Gotovo svake godine pojavi se više knjiga nadahnutih Kleopatrom i njezinim ljubavima. Prošlu godinu obilježile su "Cleopatra, Life & Times" profesorice povijesti Prudence Jones, u kojoj autorica demonstrira sjajno poznavanje antičkog duha i vremena, zatim hvaljena biografija velikog vođe "Caesar, Life of a Colossus" iz pera vojnog povjesničara Adriana Goldsworthyja koji je, međutim, više pozornosti usmjerio na Cezarove vojničke pothvate, nego na njegovo opjevano osvajanje žena i vezu s Kleopatrom, a u pripremi je i knjiga o elitnim postrojbama Marka Antonija.
Mračna strana Kleopatre obrađena je početkom ove godine u slikovnici "Cleopatra - a queen you don't want to be", namijenjenoj čitateljima od devet godina nadalje. Čini se da ta kraljica i dalje suvereno vlada našim fantazijama, ali to nije ništa prema onome koliko je zaokupljala maštu svojih suvremenika, antičkih autora. Propercije je naziva "ženkom upropaštenom razvratom", Plinije Stariji "okrunjenom bludnicom", a Tit Livije za nju je napisao da je "bila toliko pohotna da se neprestano podavala". Lukan u "Frazaliji" opisuje Kleopatrinu gozbu za Cezara: "Koje li zaslijepljenosti, koje li taštine, tako se razmetati svim tim bogatstvom, zlatom, slonovom kosti, biserima pred jednim vođom građanskog rata, tako rasplamsati želje svog naoružanog gosta!"
Čemu takvo gađenje rimskih autora spram neke kraljice? Njihove riječi zrcale odbojnost strogog rimskog duha prema orijentalnoj raskoši koju je u sebi, bolje nego itko, utjelovila sedma u nizu vladarica iz kuće Ptolomejevića. Njoj je na egipatskom prijestolju prethodilo šest Kleopatra, združenih s braćom vladarima Ptolomejima, za koje jedva da slutimo da su postojale. Za nas postoji samo ona koja je ljubovala s Cezarom, a zatim s njegovim bliskim suborcem Markom Antonijem.
Njezina veza s mnogo starijim Cezarom bila je više političke, nego emotivne prirode (no i politika je strast, kao što znamo). Kako joj je uzor bio Aleksandar Veliki, bila je obuzeta snom o velikom istočno-zapadnom carstvu. Rasplamsala je Cezarove ionako velike ambicije nagovorivši ga da se proglasi neupitnim vladarem poznatog svijeta kojim bi u budućnosti upravljao njihov sin Cezarion.
To će se pokazati kobnim. Prema Plutarhovim riječima, "njegova želja da bude kralj pribavila mu je najneskriveniju i najubojitiju mržnju" u redovima senatorskog staleža. Na martovske ide, 44. g. p. n. e., diktator je izboden nasmrt. Nakon Cezarova nestanka Kleopatra se zaljubila u Marka Antonija. Zbog nje će veliki vojskovođa tijekom desetak godina redati poraze na istoku, zaratiti sa svojim suvladarem Oktavijanom (budućim Augustom) te nakon poraza kod Akcija 32. g. p.n.e. zajedno s kraljicom izvršiti samoubojstvo.
Plutarhova priča o tome kako se Kleopatra prvi put sastala s Markom Antonijem na zlatnoj lađi koja je plutala Nilom, sva u svili i mirisima, ostala je zapamćena sve do Shakespeareove tragedije: "Barka, gdje ona sjeđaše, koj sjajno / prijestolje / na vodi plamtjela je: krma bješe od zlata iskovana; jedra grimizna / i tako puna mirisa da su ih / lahori milovali od ljubavi pjani; / ...ležala je pod svojim baldahinom / tkanim od svile a protkanim zlatom / nadmašujuć i onu sliku Venerinu / gdje mašta samu prirodu nadmašuje / ("Antonije i Kleopatra", II, 2).
