KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Svijet ne srlja u treći svjetski rat, nego mu prijeti potpuni kaos

Sjedinjene Države preplavljene su dječjim izbjeglicama iz propadajućih srednjoameričkih zemalja, napori da se zaustavi razbuktavanje ebole razapinje vlade u zapadnoafričkim zemljama; džihadisti stvaraju krvožedni kalifat unutar Iraka i Sirije; nakon što je već pojela Krim, Rusija i dalje odgriza dijelove Ukrajine; UN-ova Agencija za izbjeglice upravo je objavila da je broj izbjeglih osoba, tražitelja azila i raseljenih osoba širom svijeta, nadmašio više od pedeset milijuna, prvi put poslije Drugog svjetskog rata.

Ako vam se čini da se svijet nereda širi na račun svijeta poretka, nije riječ o vašoj mašti, nego o logici vezanoj uz takvo stanje.

Ovaj je citat uvod iz jučerašnje kolumne Order and Disorder, part 3 (koju smo preveli kao Poredak i nered), objavljene u The New York Timesu, i kod nas poznatog, briljantog američkog novinara i publicista Toma Friedmana, čija se knjiga “The World is Flat” (Zemlja je ravna), opravdano smatra jednim od evanđelja globalizma.

Raspad dominacije

Uistinu, svijet se ne nalazi blizu trećeg svjetskog rata, kako nas u posljednje vrijeme sve češće plaše.

Svijet se, međutim, nalazi u kaosu što ga stvaraju raspadnuti sustavi vrijednosti, često potpuno različitog porijekla, kojima se Zapad, sa svojim razmjerno čvrstim vrijednosnim sustavom, ne može suprotstaviti jednako efikasno kao što se mogao suprotstaviti svjetskom komunizmu prije tridesetak godina.

Današnji geopolitički svijet, prema Friedmanu, oblikuje niz ekstremnih političkih praksi za koje ne postoji jednostavni ideološki ili ekonomski zajednički nazivnik, osim što se nered suprotstavlja poretku.

Pa tako jednak izraz nereda predstavljaju ruski pokušaji da aneksijama poništi državnu neovisnost Ukrajine (što, usput govoreći, dobiva aplauz u dijelu naših medija), kao i napori boraca Islamske države da stvore salafistički kalifat u kojem smiju živjeti samo poštovatelji šerijatskog prava.

Ovdje je zanimljivo uočiti da su radikalni muslimani i Putinova Rusija smrtni neprijatelji, ali se i jedni i drugi objektivno javljaju kao trenutačno najaktivniji eksponenti snaga svjetskog nereda u borbi protiv svjetskog poretka.

U svojoj najnovijoj kolumni Thomas Friedman ukazuje na uzroke jačanja svjetskog nereda.

Citrajući Dova Seidmana, autora knjige “How” i utemeljitelja tvrtke LCR, koja savjetuje oko 400 velikih tvrtki o poboljšanju etike u njihovoj korporativnoj kulturi, Friedman naglašava: “Nejednakost slobode značajan je destablizirajući čimbenik”.

Berlinski zid

“Ovo može zvučati čudno”, nastavlja Friedman, “poslije pada Berlinskog zida, i poslije svrgavanja arapskih diktatora, kako je moguće da se sve više ljudi osjeća neslobodno?”

Odgovor se, prema Seidmanu i Friedmanu nalazi u kategorijalnom rasponu od “freedom from” (sloboda od) do “freedom to” (sloboda za).

Analizirajući unutar tog raspona, jasno je da se “u posljednjim godinama više ljudi nego ikad prije oslobodilo različitih autokratskih režima; Ukrajinci, Iračani, Libijci i tako dalje… Ali, vrlo malo ih je steklo pravu slobodu”.

Potreba za redom

“Freedom to”, definira Friedman, “jest sloboda da živite svoj život, da govorite što mislite, da osnujete vlastitu političku stranku, pokrenete svoj posao, glasujete za kojeg god kandidata želite, tražite svoju sreću, i da budete svoji, neovisno o vašoj seksualnoj, religioznoj ili političkoj orijentaciji”.

Friedman dalje citira vrlo preciznu Seidmanovu definiciju uvjeta koje treba stvoriti da bi se takvo poimanje slobode moglo realizirati: “Riječ je o zakonima, pravilima, normama, međusobnom povjerenju i institucijama koje se mogu graditi jedino na temelju zajedničkih vrijednosti i koje mogu sagraditi ljudi koji vjeruju da se skupa kreću prema napretku i prosperitetu.”

