Rijetko kad se u meni sastanu navijač Hajduka i razuman, racionalan čovjek . Šest dana u sedmici moje razumno “ja” - a taj baš voli vjerovati da je razuman - raščlanjuje svijet oko sebe, radoznalo po rukama prevrće dijelove i svakakve mi subverzivne ideje šapće na uho. Onda se, sedmog dana, iznenada pojavi onaj Hajdukovac, pronađe me u devet navečer na moru usred Vruje, gdje po mraku, pljusku i jugu bacamo parangal, pa me tjera da lijevom rukom veslam, a desnom pod kabanicom nabadam po mobitelu raspitujući se kako su ostali Dinamo i Rijeka i jesu li nam purgeri pobjegli na tablici, pa ostatak noći psujući i kišu i jugo i Dinamo.
Žive tako oni u meni posve odvojene živote i rijetko kad se, rekoh, sretnu. Nemaju baš zajedničkih tema, nemaju zapravo nijednu. Osim, jasno, Hajduka. Onda navijač u meni objašnjava kako Hajduk nije samo nogometni klub, kako je to mnogo veća i važnija priča, sažaljivo pitajući onog razumnog gdje su mu nestali radost i strast, razumni u meni sažaljivo ga gleda objašnjavajući kako radost i strast bez razuma imaju i divokoze, a Hajdukovac pita što je točno razumno u bacanju parangala po noći, pljusku i olujnom jugu.
Nedavno se, međutim, njih dvojica konačno našli. I našli se tamo gdje su se dosad široko izbjegavali: na širokom općem mjestu o Hajduku kao javnom dobru, klubu većem od samog sebe, tamo gdje navijači vide patetični, romantični mit o splitskom i dalmatinskom simbolu otpora, “kontra sili, kontra mraku”, a razumni se cinično smiju toj tupavoj mitologiji, u kojoj bi kao simbol otpora trebao funkcionirati provincijski nogometni klub koji se od svega na svijetu očajnički opire još samo vlastitoj tradiciji otpora.
Otkako su se, međutim, u gradu pojavili nekakvi Amerikanci, pa se otprilike dvadeseti put u posljednjih dvadeset godina zakotrljala priča o prodaji Hajduka - valjda zato što je priča ovaj put ozbiljnija nego prethodnih devetnaest - sastali se navijač i razumni u meni, pa na moje zaprepaštenje usaglasili stavove, donijeli zaključke i dali ih štampati u Jutarnjem listu.
Danas, naime, što god o tome mislili razumni, Hajduk jest simbol. Ne, naravno, onaj jeftini, iz fan-shopa, niti onaj iz romantičnog Smojinog mita, ne simbol Splita, najsportskijeg grada na svitu, ili porobljene Dalmacije, ili otpora fašizmu, ili hegemonizmu Beča, Beograda i Zagreba, ili čega je već sve Hajduk u svojih stotinu godina bio simbol.
Danas, kad nezajažljivi svežder liberalnog kapitalizma kupuje svaki pedalj javnog prostora, od parkova i trgova do morske obale i dječjih igrališta, Hajduk je svojim mitološkim romantično-emotivnim kapacitetom - ne dakle sportskim ili financijskim, nego baš simboličkim - upravo klasično javno dobro, što zaista pripada svim Splićanima, baš poput Marjana ili plaža pod njim. Čak i onda kad razumnijima među njima ne pada na pamet brčkati se u krdu na toplom pojilu Bačvica, ili plaćati Max TV-u 20 kuna kako bi gledao gdje se Hajduk protiv RNK Splita uru i po muči da loptom nekako pogodi gol.
Voljeli vi nogomet ili ne, navijali za Hajduk ili ne - Hajduk je istinsko javno dobro, opća stvar, res publicae, bez obzira na to je li ta “publica” na sjevernoj tribini Poljuda ili na tribini o urbanističkom planu Splita. Najzad, ključni dokaz za to jest upravo ponuda američkih ulagača od dvjesto pedeset milijuna kuna: ne mislite valjda da oni ulažu četrdeset milijuna dolara kako bi Hajduk prekinuo dominaciju Dinama? Rekao bi navijač - ljudi, budite razumni. Amerikanci, naime, ne kupuju nogometni klub - u nogomet se oni razumiju kao Mare u krivi kurac - oni kupuju i prilično razumno plaćaju upravo njegov simbolički potencijal, njegov javni kapacitet, kao temeljni kapital za one vrlo nesimboličke nekretnine i vrlo fizičke gradske javne prostore.
Jesi li zapisao? - pitali su me na kraju ona dvojica.
Jesam, ali znate li što to znači?, pitao sam ih. Znaš li, pitao sam navijača, da Hajduk bez “svježeg kapitala” nezadrživo klizi u stečaj, tamo gdje će Dinamo biti dvjesto puta zaredom prvak, a amateri s Poljuda boriti se za opstanak u Županijskoj ligi protiv Kolektivca iz Postira? “Znam i jebe mi se, bolje grob nego pakt!”, hladnokrvno mi je odgovorio ovaj, pa nakon kraćeg došaptavanja s razumnim ponovio: “Bolje grob nego rob!”
A znaš li ti, pitao sam onda onog razumnog, da sad držiš transparent zajedno s huliganima koji huču crncima i dižu desnice u zieg-heil, a nogomet ih zanima taman koliko i tebe?
“Znam i jebe mi se”, odgovorio je on mrtav ozbiljan, gledajući me ravno u oči. “Hajduk živi vječno.”