Jan Kott piše o tome kako je Shakespeare posvetio tu tragediju strasti dvoje zrelih ljudi koji, za razliku od Romea i Julije, tonu u zanos svjesni da će ih on doći glave. Poput svih faraonesa, Kleopatra je bila utjelovljenje božice na zemlji, bila je Izida/Afrodita. Zbog nje je Cezar ozbiljno shvatio mit o svom božanskom podrijetlu, odnosno da je Venerin potomak, i sagradio si hram u Rimu, a u njezinu se naručju Marko Antonije pretvorio u nikad trijeznog Dioniza/Bakha (sudbina koja će dva tisućljeća poslije na filmskom setu zadesiti vječno pijanog Richarda Burtona).
Tim strogim i skromnim Rimljanima (premda je Cezar opremio gladijatore oružjem od čistog srebra, što je istočnjački razmetljiva gesta), Kleopatra je priuštila pijani zanos vlastite divinizacije, svoju palaču u Aleksandriji, vjenčanje prema egipatskim običajima, raskol s Rimom te smrt kao ishod. Je li bila zgodna, nismo baš sigurni jer lik na novčićima iz onoga doba ima povelik nos i isturenu bradu, a tu je i mramorna bista ponešto velikog nosa, kao i knjiga Daniela J. Boorstina "Cleopatra's Nose", čija je teza da bi svjetska povijest izgledala drukčije da je kraljica imala nešto kraći nos.
Plutarh hvali kraljičin glas i njezino poznavanje stranih jezika, srednji vijek je prikazuje kao ljupku gospodičnu sa zmijom na dojci (navodno se ubila zmijskim otrovom), postoji i barokna Kleopatra svijetle puti i plave kose kakvom je slika Giambattista Tiepolo u venecijanskom Palazzu Labia, ali bojim se da bi zaborav prekrio i Kleopatru sedmu i njezine ljubavne uspjehe i vojne neuspjehe da se kojim slučajem 1995 godina nakon poraza kod Akcija nije pojavio spektakl "Kleopatra" s Liz Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama. Povijesna Kleopatra može zahvaliti filmskoj to što je više ne možemo zamisliti drukčije nego kao ljepoticu ljubičastih očiju. Tom je filmu, doduše, prethodio raniji iz 1917. s Thedom Barom, ali tko pamti tu nijemu kraljicu?
"Kleopatra" koja je 1963. izazvala kilometarske redove pred kinima, snimala se više od tri godine po različitim lokacijama, dovela je vojske kreativaca koji su radili na njoj do sloma živaca, studio 20th Century Fox do bankrota, a sam redatelj Joe Mankiewicz (koji, valja napomenuti, nije bio prvi redatelj angažiran na filmu) nikada se nije oporavio od izluđujućeg tempa snimanja te nakon što su mu producenti film od šest sati skratili na nešto manje od četiri, ucviljen došao na premijeru.
Elizabeth Taylor za svoju je ulogu prva u povijesti filma dobila ček od milijun dolara (njezinim će stopama poslije krenuti Demi Moore i Julia Roberts), snimanje je popraćeno skandaloznim zaljubljivanjem Kleopatre-Liz i Marka Antonija-Burtona, grandioznim dnevnim troškovima, neviđenom vojskom statista i gradnjom Aleksandrije na više lokacija, od kojih je najneuspjelija bila ona kišna i vlažna u srcu Engleske u kojoj je glumcima dok su izgovarali tekst, kuljala para na usta.
Tijekom tih godina Liz Taylor se više puta teško razboljela, jednom joj se upala pluća tako zakomplicirala da je pala u komu i novine su već pisale o smrti dive, Burton se navodno uopće nije trijeznio, a samo je Rex Harrison - Cezar bio na visini zadatka te je jedini nominiran za Oscara. Sraz mitske Aleksandrije i Hollywooda bio je asteroidske žestine, kao da se Orijent s kraja stare ere natjecao s Okcidentom iz nove ere sve dok studio nije bankrotirao.
Tisuće kostima, perika, komada oružja, u tančine sređeni interijeri, nakit, Kleopatrine frizure, rekonstrukcija palače u egipatsko-holivudskom stilu, sve je to utrošeno na uskrsnuće posljednje Ptolomejevićke pred očima gladnog filmskog gledateljstva - i nema veze što su film dočekale više nego mlačne kritike. Spektakl koji uvelike nalikuje na komornu dramu, gdje se scene između dvoje likova povremeno izmjenjuju sa scenama s tisućama statista, nije se mogao nadati glasnijem pljesku.
