Ako ste barem jednom, uistinu nezadovoljni ugostiteljskom uslugom, pokušali tražiti knjigu žalbe, znate da ju je teže dobiti nego osiromašeni uran, a ako ipak uspijete dobiti jednu na uvid, uglavnom vrvi bedastoćama
Molim vas knjigu žalbe.
- Dođite za šank - odgovara konobarica.
‘Jukebox ne
radi i nema kišobrana za uzeti za doma’
- Ja sam Zoran. Što će vam knjiga žalbe?
- Pa, da se žalim.
- Na što biste se vi žalili?
- Dajte mi knjigu pa ćete pročitati.
- Što nije u redu? Ako se mislite žaliti, morate ostaviti svoje podatke. I možete očekivati da ćemo se vidjeti na sudu.
- Zašto?
- Takva je procedura.
- Dobro. Ja sam novinar i radim reportažu o knjigama žalbe. Mogu li je sada dobiti?
- Ne.
Voditelj KIC-a paranoično je reagirao na upit o knjizi žalbe
- Zašto?
- Zato što je to službeni dokument. Naša je knjiga ionako prazna, pa nemate o čemu pisati.
Ma, gdje su agenti? Je li onaj stariji gospodin zavaljen u naslonjaču zapravo podmukli inspektor koji sakriven iza novinskih naslova vreba na protupropisno ponašanje? A možda ću ja po stranicama posuti letalnu dozu antraksa? Sve su to pitanja kojima sam sebi nastojao objasniti paranoju koja je provalila iz voditelja KIC-a kad sam ga zatražio knjigu žalbe. Moje je čuđenje bilo tim veće što sam se u konačnici predstavio kao novinar, što je trebalo značiti da se ne mislim žaliti, nego samo prelistati knjigu. Ili, eventualno, napisati pohvalu.
Sumnjičavi pogledi
Paranoja je ostala neobjašnjiva sve dok nisam posjetio kultni caffe bar Sedmicu gdje je
knjiga žalbe također bila prazna, ali sam se u to barem sam uvjerio. Doduše, zaslužio sam zbog toga nekoliko sumnjičavih pogleda i pitanja, ali naposljetku ju je konobar ipak dao. Kako je bila prazna, a ja uistinu nisam bio nezadovoljan, zapisao sam da je kava odlična, kao i usluga. Tek tako, da naše petominutno natezanje dobije nekakvo opravdanje.
- Sjajno. Mogli ste mi to doći reći na šank. Sada će me to stajati 500 kuna jer moram prijaviti inspekciji - pomalo rezignirano rekao je konobar.
Eto, poslujete dobro, povremene mušterije postaju stalne, uredno plaćate porez i doprinose, kava je dobra jer ne kradete na normativu, a konobaricu niste otpustili zato što je zatrudnjela. I čovjek sve to gleda i dođe mu nekako milo oko srca, pa vam posveti nekoliko lijepih riječi. I napravi vam 500 kuna štete. Dakle, ako već po prirodi niste zanovijetalo, naš će se marljivi zakonodavac pobrinuti da to postanete. Sve se ostalo, čini se, jednostavno ne isplati.
Konobar u PIF-u odahnuo je kada je doznao da nećemo ništa upisivati
Zato sam prestravljenog konobara u PIF-upoštedio i pohvala i pokuda, iako je on bio spreman i skuhati novu kavu, i vratiti novac i paradirati u astronautskom odijelu ako treba. Sve - samo da se držim dalje od knjige žalbe. Kad sam u konačnici rekao da sam novinar i da za mene tu nema posla jer je knjiga prazna, odahnuo je.
U Sedmici sam zapisao da su kava i usluga odlične, na užas konobara, jer se i to prijavljuje
- Sad ću popiti nešto kratko - promrmljao je sretan što mu je 500 kuna ostalo u džepu.
Kako je knjigu žalbe katkad teže dobiti nego osiromašeni uran, kad se jedna ipak otvori svojim gostima, uglavnom vrvi bedastoćama. U to sam se uvjerio u jednom popularnom zagrebačkom kafiću gdje se, za razliku od svih ostalih koje sam posjetio, nova modra knjiga za “gunđanje i sviđanje” nabavlja praktički svakih šest mjeseci.