Očito je, nastavlja Friedman, da većina društava koja su zbacila svoje diktatore nije uspjela sagraditi takve institucije, niti stvoriti zajednički sustav vrijednosti.

Zbog toga se suvremeni svijet može podijeliti u tri skupine država.

Prvu čine one koje se mogu pohvaliti održivim poretkom (sustainable order), koji se temelji na dijeljenju vrijednosti, na stabilnim institucijama i konsenzualnoj politici.

Nametnuti poredak

Drugu skupinu čine zemlje s nametnutim poretkom kojima se upravlja “čeličnom šakom” ili izvanrednim financijskim prihodima, poput novca od nafte, dok trećoj grupi pripadaju države u kojima vlada nered, poput Iraka, Sirije, zemalja srednje Amerike i sve većih dijelova Afrike.

Friedman smatra da je glavni izazov današnjeg svijeta sanirati situaciju u onim zemljama čiji su se državljani izborili za slobodu od diktatura, ali nisu uspjeli postići slobodu, što vodi prema normalno uređenim, stabilnim društvima, i koja zahtijeva niz društvenih i političkih konsenzusa i kompromisa.

Kao primjer pokušaja da se prevlada društvo nereda Friedman ispravno navodi Obaminu politiku u Iraku, gdje američki predsjednik inzistira na formiranju održive Vlade, koja bi uključivala sve političke snage i kojoj bi onda Sjedinjene Države vojnom intervencijom pomogle da eliminira Islamsku državu.

No, bitno je uočiti da u odnosu Zapada prema državama u kojima vlada nered, kao i u njihovim unutarnjim sustavima, ne postoje jedinstvena rješenja, pa je zato vođenje globalne vanjske politike postalo kompleksnije nego bilo kada prije.

Doba velikih revolucija

Stoga ne treba očekivati nikakve spektakularne proboje, poput rušenja Berlinskog zida čijim je padom demontiran komunizam: krizna žarišta u svijetu umnažat će se i trajati još dugo, dugo.

Kategorijalni model slobode od i slobode za vrijedi i u Hrvatskoj, premda, u globalnoj konkurenciji, ipak pripadamo skupini zemalja s održivim poretkom.

Činjenica je, međutim, da dio naših građana zbog korupcije, predatorske (ili, jednostavno, nesposobne) birokracije, zbog stigmatizacije raznih društvenih grupa, kao i zbog napada na manjine, poput Srba i homoseksualaca, i to na razmjerno čitanim medijskim platformama; činjenica je da zbog svega toga dio naših građana može osjećati da nije ostvario slobodu stvarnog društvenog života.

O ekonomskim i socijalnim ograničenjima da ne govorimo.

Drugi je problem to što u Hrvatskoj jedva postoji minimalni konsenzus oko zajedničkih društvenih vrijednosti; što ne postoji povjerenje građana u institucije države i društva, što sve više građana smatra da je sve oko njih besmisleno (riječ je, podsjetimo, o originalnoj definiciji nihilizma, kao negiranja svih društvenih vrijednosti).

Uloga Hrvatske

Treći je problem u činjenici što Karamarkov HDZ i dio Katoličke crkve, inzistirajući na svojevrsnom povijesnom revizionizmu, pokušava uništiti i onaj minimalni društveni svjetonazorski konsenzus, što su ga bili uspostavili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, a kasnije učvrstili Ivica Račan i Dražen Budiša.

Četvrti, i osobito važan problem, jest činjenica da u Hrvatskoj raste nerazumijevanje uloge naše zemlje u međunarodnom okruženju.

Svatko tko pažljivije konzumira vijesti može, naravno, iznijeti milijun primjedaba na neprincipijelnost i pogrešnu politiku NATO-a i Europske unije, u što smo se i mi prilično bolno uvjerili 1991. i 1992.godine.

Međutim, Hrvatska se, na temelju jasnih namjera i jasnog sustava vrijednosti, koji dominiraju u euroatlantskim integracijama, konsenzualno i razumno odlučila za članstvo u tim integracijama, jedinima u svijetu, koje afirmiraju načelo demokratskog i racionalnog poretka, naspram načela nereda i kaosa.

I stoga je uistinu neobično dovoditi u pitanje svrhovitost našeg članstva u Europskoj uniji i NATO-u, ili preispitivati našu potporu Ukrajini, u njezinu ratu protiv ruske invazije.

Tu je, naprosto, riječ o trajnoj svjetonazorskoj orijentaciji svih onih zemalja koje žele stabilnost, poštovanje zakona i pravila (pa tako, potpuno bezuvjetno, i granica), i vladavinu liberalne demokracije.

Hrvatska, srećom, svim ekscesima usprkos, pripada među takve zemlje.