Kao što je Rimljane nekoć čudila i plašila i ljutila bajna kraljica basnoslovno bogate zemlje, tako će se tisućljećima poslije publika okrenuti od pretjerane raskoši, razmaženosti i razmetljivosti filmske Kleopatre čija je narav prilično podsjećala na Kleopatrinu te su statisti u legendarnoj sceni kraljičina svečanog ulaska u Rim umjesto "Kleopatra" vikali "Liz! Liz!" Nema sumnje da su se mit, snovi i zbilja dobro izmiješali na setu, o čemu svjedoči i strast glavnih glumaca, koja se odvijala pred očima njihovih očajnih bračnih drugova. I nitko im ništa nije mogao.
Uz to, Kleopatra s početka 60-ih zavladala je maštom legije žena koje će makar pokušati izgledati poput nje. Andy Warhol proglasio je "Kleopatru" najutjecajnijim filmom 60-ih jer bio je dovoljan jedan pogled na ljepoticu s Nila da žene posegnu za tamnim tuševima za oči, perikama ili frizurama u stilu starog Egipta, za dugim, prozračnim haljinama živih boja koje su samo naizgled čedne, a zapravo naglašavaju figuru.
Jako našminkane oči, a tek neznatno oslikana usta postala je formula šminkanja u šezdesetima kada je svaka pomodna djevojka barem neko vrijeme sanjarila o tome da vlada Egiptom. Masivan nakit, ukrasi u kosi i narukvice samo su dio sredstava kojima se tadašnja žena služila u svojoj težnji da izgleda "egipatski".
U Revlonovoj reklamnoj kampanji iz tog vremena vidimo manekenku koja izgleda poput Kleopatrina klona, koja jedva trepće svojim dugim lažnim trepavicama, prodornih očiju, silno naglašenih olovkom i tušem. I tu se krug zatvara. Od Kleopatre sedme do Elizabeth Taylor, od antičkih autora do Shakespearea, od Aleksandrije do Hollywooda. Pjesnik Konstantin Kavafis, rođeni Aleksandrijac, početkom 20. stoljeća opjevao je Marka Antonija u pjesmi "Bog napušta Antonija".
U njoj umorni vojskovođa kroz prozor palače osluškuje tihi zvuk svirke nevidljive povorke, u slavu božanstva u kojeg se nadao pretvoriti, prije nego što su mu se snovi pretvorili u prah. To sam Dioniz/Bakho napušta Aleksandriju. I ništa se tako značajno na polju strasti i interesa neće dogoditi od poraza kod Akcija sve do Mankiewiczeva filma.
Milana Vuković Runjić
Mračna strana Kleopatre obrađena je početkom ove godine u slikovnici "Cleopatra - a queen you don't want to be", namijenjenoj čitateljima od devet godina nadalje. Čini se da ta kraljica i dalje suvereno vlada našim fantazijama, ali to nije ništa prema onome koliko je zaokupljala maštu svojih suvremenika, antičkih autora. Propercije je naziva "ženkom upropaštenom razvratom", Plinije Stariji "okrunjenom bludnicom", a Tit Livije za nju je napisao da je "bila toliko pohotna da se neprestano podavala". Lukan u "Frazaliji" opisuje Kleopatrinu gozbu za Cezara: "Koje li zaslijepljenosti, koje li taštine, tako se razmetati svim tim bogatstvom, zlatom, slonovom kosti, biserima pred jednim vođom građanskog rata, tako rasplamsati želje svog naoružanog gosta!"
Čemu takvo gađenje rimskih autora spram neke kraljice? Njihove riječi zrcale odbojnost strogog rimskog duha prema orijentalnoj raskoši koju je u sebi, bolje nego itko, utjelovila sedma u nizu vladarica iz kuće Ptolomejevića. Njoj je na egipatskom prijestolju prethodilo šest Kleopatra, združenih s braćom vladarima Ptolomejima, za koje jedva da slutimo da su postojale. Za nas postoji samo ona koja je ljubovala s Cezarom, a zatim s njegovim bliskim suborcem Markom Antonijem.
Njezina veza s mnogo starijim Cezarom bila je više političke, nego emotivne prirode (no i politika je strast, kao što znamo). Kako joj je uzor bio Aleksandar Veliki, bila je obuzeta snom o velikom istočno-zapadnom carstvu. Rasplamsala je Cezarove ionako velike ambicije nagovorivši ga da se proglasi neupitnim vladarem poznatog svijeta kojim bi u budućnosti upravljao njihov sin Cezarion.
