KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Vlada si je zabila još jedan autogol

Prije točno četrnaest godina, negdje u veljači 2000. godine, održana je prva sjednica prve hrvatske posthadezeovske Vlade, koju je vodio predsjednik SDP-a Ivica Račan.

Mediji su taj događaj zabilježili i neobičnim fotografijama dolazaka Račanovih ministara na njihov novi posao.

Tako se, ako dobro pamtim, ondašnji ministar gospodarstva Goranko Fižulić (HSLS) na Markov trg bio dovezao na biciklu, dok je Račanov ministar financija, profesor Mato Crkvenac, na sjednicu stigao u prastarom Golfu.

Naravno da takve poteze možemo ocijeniti i populističkim. No radilo se o dobrom, blagom, neagresivnom populizmu (koji je bio sadržan i u korisnom propagandnom sloganu Račanove Vlade: Surađujte s Vladom, Vlado je dobar dečko), koji se temeljio na dvije bitne činjenice.

Prvo, ministri su pokazali iskrenu empatiju prema građanima koji te, 2000. godine, nisu živjeli ništa bolje nego danas, ali su pokazivali više vjere u uspješnu budućnost.

Drugo, Račanovi su ministri bili itekako svjesni da se moraju drastično razlikovati od Tuđmanove administracije, koja je građanima postala izrazito antipatična i zbog ergele skupih crnih limuzina, kao i drugih velikih troškova u državnom protokolu.

Vrlo se dobro sjećam da je jedan od najprodavanijih brojeva Globusa krajem devedesetih na naslovnici objavio golemu fotografiju novog Tuđmanova zrakoplova: slova su vrištala cijenom tog aviona, koja se onda u Hrvatskoj gotovo svima činila nepristojno previsokom.

I današnji SDP mora brinuti o tim dvjema činjenicama: SDP, naprosto, ne može ne pokazivati empatiju prema hrvatskim državljanima, i SDP nikad ne smije dopustiti da ga se identificira s HDZ-om (Tuđmanovim ili Sanaderovim), kao što je upravo postignuto slučajem kupnje novih državnih automobila.

Ovdje, naravno, ne želimo otići u krajnju ljevičarsku demagogiju, pa tvrditi da državnim dužnosnicima ne trebaju novi automobili. Naravno da im trebaju, i naravno da je sasvim glupo kada bilo koji državni dužnosnik u ured stalno dolazi biciklom ili javnim prijevozom. Tu se već radi o opasnoj vrsti populizma koja, prije ili kasnije, završava u pokušaju totalitarističkog osvajanja vlasti.

Država, ako želi funkcionirati, mora ispunjavati i svoje elementarne tehničke zahtjeve, baš kao i korporacija ili sportski klub. Zamislite, recimo, da Ivica Kostelić redovitim željezničkim linijama odlazi na natjecanja u Svjetskom kupu.

Međutim, gotovo u svemu, a osobito u sadašnjim napetim socijalnim, ekonomskim i političkim okolnostima valja demonstrirati osjećaj za mjeru.

Pa je, primjerice, Vlada, da je zadržala taj važan osjećaj za mjeru, mogla propisati da nove automobile, 24 sata na dan, na raspolaganju mogu imati samo predsjednik Vlade, predsjednik Republike i možda još dva ili tri najvažnija državna dužnosnika.

Zašto bi, pobogu, ministar obrazovanja morao raspolagati državnim autom cijeli dan, 365 dana godišnje? Dakle, Vlada je trebala puno restriktivnije urediti pitanje korištenja službenih automobila.

Drugo, važnije, potpuno je nevjerojatno da svi Vladini predstavnici sada tvrde da nisu znali koliko koštaju njihove narudžbe za nove aute.

A tko je onda znao, tko je zahtijevao baš takve tehničke specifikacije i tko je pregledao ugovore prije potpisivanja?

Budući da na ova pitanja nema jasnih i javnih odgovora, sve što Vlada ovih dana govori o nabavi automobila ispada neautentično; osobito neautentičnim doimaju se izjave onih ministara koji sada kažu da ne žele u nove limuzine. A zašto su, pobogu, željeli u njih prije desetak dana?

Doduše, nisu željeli baš svi: činjenica je, primjerice, da Ministarstvo zdravlja nije naručilo novi auto za svog ministra.

Zoran Milanović čovjek je koji iskreno i dosljedno poštuje državne institucije. Da bi institucije mogle djelovati, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, pa tako i obnova voznog parka.

Vrlo je glupo tvrditi da je Zoran Milanović naručio nove automobile za sebe i svoje ministre: ako za dvije godine SDP izgubi izbore, u tim će se kolima voziti Tomislav Karamarko i njegovi suradnici, ili, u njima bi se, ako glasači tako odluče, mogli voziti Dragutin Lesar i drugi “lijevi” populisti i demagozi.

No, u cijelom slučaju nabave novih državnih automobila, premijer Milanović, njegovi ministri i drugi njegovi suradnici pokazali su, po tko zna koji put, neobičan nedostatak osjećaja za prevladavajuće raspoloženje u hrvatskoj javnosti.

Hrvatski su građani trenutno prenervozni i socijalno preizloženi, da bi željeli tolerirati da njihovi političari kupuju aute od pola milijuna kuna.

Hrvatski građani u ovom trenutku, čvrsto u to vjerujemo, žele političarsku solidarnost, a ne demonstraciju važnosti državnih institucija. Ako bi političari to poštovali, ne bi se radilo o demagogiji, nego o osjećaju za duh vremena.

Slučaj nabave skupih državnih automobila (650 tisuća kuna za auto ministra školstva!?!) školski je primjer nedopustivo nehajnog odnosa koalicijske Vlade, ne samo prema hrvatskim građanima, nego i prema vlastitim interesima.

Riječ je, naime o jednom od onih poteza koji, potpuno nepotrebno, dodatno smanjuju šanse Milanovićeve koalicije na idućim parlamentarnim izborima.