1. Sramotno ponašanje slovenske strane u Arbitražnom sporazumu s Hrvatskom doista može poprimiti posve fikcionalne oblike u očima maštovitih susjeda. “Hrvati su jednostavno odigrali maestralnu ‘igru’!”, piše jedan čitatelj beogradskoj Politici. “Prvo su uspeli izdejstvovati pristanak Slovenije na arbitražu i pristanak Slovenije na ulazak Hrvatske u članstvo EU, a sada su naivne Slovence potpuno rasturili! Jasno je da Hrvatska sada ima sve argumente da napusti arbitražni postupak i celu stvar usmeri na Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, za što se Hrvatska oduvek i zalagala! Od Hrvata možemo mnogo toga (na)učiti kako se treba boriti za svoje državne interese!” (Politika, 25. srpnja).
Četiri uskličnika i četiri nesporazuma. Istina je da je slovenska politika od 1991. bila prijetvorna i vrlo glupa, premda nimalo naivna. Poput većine zapadnjaka vjerovala je u nepobjedivog Miloševića, jer zašto bi inače 14. kolovoza 1991., tjedan dana prije pada Baranje, Bučar i Rupel potegnuli do Beograda i od Dobrice Ćosića izmolili posredovanje za sastanak s Miloševićem uz prijedlog nove politike Slovenije prema Srbiji. Ćosić je zapisao cijelu platformu. Točka 3. glasi: “Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija” (Dobrica Ćosić, Piščevi zapisi (1981-1991), Beograd 2002, str. 377-381).
Vrlo kontinentalna - zapravo gorštačka - fiksacija dodirom s međunarodnim vodama, tako tipična za recentnu slovensku politiku, hranjena je našom slabošću i zaokupljenošću važnijim izazovima, ali i činjenicom da Slovenija u povijesti XX. stoljeća nikad nije imala bolju situaciju na svojim sjevernim i zapadnim granicama od one iz 1991. godine. Sam argument da je Slovenija u Jugoslaviji imala izlaz na međunarodne vode, pa ga stoga mora imati i sada, jednako je tako apsurdan kao da Hrvatska inzistira na granici s Austrijom, jer je tako bilo u Jugoslaviji.
Hrvatsko se vodstvo u Račanovo vrijeme vrlo dobrohotno nosilo s ovim apsurdnim traženjima, čak im je zbog želje za boljim odnosima izlazilo ususret putem poznatog dimnjaka. Teže je bilo u jeku pregovora s EU 2009. godine, kad je pitanje pristajanja na “junction” vrlo opasno zaljuljalo hrvatsku vladu i otvorilo ju ucjeni: ili pristajanje ili blokada niza poglavlja. Koliko je ova situacija utjecala na Sanaderovu ostavku, doznat ćemo prije ili kasnije. No, posve je jasno da je do srpnja 2009. Slovenija (vlada Boruta Pahora) blokirala čak 13 poglavlja u hrvatskim pristupnim pregovorima zbog otvorenih graničnih pitanja. Nakon Sanaderova odlaska, uz pritisak SAD-a, došlo je do prihvaćanja Arbitražnog sporazuma, koji nije odgovarao ni jednoj ni drugoj strani.
No, upravo je ad hoc narav arbitražnog suda, kao i čl. 4, st. 1b Arbitražnog ugovora (“Arbitražni sud utvrdit će... vezu (conjunction) Slovenije prema otvorenom moru”), davao mnoštvo prednosti Sloveniji. To je postalo jasno iz provaljenog razgovora slovenske diplomatkinje Simone Drenik, koja je informirala kako je predsjednik Arbitražnog suda Gilbert Guillaume Slovencima najavio “da su dobili što su htjeli na moru”, pa shodno tomu neka primire svoje apetite u kopnenom dijelu granice.
Nakon toga Hrvatska nije imala mnogo izbora osim da napusti ovu smrdljivu špilju. Naravno, nije riječ o “mistrialu”, na čemu insistira brbljavi Milanović, jer prijevremeno okončanje suđenja može proglasiti samo sudac, a u ovom slučaju sudac Guillaume je glavni krivac te šutnjom daje mogućnost drugima da mu pokriju tragove. Korupcija u međunarodnim ustanovama nije ništa ukusnija od naše balkanske korupcije. Ostaje otvoreno pitanje kako je loš arbitražni zadah našao put do hrvatske javnosti. Većina komentatora kladi se na Amerikance ( Eda Vujević, Marina Karlović Sabolić, Berislav Jelinić). Lijepo bi to bilo, ali nisam siguran da su to Slovenci zaslužili. Biti prvi među EU i NATO zemljama koji će nakon uvođenja sankcija pozvati predsjednika ruske vlade i još se s njim složiti da su sankcije besmislene ipak je oprostiv grijeh. Za pravi učinak morali su pozvati Putina.