To će se pokazati kobnim. Prema Plutarhovim riječima, "njegova želja da bude kralj pribavila mu je najneskriveniju i najubojitiju mržnju" u redovima senatorskog staleža. Na martovske ide, 44. g. p. n. e., diktator je izboden nasmrt. Nakon Cezarova nestanka Kleopatra se zaljubila u Marka Antonija. Zbog nje će veliki vojskovođa tijekom desetak godina redati poraze na istoku, zaratiti sa svojim suvladarem Oktavijanom (budućim Augustom) te nakon poraza kod Akcija 32. g. p.n.e. zajedno s kraljicom izvršiti samoubojstvo.
Plutarhova priča o tome kako se Kleopatra prvi put sastala s Markom Antonijem na zlatnoj lađi koja je plutala Nilom, sva u svili i mirisima, ostala je zapamćena sve do Shakespeareove tragedije: "Barka, gdje ona sjeđaše, koj sjajno / prijestolje / na vodi plamtjela je: krma bješe od zlata iskovana; jedra grimizna / i tako puna mirisa da su ih / lahori milovali od ljubavi pjani; / ...ležala je pod svojim baldahinom / tkanim od svile a protkanim zlatom / nadmašujuć i onu sliku Venerinu / gdje mašta samu prirodu nadmašuje / ("Antonije i Kleopatra", II, 2).
Jan Kott piše o tome kako je Shakespeare posvetio tu tragediju strasti dvoje zrelih ljudi koji, za razliku od Romea i Julije, tonu u zanos svjesni da će ih on doći glave. Poput svih faraonesa, Kleopatra je bila utjelovljenje božice na zemlji, bila je Izida/Afrodita. Zbog nje je Cezar ozbiljno shvatio mit o svom božanskom podrijetlu, odnosno da je Venerin potomak, i sagradio si hram u Rimu, a u njezinu se naručju Marko Antonije pretvorio u nikad trijeznog Dioniza/Bakha (sudbina koja će dva tisućljeća poslije na filmskom setu zadesiti vječno pijanog Richarda Burtona).
Tim strogim i skromnim Rimljanima (premda je Cezar opremio gladijatore oružjem od čistog srebra, što je istočnjački razmetljiva gesta), Kleopatra je priuštila pijani zanos vlastite divinizacije, svoju palaču u Aleksandriji, vjenčanje prema egipatskim običajima, raskol s Rimom te smrt kao ishod. Je li bila zgodna, nismo baš sigurni jer lik na novčićima iz onoga doba ima povelik nos i isturenu bradu, a tu je i mramorna bista ponešto velikog nosa, kao i knjiga Daniela J. Boorstina "Cleopatra's Nose", čija je teza da bi svjetska povijest izgledala drukčije da je kraljica imala nešto kraći nos.
Plutarh hvali kraljičin glas i njezino poznavanje stranih jezika, srednji vijek je prikazuje kao ljupku gospodičnu sa zmijom na dojci (navodno se ubila zmijskim otrovom), postoji i barokna Kleopatra svijetle puti i plave kose kakvom je slika Giambattista Tiepolo u venecijanskom Palazzu Labia, ali bojim se da bi zaborav prekrio i Kleopatru sedmu i njezine ljubavne uspjehe i vojne neuspjehe da se kojim slučajem 1995 godina nakon poraza kod Akcija nije pojavio spektakl "Kleopatra" s Liz Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama. Povijesna Kleopatra može zahvaliti filmskoj to što je više ne možemo zamisliti drukčije nego kao ljepoticu ljubičastih očiju. Tom je filmu, doduše, prethodio raniji iz 1917. s Thedom Barom, ali tko pamti tu nijemu kraljicu?
"Kleopatra" koja je 1963. izazvala kilometarske redove pred kinima, snimala se više od tri godine po različitim lokacijama, dovela je vojske kreativaca koji su radili na njoj do sloma živaca, studio 20th Century Fox do bankrota, a sam redatelj Joe Mankiewicz (koji, valja napomenuti, nije bio prvi redatelj angažiran na filmu) nikada se nije oporavio od izluđujućeg tempa snimanja te nakon što su mu producenti film od šest sati skratili na nešto manje od četiri, ucviljen došao na premijeru.
