Rusija je prije nekoliko dana stavila naš nacionalni ponos pred veliki izazov, kupimo li od njih nekakve borbene avione, oni bi o svome trošku obučili i poslali u svemir prvog hrvatskog astronauta. Izlet u modra zvjezdana prostranstva došao bi nam kao nagrada za višemilijunski ugovor, upravo kao što bolja poduzeća u sličnim prilikama poslovnog partnera obraduju prostitutkom.
Uzmemo li ruske nadzvučne kante, makar da iz njih prskamo usjeve pesticidima, a jedva da bismo se mogli sjetiti korisnijeg posla za naše ratno zrakoplovstvo, jedan će zemljak pronijeti naše slavno ime diljem galaksije. Nećemo više biti beznačajni narod koji je izmislio kravatu i penkalu, upisat ćemo se u osvajače svemira.
Nepatriotski je i pomisliti je li to nama treba. Tko god danas u međunarodnim relacijama nešto vrijedi, raketom je poslao predstavnika da kruži oko Zemlje. Rusi su nam zgodno došli s tom ponudom, jer takav podvig sami, naravno, mi ne bismo mogli financirati. Velike su to pare. Ministarstvo prometa, kojemu bi, nekako logično, trebala pripasti organizacija putovanja u svemir, nema toliki bužet. Osim toga, da slanje hrvatskog čovjeka u orbitu košta, napamet govorim, sedam milijardi dolara, prilično sam uvjeren da bi Božidara Kalmetu stajalo najmanje šesnaest i pol. I još bi se ustanovilo da je astronaut Kalmetine sestre sin.
“Halo, Houston”, oglasio bi se u neko doba iz orbite naše gore list.
“Šta je bilo?” pitali bi zabrinuto iz baze u Houstonu.
“Je li barba Luka tamo?” kazao bi astronaut.
“Tu san. Reci, sine”, javio bi se tada Luka Bebić.
“Ništa, samo san vas tija čut. Šta je novo doli u vas?”
“Nema ništa. Šta je u tebe?”
“Nako, more stat.”
“Čuvaj se.”
“Oću.“”
“Nemoj brez kacige izlazit vanka.”
“Neću.”
“Ajde, bog.”
“Bog, barba Luka.”
Veza se ovdje prekine, a svi u bazi u Houstonu preko monitora u skamenjenoj tišini zure u Luku Bebića, šokirani od razgovora kojemu su upravo svjedočili. Bebić ganuto dlanom otare suzu i objasni:
“Nemojte se ljutit, znan ga kad je ovliki bio. Vozio ga u Metković na hitnu kad je gurnio autić u nos. Šta je onda moga imat, sedamnaest godina, a vidi ga sad...”
Kod izbora astronauta ovakve bi slučajeve svakako valjalo izbjeći. Odlučno valja reći - pojavama poput korupcije i nepotizma u svemiru nema mjesta. Za ovako zahtjevnu i skupu zadaću trebamo zaista najbolje, a ne da pošaljemo nekoga tko ne govori engleski i onda se dogodi tragedija u svemirskoj stanici, jer naš kandidat nije razumio kad su mu vikali: “Close the door! Close the door, Zvonimir!”
Selekcija mora biti izvanredno pažljiva, upravo nesmiljena, astronaut tjelesno i duševno besprijekorno zdrav, vrhunski školovan. Mnoštvo je uvjeta koje on mora ispuniti, o nekima možda niste ni razmišljali. Prilično bi neugodno bilo, vjerujem da ćete se složiti sa mnom, da potrošimo nekoliko milijuna, lansiramo raketu i tek tada otkrijemo da je prvom hrvatskom čovjeku u svemiru mater Srpkinja. Ili da nam je predstavnik ateist, musliman, Jehovin svjedok, makrobiotičar ili, bože nas sačuvaj, homoseksualac. Ovo posljednje vjerojatno bi bilo najveća svinjarija. Tko bi preživio sramotu da astronauta na povratku dočeka momak. Mi došli sa zastavicama, a njih dvojica se ližu i hvataju za guzice. Takvom bi astronautu još tijekom akcije oštro poručili:
“Slušaj, pederu, nemoj se vraćat. Za tvoje dobro, bolje ti je ostat u svemiru”.
Sve u ovoj akciji treba biti brižljivo planirano, a nebrojene su mogućnosti da nešto krene ukrivo. Ipak, možemo biti neizrecivo ponosni završi li sve kako valja i gore, u hladnoj tišini svemira napokon se začuje hrvatska riječ. Dugo sam razmišljao kako bi se najsvečanije mogao obilježiti taj historijski moment i najuzbudljivije čega sam se dosjetio je da astronaut u orbiti jede naše tradicionalne specijalitete, pršut, kulen i slično. Žlicom da po svemirskoj stanici lovi sir i vrhnje koji lagano plutaju bestežinskim prostorom.
Ništa više nakon toga ne bi bilo isto, naš život bi se na neslućeno mnogo načina promijenio. Uzmite političke izbore, na primjer. Hrvati u svemiru, nekako mi se čini najlogičnije, glasali bi za listu u dijaspori. Milan Bandić vjerojatno bi pobijedio na izborima za predsjednika kad bi došli rezultati hercegovačkih astronauta iz svemirske stanice na Saturnu.
Stvar o kojoj bi, osim toga, valjalo razmišljati, nakon što naš čovjek ode u svemir, jest i da bi se, između Klingonaca, Vulkanaca, Romulanaca, Ferengija, Talaksijanaca i Vedejaca, i Hrvati trebali naći u televizijskoj seriji “Zvjezdane staze”, među članovima posade koja putuje svemirskim prostranstvima u koja nijedan čovjek nikada prije nije kročio. Kao svemirska velesila, imamo puno pravo tražiti od producenata da se i naši ljudi regrutiraju u Voyager. Hrvatski predstavnik mogao bi se, na primjer, po uzoru na onu borgovu radilicu, Sedmu Od Devet, zvati kao gemišt - Dva U Tri.
“Dva U Tri, isključite štitove i brzinom četiri warpa naprijed”, zapovjedi kapetanica Kathryn Janeway.
“Razumijem!” reče Dva U Tri tvrdo, a Voyager poletno sune među zvijezde.
Zapovjednica Janeway uto u rubu vidnog polja uoči jednog ćelavog časnika flote, koji je upravo ušao na komandni most svemirskog broda. Premda je bila sigurna da sve članove posade poznaje, ovoga sasvim sigurno nikada nije vidjela. Štoviše, potpuno joj je nepoznat taj ćelavi oblik života s izbuljenim očima i mesnatim usnama. Tko li ti to mogao biti?
“Oprostite, časniče, s kojeg ste vi planeta?” upita Janeway znatiželjno.
“Ja sam Zdravko Tomac sa Zemlje”, predstavi se časnik.
Kapetanica zamišljeno kimne, u sebi misleći: “Eh, danas baš svakoga puštaju u svemir”.