Nagomilani biser
Već na prvoj stranici “konobarica odbija pružiti uslugu, ali je svejedno mila i plaha. A i ova druga. Iako tak’ ne zgledaju”. Nekoliko stranica dalje konobarice su možda i dalje mile i plahe, ali sada “jukebox ne radi i nema kišobrana za uzeti za doma”. I općenito, zaključuje nadahnuti anonimus, “ne daju ništa za posve (jednom je jedan Slovenac napisao da je ljubav jureća domovina na biciklu)”. Tko su autori tih prigovora, nećemo, nažalost, nikada doznati. Znamo, međutim, da kafić o kojemu je riječ uopće nema džuboks niti, uostalom, javne kišobrane, a ni nadležnost vlasnika kafića za Slovenca koji je napisao da je ljubav jureća domovina na biciklu nije sasvim jasna.
U Sedmici je knjiga žalbe bila prazna, sve dok naš novinar u nju nije upisao pohvalu
No, eto, s kavom je sve bilo u redu, plaća je došla na vrijeme, a s prelaskom na šank prešlo se možda i na alkoholno. Za ovu razinu frustracije svakako ćete imati razumijevanja ako ste barem jednom, uistinu nezadovoljni ugostiteljskom uslugom, pokušali tražiti knjigu žalbe i prošli, kao ja, kroz policijsko ispitivanje. Iako ste možda puni razumijevanja i volite se dobro nasmijati, knjiga žalbe je ipak službeni dokument, a i najveće “umotvorine” koje se u njoj nalaze podliježu propisima. A propisi nalažu da gostu knjiga žalbe mora uvijek biti dostupna te da vlasnici svaki novi prigovor odmah moraju proslijediti nadležnoj inspekciji.
- To sam ja i radila jer bi me u suprotnom inspektori mogli opaliti po džepu zato što ne vodim uredno knjigu žalbe. Naime, svaki prigovor mora biti pečatiran, a kopije dostavljene i inspekciji i korisniku usluge. No, kad su se ‘biseri’, poput ovih koji ste izdvojili, počeli gomilati, na neki sam se način dogovorila s inspekcijom da im prijavljujem samo prigovore na našu uslugu - rekla je vlasnica toga popularnog zagrebačkog kafića.
Goran Milaković
Molim vas knjigu žalbe.
- Dođite za šank - odgovara konobarica.
‘Jukebox ne
radi i nema kišobrana za uzeti za doma’
|
Što pišu gosti:
|
- Ja sam Zoran. Što će vam knjiga žalbe?
- Pa, da se žalim.
- Na što biste se vi žalili?
- Dajte mi knjigu pa ćete pročitati.
- Što nije u redu? Ako se mislite žaliti, morate ostaviti svoje podatke. I možete očekivati da ćemo se vidjeti na sudu.
- Zašto?
- Takva je procedura.
- Dobro. Ja sam novinar i radim reportažu o knjigama žalbe. Mogu li je sada dobiti?
- Ne.
Voditelj KIC-a paranoično je reagirao na upit o knjizi žalbe
- Zašto?
- Zato što je to službeni dokument. Naša je knjiga ionako prazna, pa nemate o čemu pisati.
Ma, gdje su agenti? Je li onaj stariji gospodin zavaljen u naslonjaču zapravo podmukli inspektor koji sakriven iza novinskih naslova vreba na protupropisno ponašanje? A možda ću ja po stranicama posuti letalnu dozu antraksa? Sve su to pitanja kojima sam sebi nastojao objasniti paranoju koja je provalila iz voditelja KIC-a kad sam ga zatražio knjigu žalbe. Moje je čuđenje bilo tim veće što sam se u konačnici predstavio kao novinar, što je trebalo značiti da se ne mislim žaliti, nego samo prelistati knjigu. Ili, eventualno, napisati pohvalu.
Sumnjičavi pogledi
Paranoja je ostala neobjašnjiva sve dok nisam posjetio kultni caffe bar Sedmicu gdje je
| Svaki se prigovor pečatira, a kopija dostavlja inspekciji i korisniku. |
- Sjajno. Mogli ste mi to doći reći na šank. Sada će me to stajati 500 kuna jer moram prijaviti inspekciji - pomalo rezignirano rekao je konobar.