Elizabeth Taylor za svoju je ulogu prva u povijesti filma dobila ček od milijun dolara (njezinim će stopama poslije krenuti Demi Moore i Julia Roberts), snimanje je popraćeno skandaloznim zaljubljivanjem Kleopatre-Liz i Marka Antonija-Burtona, grandioznim dnevnim troškovima, neviđenom vojskom statista i gradnjom Aleksandrije na više lokacija, od kojih je najneuspjelija bila ona kišna i vlažna u srcu Engleske u kojoj je glumcima dok su izgovarali tekst, kuljala para na usta.
Tijekom tih godina Liz Taylor se više puta teško razboljela, jednom joj se upala pluća tako zakomplicirala da je pala u komu i novine su već pisale o smrti dive, Burton se navodno uopće nije trijeznio, a samo je Rex Harrison - Cezar bio na visini zadatka te je jedini nominiran za Oscara. Sraz mitske Aleksandrije i Hollywooda bio je asteroidske žestine, kao da se Orijent s kraja stare ere natjecao s Okcidentom iz nove ere sve dok studio nije bankrotirao.
Tisuće kostima, perika, komada oružja, u tančine sređeni interijeri, nakit, Kleopatrine frizure, rekonstrukcija palače u egipatsko-holivudskom stilu, sve je to utrošeno na uskrsnuće posljednje Ptolomejevićke pred očima gladnog filmskog gledateljstva - i nema veze što su film dočekale više nego mlačne kritike. Spektakl koji uvelike nalikuje na komornu dramu, gdje se scene između dvoje likova povremeno izmjenjuju sa scenama s tisućama statista, nije se mogao nadati glasnijem pljesku.
Kao što je Rimljane nekoć čudila i plašila i ljutila bajna kraljica basnoslovno bogate zemlje, tako će se tisućljećima poslije publika okrenuti od pretjerane raskoši, razmaženosti i razmetljivosti filmske Kleopatre čija je narav prilično podsjećala na Kleopatrinu te su statisti u legendarnoj sceni kraljičina svečanog ulaska u Rim umjesto "Kleopatra" vikali "Liz! Liz!" Nema sumnje da su se mit, snovi i zbilja dobro izmiješali na setu, o čemu svjedoči i strast glavnih glumaca, koja se odvijala pred očima njihovih očajnih bračnih drugova. I nitko im ništa nije mogao.
Uz to, Kleopatra s početka 60-ih zavladala je maštom legije žena koje će makar pokušati izgledati poput nje. Andy Warhol proglasio je "Kleopatru" najutjecajnijim filmom 60-ih jer bio je dovoljan jedan pogled na ljepoticu s Nila da žene posegnu za tamnim tuševima za oči, perikama ili frizurama u stilu starog Egipta, za dugim, prozračnim haljinama živih boja koje su samo naizgled čedne, a zapravo naglašavaju figuru.
Jako našminkane oči, a tek neznatno oslikana usta postala je formula šminkanja u šezdesetima kada je svaka pomodna djevojka barem neko vrijeme sanjarila o tome da vlada Egiptom. Masivan nakit, ukrasi u kosi i narukvice samo su dio sredstava kojima se tadašnja žena služila u svojoj težnji da izgleda "egipatski".
U Revlonovoj reklamnoj kampanji iz tog vremena vidimo manekenku koja izgleda poput Kleopatrina klona, koja jedva trepće svojim dugim lažnim trepavicama, prodornih očiju, silno naglašenih olovkom i tušem. I tu se krug zatvara. Od Kleopatre sedme do Elizabeth Taylor, od antičkih autora do Shakespearea, od Aleksandrije do Hollywooda. Pjesnik Konstantin Kavafis, rođeni Aleksandrijac, početkom 20. stoljeća opjevao je Marka Antonija u pjesmi "Bog napušta Antonija".
U njoj umorni vojskovođa kroz prozor palače osluškuje tihi zvuk svirke nevidljive povorke, u slavu božanstva u kojeg se nadao pretvoriti, prije nego što su mu se snovi pretvorili u prah. To sam Dioniz/Bakho napušta Aleksandriju. I ništa se tako značajno na polju strasti i interesa neće dogoditi od poraza kod Akcija sve do Mankiewiczeva filma.
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....