Kod Ćire ćuprija

Kada bi postojala Nobelova nagrada za nogometne trenere, Travnik, mala bosanska kasaba, sigurno bi bila jedinstveni slučaj u svijetu. Uz nobelovca, književnika Ivu Andrića imao bi u  Ćiri Blaževiću i nogometnog nobelovca. Jer, novinar The Guardiana Jonathan Wilson u tom ozbiljnom engleskom listu o njemu piše kao o “najvećem balkanskom nogometnom geniju”. Iako Ćiro Blažević ne voli kad ispred njegovog “francuskog odgoja” stavlja balkanski predznak “jeboga ti”.



Znam da će u književnim i intelektualnim krugovima ovo zazvučati kao bogohuljenje, da ću doživjeti podsmijeh i prezir, ali, ne mogu prešutjeti jedan sitni incident nakon zeničke pobjede BiH nad Belgijom. Izvjesni gospodin bio je  pogođen mojim opservacijama o “tamnom i primitivnom bosanskom vilajetu”, u koji je Božja providnost bacila Ćiru Blaževića kao proroka. “O kakvoj nekulturi govorite, pa Bosna je dala nobelovca Ivu Andrića!”

U Zagrebu ga mnogi nisu voljeli



Uspoređivati  Ivu Andrića i Ćiru Blaževića, makar samo jedan jedini kilometar dijeli njihove rodne kuće u Travniku, bilo bi uistinu nesuvislo, ali, između ta dva najveća lika “travničke kronike” postoji toliko sličnosti i poveznica, da se nisam mogao suzdržati a ne povući neke paralele. Jer, riječ je o dva uistinu neobična lika...



Ivo Andrić je sin školskog podvornika, Ćiro Blažević lokalnog gostioničara. I jednom i drugom u krsnom listu piše da su “rimokatoličke vjere” (Andrićev sam vidio, dok Ćirin pravi krsni list nitko nije vidio), obojica su bili opsjednuti Beogradom, ali, kako dolaze iz “proklete avlije”, divili su im se, ali im nikad nisu priznali da su - nobelovci. Jer, Hrvati misle da je Krleža veći pisac od Andrića, Srbi na taj pijedestal stavljaju Miloša Crnjanskog, a Muslimani Mešu Selimovića. Isto je u nogometnom smislu; Hrvati su uvjereni da su Tomislav Ivić i Branko Zebec veći nogometni stručnjaci od Ćire Blaževića, Srbi se kunu u Miljana Miljanića, a Bošnjaci u Ivicu Osima, koji je najoriginalniji bosanski trener, makar se i on deklarirao kao “nekakav Hrvat”. I dok Ćiro misli da spada u kategoriju Fabija Capella ili Marcela Lippija, jer - on je trener svih trenera, decentnost Ive Andrića si ne bi dopustila izjavu “ja sam za Marqueza - Cvajnštajn “.



Ivo Andrić je bio jugoslavenski nacionalist, dok se za Ćiru Blaževića može staviti predznak - hrvatski nacionalist. Andrić je bio ministar Kraljevine Jugoslavije u Berlinu i diplomatski vezan uz Beograd, dok se Ćiro Blažević, nagovoren od obitelji Tuđman, kandidirao za hrvatskog predsjednika. Bila je to najkrupnija pogreška u njegovom životu.



Iako se smatra Zagrepčaninom, makar “nikad nije ni pokušao govoriti kajkavski”, u Zagrebu ga mnogi nisu voljeli. Od pokojnog Slavka Šajbera, moćnog političara koji mu nije mogao oprostiti njegovu prohrvatsku orijentaciju, do onih koji su ga smatrali Tuđmanovim pažom, a nogometni navijači krivcem što je s maksimirskog pročelja strgnuta ploča s Dinamovim imenom. Nogometni stručnjaci ga nisu smatrali trenerom, već samo - motivatorom!? Neki mu nisu mogli oprostiti “žudnju za Beogradom”, jer je svojedobno silno želio postati trener C. zvezde, ali je imao - “govornu manu”. Nikada Hrvat nije mogao biti Zvezdinim trenerom...Miroslav Blažević, najosebujniji trener u Hrvata, danas piše prva poglavlja “Na Bosni ćuprija”! U četvrtak smo prošetali Baščaršijom i on je definitivni “nogometni kralj”, jer, bez obzira što je svojedobno kratio vrijeme po Veveyu s Charlijem Chaplinom ili s Caterine Denevue i bez obzira na njegov besprijekorni francuski, Ćiro je ostao - raja. Svratili smo na ćevape kod Ramiza, a on, u “Obama odijelu!” zna uživati u svom djelu i tek će povremeno baciti kamen na svoje sarajevske i zagrebačke oponente, u zadrtost Faruka Hadžibegića ili svoju kopiju Zdravka Mamića. Klanjaju mu se do poda...Ali, Bosna nije samo Baščaršija, neponovljivo dobri “ćevapi kod Ramiza” i nogometni glamour jedne pobjede, Bosna je i ono što sam vidio putujući kroz Republiku Srpsku. Porušeni mostovi, sva u olupinama, gdje još “lepa sela lepo gore”, na ulazu u Doboj prekriženo je sve što piše na latinici i gdje stvari nisu kao u Bajaginim pjesmama da je na Balkanu “pucnjava više stvar folklora”. Srušene kuće i razrovani putevi govore o jednom sasvim drugom licu Bosne, a u lokalnim novinama (Press) izvještaji su drukčije intonacije: “Ratni pokliči s Bilinog polja”, govori se da su navijači razvili “ratne barjake i grbove Armije BiH”. I tu se sudarate s pitanjem koje je jučer postavio kolega Davor Butković: “Kako bi Ćiru dočekali u Mostaru ili Banja Luci?”

