svojedobno žestoko protivile desne nevladine udruge i krajnje desne stranke, te za izbacivanje Mosta iz Vlade i koaliranje s HNS-om - otpadnikom iz lijevog tabora.
Nitko, međutim, Plenkoviću do sada nije stavio pod nos izbor kadrova, te odnos prema korupciji i klijentelizmu. Ni jedan Plenkovićev oponent nije ni pisnuo o tome da se prošloga ljeta Plenković morao riješiti gotovo pola ministara u svojoj Vladi jer su bili opterećeni aferama u kojima je ključno bilo pitanje prikazivanja i stjecanja imovine. Niti riječi o tome kako je i zašto Plenković pozvao u Vladu bivšeg ministra uprave Lovru Kuščevića koji je prodajom samome sebi izvukao vrijednu nekretninu iz svoje tvrtke, a onda ju bez imovine pustio u stečaj, koji je kao načelnik općine Nerežišće mijenjao prostorne planove kako bi povećao vrijednost vlastitih nekretnina. Nitko nije spomenuo ni slučaj Gorana Marića kojemu je Plenković povjerio Ministarstvo državne imovine, a koji je također naveliko muljao s prikazivanjem svojih nekretnina, i to od kuće u Živogošću, preko kuće u Zagrebu do čudnih odnosa s poduzetnicima koji su poslovali i s državom. Netransparentne i čudne priče oko imovine Plenkovićevih izbaranika za najviše dužnosti u izvršnoj vlasti mogle bi se ispisati i u odnosu na bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, nedavno smijenjenog ministra zdravstva Milana Kujundžića i druge.
No, to Plenkoviću nitko ne spočitava. Na dušu mu se stavlja koalicija s HNS-om kao liberalnom strankom, ali nitko ne dovodi u pitanje koaliciju s Milanom Bandićem. Nikome od Plenkovićevih izazivača ne smeta što HDZ vlada uz pomoć većine koja nije dobila legitimitet na izborima. Ne smeta im što se drže na vlasti uz pomoć Bandićevih žetončića - prebjega iz drugih stranaka koji su za to nagrađeni kojekakvim uslugama.
Nema kandidata za vodeće funkcije u HDZ-u koji bi u svoj program ugradio geslo poštene stranke koja će poštivati volju birača i koja neće držati ljestve političarima opterećenima optužnicama za korupciju i zloupotrebe položaja.
Čak ni Davor Ivo Stier koji je svojedobno bio žestoko protiv korupcije i klijentelizma više o tome ne zbori. I na ovim unutarstranačkim izborima HDZ pokazuje da u najvažnijim stvarima zbog kojih su svaki put gubili izbore - korupcije, nepotizma i klijentelizma ne namjerava učiniti nikakav zaokret.
Borba za prevlast vodi se na ideološkom kursu i pitanju tko je veći štovatelj prvog predsjednika Franje Tuđmana. Pritom se na Tuđmana gleda kao na bezgriješno božanstvo i potpuno ignorira da je upravo s njegovim blagoslovom Hrvatska devedesetih opljačkana u procesu pretvorbe i privatizacije, da je njegovu eru obilježilo gušenje slobode medija, a kraj mandata smo dočekali u međunarodnoj izolaciji.