2. Presuda Ustavnog suda u slučaju Sanader tek je početak urušavanja pravosudnog aktivizima i njemu podređenog medijskog linča, tako očitog u ratu države protiv jednog od zaslužnijih bivših premijera, koji je osuđen na ulogu Azazelova jarca u kozmičkom pomirenju Boga i Hrvatâ nakon počinjenog grijeha endemske korupcije. Premda se u Sažetku odluke USRH navodi da se ukidanje presude u slučaju Hypo i Ina - MOL “ne smije... uzimati kao dokaz da je podnositelj bio žrtva političkog progona ili sudskog konformizma, kao što se neosnovano tvrdi u ustavnoj tužbi”, ostaje činjenica da će DORH i prvostupanjski sud u slučaju Hypo morati odustati od populističkog čl. 31. st. 4 Ustava RH o nezastarijevanju ratnog profiterstva iz 2010. godine, čedo Rejting efendije Josipovića, te iz njega proizašlog Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva, što ga je Jadranka Kosor provela 2011. godine, a slučaj Ina - MOL ponovno voditi dokazima, a ne pretpostavkama, kadrovima iz nijemih filmova koji se mogu tumačiti na stotine načina ili uz pomoć ucijenjenih svjedoka.
Zato nije ni čudno da su se uskokodakali razni profiteri medijskih ratova protiv “stranke korupcije”, ali i nemali broj onih koji su profitirali Sanaderovim padom. Suprotno tomu, sudac Turudić je naizgled smiren (“U načelu svaki sudac ima pravo na pogrešku“), spreman na tihu polemiku s Ustavnim sudom, po svemu sudeći ne vjeruje u zastaru bilo kojeg predmeta (“Slijedom odluke Ustavnog suda, zločin bez kazne. Katastrofa!”) i želio bi da ne zaboravimo kako će ponovno suditi Sanaderu (Večernji list, 29. srpnja). Dogurali smo do toga da je mnogima postalo jasno kako u pravosuđu nema jednoglasja. Ipak, uvijek će postojati neki sudac reživrat, neki lik poput Wargravea iz “Deset malih crnaca” Agathe Christie, kao dokaz da Dickens nije bio posve u krivu kad je u usta jednog svog književnog karaktera stavio poznatu grubost: “Zakon je magarac - idiot”.
P.S.: Da tendencioznost ne može bez falsifikata, pokazali su mnogi profesionalni osporavatelji Kolinde Grabar-Kitarović tijekom njezina uspješna radnog posjeta Izraelu. Istaknuo se Ante Tomić svojom porugom na predsjedničin “tajni” antifašizam (Naša predsjednica partizanka, Slobodna Dalmacija, 25. srpnja), ali je, dakako, previdio da je ona u govoru u Yad Vashemu pored osude ustašluka također osudila komunizam, koji je, ne samo u Sovjetskom Savezu nego i u Jugoslaviji, na razne načine kršio prava Židova i židovske zajednice. Nije primijetio ni poruku Grabar-Kitarović (ne samo u Yad Vashemu nego i u intervjuu na gledanoj TV postaji i24News) kako “smo mislili da se nakon Drugog svjetskog rata ništa slično Vukovaru ili Srebrenici ne može dogoditi na europskom tlu”, niti da je izraelski predsjednik Reuven Rivlin u svom obraćanju predsjednici rekao kako Izrael “nije oblik nadoknade za Holokaust” te da židovska država “pokušava naučiti iz hrvatskog primjera” (Jerusalem Post, 24. srpnja).
Sa svoje strane, Milorad Pupovac ni u ovom trenutku nije propustio napasti Natašu Jovičić, koja je bila u hrvatskom izaslanstvu. Zanimljivo je kako Pupovac tvrdi da se “rasrdio” na ravnateljicu JUSP-a Jasenovac zbog njezinih nedavnih “optužbi” protiv Slavka Goldsteina, te se sada i on pridružuje Goldsteinovu pozivu da Jovičić podnese ostavku (Globus, 24. srpnja). Zanimljivo, ali netočno, jer Pupovac već nekoliko godina traži njen odstup.