Prije dvadeset i jednu godinu hrvatski su građani zauvijek poništili jugoslavensku ideju kao politički projekt, legalizirajući tako državnu neovisnost, ali i označujući konačni kraj bilo kakve jugoslavenske političke ideje (bilo je jasno da poslije odlaska Hrvatske i Slovenije Jugoslavija više ne može opstati).
Na današnjem su referendumu, održanom istoga datuma kada su Ivica Račan i hrvatski komunisti 1990. godine napustili 14. Kongres SKJ, i tako otvorili prostor za raspad Jugoslavije; na današnjem su referendumu Hrvati odlučili ući na najbogatije svjetsko tržište, i u najsloženiju svjetsku političku asocijaciju u kojoj se suverenitet donekle dijeli, ali se ne poništava. Ovdje valja podsjetiti da je ulazak u Europsku Uniju bio proklamirani cilj cijele prve garniture hrvatskih političara iz ranih devedesetih; taj je cilj, nažalost, kompromitiran ratom u Bosni i ratnim zločinima poslije Oluje, kao i “neuređenjem” hrvatske države u Tuđmanovo doba.
No, čak je i rani Tuđman, kao, uostalom i svi pripadnici hrvatske onovremene političke elite, članstvo u Europskoj Uniji smatrao samorazumljivim hrvatskim nacionalnim ciljem.
Hrvatski su građani i ove nedjelje ispravno glasovali, kao i u većini drugih politički uistinu bitnih slučajeva (izbori 1990. godine, referendum 1991., izbori 2000. godine, predsjednički izbori 2009. godine, nedavni parlamentarni izbori), čime su pokazali visok stupanj odgovornosti i političke razboritosti.
Loša je vijest što ih je glasovalo premalo: referendum jest nesumnjivo legalan, ali bi njegova legitimnost bila znatno uvjerljivija da je na birališta izašlo značajno više ljudi.
Razlozi za loš odziv prilično su jasni. Hrvati su već davno izgubili povjerenje u većinu svojih institucija, a prije svega u političare.
Iza Za za Europsku Uniju ujedinile su se, valjda prvi put poslije rata, a možda i prvi put od referenduma o neovisnosti, baš sve hrvatske javne i političke institucije: sve političke stranke, predsjednik Republike, ustanove poput HAZU, Katolička crkva, svi glavni mediji, kao i pojedine braniteljske organizacije.
Velik broj građana, koji, znači, ne vjeruje insitucijama, a osobito ne političarima, vjerojatno je apstinirao od glasovanja, jer nije htio sudjelovati u ovom posve jednoglasnom političko-kulturno-medijskom projektu . Taksist koji me sinoć, poslije posla, vozio kući, kazao je, doslovno: “Sve je to u redu, ali navijanje za Uniju postalo je krajnje neukusno”.
Na raznim internetskim forumima već danima dominira negativno raspoloženje prema referendumu, među ostalim zato što se Europska Unija počela poistovjećivati s domaćom političkom scenom.
Očigledni raskorak između državnih i javnih institucija, i dijela hrvatskog stanovništva, jedan je od glavnih razloga razočaravajuće slabog odziva na glasačka mjesta.
Drugi je razlog što Hrvati ne samo da u već pomalo umorni od politike, nego su, kao što smo više puta pisali, umorni i od samog puta u Europsku Uniju: EU se u Hrvatskoj ne može dočekati kao razlog za otvaranje šampanjca, nego kao nešto što nam prirodno pripada.
Treći jasan razlog jest sadašnje stanje u Uniji, osobito u njenim neuspješnijim članicama, koje može izazvati zbunjenost i neodlučnost.
Bez obzira na loš odziv, Republika Hrvatska danas je zakonito odlučila da postane članica Europske Unije.
Uslijed te odluke, u idućih će se nekoliko godina dio naše stvarnosti promijeniti.
EU nam, dakle, jamči trajnu geopolitičku stabilnost; EU nam otvara tržište s više od pola milijarde ljudi, EU će nas natjerati na više standarde u organizaciji državnog i društvenog života, članstvo u EU dat će nam šansu da se moderniziramo u čitavom nizu područja; članstvo u EU natjerat će nas, naravno, da drastično mijenjamo obrasce ponašanja, osobito u biznisu. Nema nikakve sumnje da se mnogi neće htjeti ili moći prilagoditi i da neće uspjeti. Međutim, oni koji će uspjeti dolaze u situaciju da njihov uspjeh ne bude ograničen samo na Hrvatsku, kao dosad.
Republika Hrvatska danas je počela stvarati uvjete da postane mnogo uspješnija, mirnija, i, u krajnjoj liniji, zadovoljnija zemlja.