Jedan bauk kruži Hrvatskom, a to je bauk desnice, koja prijeti da će odlučiti tko je sljedeći hrvatski predsjednik. “Imat ćemo svojeg kandidata, u prvom krugu može osvojiti 15 posto”, najavljuju anonimni izvori iz desnog krila, koji su takve junačine da se pod imenom i prezimenom ne usuđuju objaviti niti predizbornu prognozu.
Osjećaju se ostavljenima i izdanima. Kolinda Grabar-Kitarović se odrekla ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, Andrej Plenković je progurao Istanbulsku konvenciju, a HDZ koalira s Pupovčevim SDSS-om. “Jesmo li se zato borili”, odzvanja usklik ogorčenja na društvenim mrežama, gdje dojučerašnje panegirike obožavanoj “našoj predsjednici” zamjenjuju optužbe za izdaju i najavljuju joj crne dane. Nastupit će sa svojim kandidatom, koji će u prvom izbornom krugu uzeti 10 ili 15 posto i tako načeti Kolindu Grabar-Kitarović, a u drugom će ostati kod kuće, makar tako omogućili pobjedu Zoranu Milanoviću, čiju su Vladu ne tako davno željeli dignuti u zrak postavljanjem plinskih boca na ulicama.
Ne želimo ubijati ničije iluzije, ali nekako nam se čini da postoji jedan problem. A to je pitanje tko su kandidati desnice koji bi mogli okupiti konzervativno biračko tijelo? Koliko god su snažno prisutni u medijima i na društvenim mrežama, hrvatski konzervativni političari na izborima su prolazili loše. Postoji golema diskrepancija između buke koju stvaraju u javnosti i javne podrške koja se pokazuje na izborima. Jer, osim “antiliberalnog radikalizma i antielitističkog populizma”, kako zaključuje politolog Pero Maldini, desnica ne nudi nikakvu alternativu postojećim javnim politikama, pa ostaje redovito na razini ideoloških i svjetonazorskih sukoba, koje potiče i nameće kako bi uopće bila vidljiva u javnosti. Stoga, usprkos buci, za sada oni ipak ne predstavljaju ozbiljnu političku snagu.
Uostalom, tko su ti korifeji desnice? Spominje se Tomislav Karamarko, koji će podgrijavati razmišljanja poput “ako budem potreban hrvatskom narodu, dužnost mi je - odazvati se” pa dodatno opaliti po vlastitoj stranci za koju će kazati: “Danas je HDZ ponovo odlutao s demokršćanske trase, dajući neojugoslavenskoj ljevici umjetno disanje, ali uvjeren sam da u HDZ-u ima dovoljno kvalitetnih domoljuba koji znaju o čemu govorim i koji će u datom trenutku prepoznati što im je činiti”.
Ili je to Bruna Esih, koja je 2017. kao kandidatkinja za zagrebačku gradonačelnicu osvojila četvrto mjesto dobivši 10,98% glasova, dok je njezina neovisna lista na izborima za zagrebačku Gradsku skupštinu osvojila 8,23% glasova, šo je ujedno bio daleko najbolji rezultat desnice na svim izborima u ovoj zemlji.
Željka Markić? Pa za nju je 2015. na parlamentarnim izborima glasalo 1,4%, Ladislava Ilčića 2,7%, i to u njegovu Varaždinu, a Hrast 1,6% birača. Tko je preostao? Sve ekipa kao iz stripova Dubravka Matakovića, od Steve Culeja, Hrvoja Zekanovića i Velimira Bujanca do Ante Đapića i vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave. Raspon tema kojima se bave ima pune dvije točke: počinje opravdanjima ustaškog pokliča ZDS, a završava optužbama za jugoslaventvo, svih koji tako ne misle. Teško da će ozbiljan kandidat postati Božo Petrov, posebno ako Most ne prijeđe prag na svibanjskim euroizborima. U tom slučaju, Petrov će razmišljati o vlastitom političkom preživljavanju, a ne o Pantovčaku.
Sve je to, ako bismo citirali Milanovića, “šaka jada”, doduše glasna i agresivna, ali bez ozbiljnijeg uporišta u biračkom korpusu.