Ivo Josipović spasio je Zorana Milanovića. Ili mu je barem svojom objavom da tajne službe nisu obrađivale Slavka Linića dobacio kolut za spašavanje. Učinio je to unatoč premijerovu opiranju. Šef Vlade smatrao je da ignoriranjem može pobijediti oluju. Način na koji su ključni ljudi državne vlasti, predsjednik Republike i premijer, pokušali riješiti krizni slučaj pokazuje ozbiljne razlike u odnosu prema cijelom konglomeratu pitanja koja se tiču odgovornosti političara, pa onda i demokratskih pravila igre.
Predsjednik Josipović izveo je pravu malu pokaznu vježbu demokratskih procedura za spašavanje političke vjerodostojnosti. Prvo, sve je optužbe odbačenog ministra Linića uzeo ozbiljno. Nije tajna da je premijer htio postupiti upravo suprotno: pomesti ih pod tepih kao nevrijedne spomena. Milanovića je silno nervirao Josipovićev stav da se izrečeno mora provjeriti. Stalno je tvrdio da slučaj za njega ne postoji ili je već zaključen. Javno se pitao hoće li se svaki put morati raditi “stres-test” tajnih službi “čim netko zaviče”. Možda je s odlaskom iz Vlade neugodni Linić za premijera postao netko nevažan, ali ipak je riječ o donedavno važnom ministru, utjecajnom u SDP-u i prepoznatljivom u javnosti. Njegove izjave imaju težinu. Čak i ako nisu točne, posve ih je nemoguće zanemariti.
Drugo, predsjednik Josipović nije pristao da se izjave bivšeg ministra na račun još važećeg šefa Vlade smatraju tek SDP-ovim internim problemom, o kojem će se odlučivati isključivo u stranci. Za njega, slučaj se ne tiče samo partije, nego, naravno, i države. Milanović je tvrdio drugačije: da je riječ o unutarstranačkoj stvari kojom ne treba zamarati, “opsjedati ni maltretirati” javnost. Premda odbačeni Linić nije govorio samo o svom stranačkom šefu, nego je dominantno govorio o premijeru i funkcioniranju Vlade. Slučaj je jako važan za cijelu Hrvatsku. Zato su vladajući dužni respektirati interes javnosti. Ne samo svojim stranačkim drugovima nego cijeloj naciji moraju pružiti zadovoljavajuće odgovore.
Treće, šef države zatražio je istragu i očitovanje nadležnih službi, uvjeren da se izrečene optužbe mogu otkloniti samo utvrđivanjem istine, a nikako zataškavanjem. Da se išlo Milanovićevim putem, sumnje nikada ne bi bile otklonjene. Skandal bi se možda pokrio šutnjom, ali ispod toga vjerodostojnost bi vlasti sveudilj korodirala. Svaki od Linićevih j’accuse navoda na isti bi se način, kroz državne institucije, morao provjeriti. U tom pogledu posao još nije gotov. Predsjednik Josipović odradio je tajne službe, ali nije znao reći - jer u tom pogledu nema nadležnosti - jesu li se Linićem bavili policija ili DORH. Skinuo je odgovornost sa SOA-e, nad kojom ima ingerencije, i, upozoravajući da njegova analiza ne obuhvaća moguće djelovanje policijskog Uskoka, implicirao da tamo možda treba tražiti odgovore. Nije tajna da je na te adrese aludirao i iz Vlade smaknuti Linić.
U tom pogledu valja upozoriti na posve neodgovarajuće držanje ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Od svih SDP-ovih oligarha, upravo on je prvi istrčao u javnost s prizivanjem Linićeva izbacivanja iz SDP-a. Priznajući da je bivši ministar financija bio ikona SDP-a, bez ikakve je rezerve, posve otvoreno, zaključio da, “nakon svega što je napravio, više ne treba biti član stranke”. Ostalo je nejasno stavlja li se Ostojić u ulogu prijekog suda kao član SDP-ova rukovodstva ili kao ministar policije. Stranačko i državno u cijelom se tom njegovom istupu neoprostivo preplelo i izmiješalo.
Kao član SDP-ova predsjedništva Ranko Ostojić ima pravo na svoje mišljenje o postupcima i sudbini otpisanog ministra. Ne može se dovesti u pitanje čak ni to da mu je odlučio javno presuditi. Premda Liniću istodobno zamjera što probleme nije rasplitao u stranci. Generalno, ni zagovaranje da se problem riješi po kratkom postupku nije upitno. Možda je neukusno, ali svatko ima pravo odlučiti o dojmu koji želi ostaviti. Ministru su od objektivnosti očito bili važniji neki drugi razlozi. Zanemario je čak opasnost da će njegov nastup djelovati poltronski.
Ali, Ranko Ostojić morao bi se čuvati brzog potezanja oružja, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog svoje pozicije u Vladi. Prejudicirajuće izjave i brzoplete presude nespojive su s njegovom funkcijom. Kao ministar u čijem su resoru represivne službe, morao bi nastupati mnogo opreznije i suzdržanije. S obzirom na vlastiti položaj, osobito ne smije sudjelovati u političkim i stranačkim obračunima. Svatko iz SDP-a smije govoriti o isključenju Linića, samo je ministar policije u tom pogledu morao apstinirati. Jer, svojim držanjem šalje poruku o ponašanju policije. Šalje je javnosti, ali i svojim ljudima.
Pogotovo je morao biti diskretniji jer se našao u svojevrsnom sukobu interesa. Iz Linićevih se izjava dalo razumjeti da svoje maltretiranje pripisuje policiji. Što bi, naravno, trebalo istražiti i što bi idućih dana trebalo uraditi jedno saborsko povjerenstvo. Ministar Ostojić nije zanijekao da je oko smijenjenog mu kolege policija zaista nešto radila.
Ali se, po njemu, sve odvijalo u zakonskim okvirima. Zloupotreba, tvrdi, apsolutno nije bilo, ali je otvorenom ostavio mogućnost nekog nedefiniranog policijskog postupanja. No, ako u njegovu resoru treba provesti istragu, onda se ministar nikako ne može pojavljivati u ulozi suca.
Brz na obaraču, Ranko Ostojić svojim izjavama sugerira nedovoljnu odvojenost, odnosno pretjerano, možda i nedopustivo približavanje i preplitanje policijskog i stranačkog.
Neopreznim, u stranačke obračune previše involviranim nastupom otvorio je prostor za sumnju. Dovodi u pitanje neutralnost policije umjesto da je snažno demonstrira. Ministar vjerojatno smatra da svom šefu u Vladi i SDP-u jako pomaže. Ali, gorljivom željom da mu se nađe na dispoziciji Zoranu Milanoviću samo odmaže.