Eto, poslujete dobro, povremene mušterije postaju stalne, uredno plaćate porez i doprinose, kava je dobra jer ne kradete na normativu, a konobaricu niste otpustili zato što je zatrudnjela. I čovjek sve to gleda i dođe mu nekako milo oko srca, pa vam posveti nekoliko lijepih riječi. I napravi vam 500 kuna štete. Dakle, ako već po prirodi niste zanovijetalo, naš će se marljivi zakonodavac pobrinuti da to postanete. Sve se ostalo, čini se, jednostavno ne isplati.
Konobar u PIF-u odahnuo je kada je doznao da nećemo ništa upisivati
Zato sam prestravljenog konobara u PIF-upoštedio i pohvala i pokuda, iako je on bio spreman i skuhati novu kavu, i vratiti novac i paradirati u astronautskom odijelu ako treba. Sve - samo da se držim dalje od knjige žalbe. Kad sam u konačnici rekao da sam novinar i da za mene tu nema posla jer je knjiga prazna, odahnuo je.
U Sedmici sam zapisao da su kava i usluga odlične, na užas konobara, jer se i to prijavljuje
|
- Sad ću popiti nešto kratko - promrmljao je sretan što mu je 500 kuna ostalo u džepu.
Kako je knjigu žalbe katkad teže dobiti nego osiromašeni uran, kad se jedna ipak otvori svojim gostima, uglavnom vrvi bedastoćama. U to sam se uvjerio u jednom popularnom zagrebačkom kafiću gdje se, za razliku od svih ostalih koje sam posjetio, nova modra knjiga za “gunđanje i sviđanje” nabavlja praktički svakih šest mjeseci.
Nagomilani biser
Već na prvoj stranici “konobarica odbija pružiti uslugu, ali je svejedno mila i plaha. A i ova druga. Iako tak’ ne zgledaju”. Nekoliko stranica dalje konobarice su možda i dalje mile i plahe, ali sada “jukebox ne radi i nema kišobrana za uzeti za doma”. I općenito, zaključuje nadahnuti anonimus, “ne daju ništa za posve (jednom je jedan Slovenac napisao da je ljubav jureća domovina na biciklu)”. Tko su autori tih prigovora, nećemo, nažalost, nikada doznati. Znamo, međutim, da kafić o kojemu je riječ uopće nema džuboks niti, uostalom, javne kišobrane, a ni nadležnost vlasnika kafića za Slovenca koji je napisao da je ljubav jureća domovina na biciklu nije sasvim jasna.
U Sedmici je knjiga žalbe bila prazna, sve dok naš novinar u nju nije upisao pohvalu
No, eto, s kavom je sve bilo u redu, plaća je došla na vrijeme, a s prelaskom na šank prešlo se možda i na alkoholno. Za ovu razinu frustracije svakako ćete imati razumijevanja ako ste barem jednom, uistinu nezadovoljni ugostiteljskom uslugom, pokušali tražiti knjigu žalbe i prošli, kao ja, kroz policijsko ispitivanje. Iako ste možda puni razumijevanja i volite se dobro nasmijati, knjiga žalbe je ipak službeni dokument, a i najveće “umotvorine” koje se u njoj nalaze podliježu propisima. A propisi nalažu da gostu knjiga žalbe mora uvijek biti dostupna te da vlasnici svaki novi prigovor odmah moraju proslijediti nadležnoj inspekciji.
- To sam ja i radila jer bi me u suprotnom inspektori mogli opaliti po džepu zato što ne vodim uredno knjigu žalbe. Naime, svaki prigovor mora biti pečatiran, a kopije dostavljene i inspekciji i korisniku usluge. No, kad su se ‘biseri’, poput ovih koji ste izdvojili, počeli gomilati, na neki sam se način dogovorila s inspekcijom da im prijavljujem samo prigovore na našu uslugu - rekla je vlasnica toga popularnog zagrebačkog kafića.
Goran Milaković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....