Miro Barešić jedan je od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati. Godinama se u iseljeništvu i u Domovinskom ratu borio za samostalnu Hrvatsku. Bio je "branitelj prije branitelja". Hvala ti, Miro, za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku - rekao je ministar branitelja Tomo Medved stojeći pokraj spomenika koji prikazuje čovjeka kako dlanom zaklanja oči pred suncem, a iza njega se nalaze četiri stupa. Predstavljaju Milana Pandžića, Franu Bokanovića, Zdeslava Turića i Mira Barešića. Spomenik je napravio akademski kipar Ivan Kujundžić, prikazujući kako se četiri ista čovjeka mogu razlikovati. Jedan ima svoj lik, izraz lica, a ostali su isti i predstavljaju mu ukras na sceni. Iako su Pandžić, Bokanović i Turić poginuli u istoj akciji kao i Miro Barešić, doslovno su bezlični, za njih većina građana Hrvatske nikada nije čula i neće im zapamtiti ime, ali će Miro Barešić ostati zapamćen. Sada i kao osoba koja je dobila i spomenik sagrađen našim novcem i priznanje jednog ministra da je on taj koji je zaslužan za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku. Ima tu puno simbolike.
Miro Barešić je za mnoge kontroverzan. To je onaj nježan izraz. Miro Barešić je bio atentator i ubojica, bjegunac pred zakonom nekoliko država, čovjek kojega su većina država u kojima se nalazio željele izbaciti, netko tko je za svaki cirkus koji je napravio tvrdio da to radi za neku Hrvatsku. Njegovu Hrvatsku, koju je prodao nama.
U njegovoj biografiji se, kao i u sličnim biografijama, ne može dokučiti što je istina, ali je ona naravno nebitna ako sadrži puno pucnjave, nasilja i krvi. Svojedobno je The New York Times pisao o njemu i opisao ga izrazom osuđeni atentator. Barešić je, naime, kao dvadesetjednogodišnjak odlučio oteti jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića.
Do tada je Barešić uspio odslužiti šest mjeseci zatvora na Golom otoku jer mu se nije išlo u ondašnju JNA. Naravno, nikome se normalnom ne ide u vojsku. Jugoslavija ga je osudila na Goli otok, a onda, umjesto da ga kao i sve slične, pošalje ravno na osamnaest mjeseci na odsluženje vojnog roka, pustila na slobodu. Barešić je, naravno, zbrisao preko granice i otišao u Švedsku. Matematički, bolje je bilo šest mjeseci u zatvoru nego tri puta više u vojnoj uniformi. Tu pada i teorija o tome što je bilo pametno napraviti s pozivom na odsluženje vojnog roka. U Švedskoj je postao borac protiv Jugoslavije, nešto kao lider pokreta. Imao je dvadeset jednu godinu. S Anđelkom Brajkovićem odlučio je oteti jugoslavenskog veleposlanika, bivšeg partizana i oznaša, Vladimira Rolovića i njime ucijeniti Jugoslaviju da iz zatvora pusti dvojicu optuženih za podmetanje bombi, Milana Hrkaća i Ivana Jelića.
Otmica je krenula sasvim krivo. Svezani Rolović im je i dalje bio opasan pa mu je Brajković pucao u glavu. Barešić je za to vrijeme na vratima osluškivao što se događa na hodniku izvan kancelarije. Potom su se predali policiji. Pri izvođenju u lisicama su si zapjevali jednu domoljubnu. Rolović je umro nekoliko dana kasnije, a obojica su osuđeni na doživotni zatvor. To je ono za što je dobio spomen i za što mu je ministar zahvalan, to je ključni događaj njegova života.
Barešićev je kasniji život oličenje akcijske fantazije. Iz švedskog je zatvora izašao godinu dana kasnije kada je grupa emigranata izvela prvu otmicu aviona u Švedskoj. Njegov transfer u Španjolsku dio je dogovora otmičara sa Švedskom.
U Španjolskoj, nakon kratkog zatvora, Barešić odlazi u Paragvaj, utočište nacista, velikih dilera i sličnih ljudi koji se trebaju sakriti. Tu se zove Toni Šarić i u paragvajskoj vojsci stječe čin kapetana i obučava vojsku karateu i drugim borilačkim vještinama. Ustaški teroristi, kako ih je nazvao The New York Times, oformili su svoju vojnu bazu i 1976. greškom ubili urugvajskog ambasadora. Pripremali su se za doček nekog jugoslavenskog diplomata. Očito, traljavo. Nakon toga se 1977. godine pojavljuje u Washingtonu kao vozač paragvajskog ambasadora u SAD-u, sada kao Toni Favik. U prometnom incidentu otkrije se da je u stvari ne samo vozač jednog ambasadora s lažnim identitetom nego i ubojica drugog pa ga Amerika, bez ikakvog razumijevanja za njegovu borbu za hrvatsku slobodu, vraća u Švedsku gdje mora u zatvor zbog ubojstva iz 1971. Pritom se skuži i da mirna hrvatska dijaspora stalno prima pisma različitih tonova kojima se traži da šalju novac u Paragvaj za terorističke akcije. Iznuđivanje. U Švedskoj mu 1985. godine smanjuju kaznu, s doživotne na 15 godina zatvora. Barešić je nezadovoljan, smatra da Švedska ne razumije demokraciju i to govori u televizijske kamere, a po puštanju iz zatvora vraća se u Paragvaj. Na početku rata dolazi u Hrvatsku i ni dva tjedna nakon što je stigao, bude ubijen u vojnoj akciji, zajedno s Milanom Pandžićem, Franom Bokanovićem i Zdeslavom Turićem. Često se navodi kako je cijela grupa bila izdana. I nakon smrti je dva puta pokopan, prvi put pod lažnim imenom, kao Ante Katić, a 1992. pod svojim.
I sve to bude podnošljivo, osim dviju stvari. Zašto mu Medved nije dao novac iz svog džepa nego našeg i za koga su Boga ubijeni ona trojica pored njega kada ne vrijede ni da dobiju lik na spomeniku? Kome se to divi Medved i Hasanbegović i svi koji se dive Barešiću? U čije ime?