Nogometna avangarda



Kada je  Blaž Slišković prihvatio izbornički posao i preselio u Sarajevo, u zapadnoj Hercegovini su ga smatrali “izdajicom hrvatskog naroda”. U Banja Luci su ljubitelji nogometa prošle subote gledali meč Rumunjska - Srbija, a ne Belgija - Bosna. Svi koji pođu u Sarajevo, među “ljiljane”, bit će ispraćeni kletvom. Osim “nobelovca” Ćire Blaževića!  Jer, Ćiro Blažević u tom uskom prostoru između genijalnosti i šarlatanstva “izmisli” Nemanju Supića, golmana anonimnog srbijanskog kluba Javora iz Ivanjice, sazna da je rođen u Gackom i bez kompleksa ga stavi na gol. I pogodi! Tisuće navijača na Bilinom polju maše zastavom s ljiljanima i skandira Srbinu Nemanji Supiću, koji će kasnije izjaviti da je “srcem i dušom uz svoju zemlju, uz BiH”. Ćiro Blažević će u “prokletoj avliji” naći kamen i sagraditi “ćupriju” i zato će njega, kao deklariranog tuđmanovca, raširenih ruku dočekati i u Banja Luci, kao što su ga dočekali i na Baščaršiji. Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu 1961. godine, a Ćiro Blažević bi mogao 2010., ukoliko odvede Bosnu na Svjetsko prvenstvo. Pa ako već ne baš Nobelovu nagradu, a onda svakako još jednu titulu trener svih trenera. On je u nogometnom smislu avangarda! Vidio sam na svoj oči kako sa 74 godine i slomljenim koljenom trči počasni krug sa sportskim atletom Edinom Džekom, pišući prvo poglavlje “Na Bosni ćuprija”...

Kao što se bosanski navijači ponašaju kulturnije i razumnije od razularenih hrvatskih navijača, koji su se “herojski” iživljavali u Andori, tako je i bosanska reprezentacija u boljoj poziciji od - hrvatske. Ćiro Blažević i sinovi imaju dva teška domaćinstva, u Sarajevo dolaze i Turska i Španjolska. Cilj je ne izgubiti od Turske, iako Ćiro u svom neumjerenom optimizmu tvrdi: “Past će i - Španci!”



Vrativši se u Zagreb, dočekalo me - razočaranje. Ne samo zbog huliganskog pira naših navijača, već i zbog blijede igre. Zar je hrvatska nogometna reprezentacija u silasku, pita me navijač, koji je zvao iz Švedske. Zar je moguće da je jedna tako mlada reprezentacija već zasićena, a da još ništa značajnije nije postigla. Šuker, Boban i Bilić su bili treći na svijetu, a ova iznimno nadarena generacija jedva dobije Andoru. I daje priliku Blaževićevoj taštini, koja kaže:



- Takvima, kao što je Andora, Ćiro daje sedam komada!



Siromašni nogomet opomena je da smo zaspali. Od prošlosti se ne živi, tradicija je samo pozlata onog što je ispod. A što je - ispod “sjajne pozlate”? Dobro pitanje za izbornika Bilića.



Nakon pobjede nad Belgijom u Genku (4-2) Ćiro Blažević jer dobio 700 SMS poruka, 700 čestitki za veliki rezultat, koji će možda preokrenuti nogometnu povijest BiH.



A nakon zeničke pobjede, tog jutra je stiglo 600 poruka na bosanski i 80 na hrvatski mobitel. Pitali smo Ćiru, koja je poruka bila - najsadržajnija?



- Najtopliju čestitku mi je poslao Šefko Omerbašić, prvi čovjek zagrebačkih Muslimana. Bilo je “malo politički” - rekao je Ćiro, ali nam tu poruku nije želio pokazati. Uvijek je znao i s onima “gore”, a i s onima “dolje”. A najbolje je znao s novinarima. U hotelu “Hercergovina” na Ilidži, gdje je bio smješten, bila je prava procesija novinara iz svih južnoslavenskih zemalja.



A sve je kontrolirao Sinan Sinanović, novinar sarajevskog Sana, lista koji je najtoplije prihvatio Ćirin dolazak u Bosnu.



S posebnim simpatijama sam dočekao vijest da su dvojica najvećih gubitnika u novijoj povijsti hrvatskog nogometa, Ivan Klasnić i Eduardo da Silva zabili golove. Iza njih je grozna godina, i Klasniću i Eduardu karijera je visila na tankoj končanoj niti. Slomljeno stopalo i uništeni bubreg nisu garantirali ni da će normalno živjeti, a kamoli profesionalno igrati nogomet. Danas ga opet igraju u ligama petice i hrvatskoj repezentaciji.



U klubovima im nije bajno. I dok Arsene Wenger strpljivo čeka Eduarda, ali će u međuvremenu kupiti rusko čudo Aršavina, a tijekom ljeta još jednog napadača, Ivan Klasnić je u Nantesu proživio pravu “kalvariju”. Francuski novinari su ga razapinjali i pljuvali zbog “samo pet golova”, ali - podsjetnik na godišnju plaču od 1,500.000 eura, razblažio bi bol. Međutim, kada bi se sjetio da je bio naš najbolji strijelac na EP-u, a izostavljen je s popisa za prijateljsku utakmicu, vjerojatno je bio ispunjen gorčinom.



Iako je moj ljubimac Ivica Olić, navijam za Klasnića i Dudua, jer, njihova natprirodna volja da se vrate nogometu, govori da u toj želji nije bio samo novac, već i istinski sportski motiv. I zato su mi to najdraži golovi u ovoj godini...

Hrvatska reprezentacija na silasku?

Najtoplija čestitka Omerbašića

Navijam za Klasnića i Dudua

Tomislav Židak