Ako je bivši predsjednik države Ivo Josipović o nečemu bio u pravu, onda je to da Hrvatskoj treba promjena Ustava. Po zaključenju njegova mandata, ali i nakon prvih sto dana obnašanja dužnosti njegove nasljednice Kolinde Grabar Kitarović, potvrđuje se da šefa države komotno može izabrati Sabor. S obzirom na skromne ovlasti koje su na raspolaganju predsjedniku(ci) države, svih ovih godina kao glavni argument za neposredan izbor isticao se autoritet što ga predsjednik države vuče iz neposrednih izbora. Pristaše aktualnog sustava naglašavaju da predsjednik kojega delegira izravno naroda ima autoritet koji nadmašuje njegove ustavne ovlasti.
Teza je na mjestu i za nju ima argumenata u teoretskoj raspravi. No, pravo je pitanje trebamo li, i to samo za kampanju, iz proračuna iskeširati 8 milijuna kuna predsjedničkim kandidatima da bi nas nakon sto dana vlasti izabrane predsjednice na Pantovčaku dočekala njezina namjesnica od kartona? Stavimo li na stranu gospođu Kolindu od papira i svedemo je isključivo pod pitanje (ne)ukusa, ostaje za preispitati kako prava predsjednica u praksi koristi autoritet koji joj je podario narod. A prošli je tjedan imala sjajnu priliku za to. Zagužvalo se pod braniteljskim šatorom u Savskoj i dio njegovih stanara odlučio je zauzeti nove pozicije na Markovu trgu. Budući da prosvjed nije bio prijavljen, a branitelji tvrdi u naumu da prosvjeduju ispred Vlada, intervenirala je policija, bilo je prilične gužve, nereda, barikada, prijetnji plinskim bocama... U svakom slučaju, vrlo napeta situacija za koju, barem u početku, nitko nije mogao jamčiti da neće završiti s ozbiljnim neredima i sukobima.
Taj je događaj bio sjajna prilika da predsjednica države iskoristi autoritet koji su joj neposrednim izborom dali građani, nastupi kao nezaobilazan faktor u vlasti i nametne rješenje. U ovoj je situaciji bila pozvana iskoristiti autoritet šefice države. Tim prije što ima neposredan kontakt s prosvjednicima iz Savske još iz vremena predizborne kampanje kada ih je posjetila u šatoru. Što je najvažnije, jednog od organizatora prosvjeda promovirala je u svoga savjetnika. No, predsjednica tu priliku nije iskoristila. Iako smo se našli u pravoj kriznoj situaciji koja je lako mogla izroditi veće nerede i stradavanja ljudi, Grabar Kitarović je rješavanje problema u potpunosti prepustila premijeru Milanoviću, a sebi ostavila poziciju promatrača.
Da se razumijemo, taj je stav u redu, i predsjednica nije imala nikakvu dužnost rješavati kriznu situaciju na Markovu trgu. Ali je isto tako u redu i pitati zašto ne bi Sabor birao predsjednika koji će ionako, čim bude neka frka, zauzeti poziciju promatrača. Predsjednik države izabran u Saboru može, jednako kao i šefica države koju je postavio narod, iskrojiti svoju 2D repliku i postaviti je na ulaz u dvore. Ako bi ga imenovali saborski zastupnici, šef države i dalje bi mogao prolaziti kohabitaciju i imati dio ovlasti u izvršnoj vlasti, odnosno stavljati supotpis pri imenovanju šefova tajnih službi, veleposlanika te dijeliti ovlasti u zapovijedanju vojskom.
Nije, međutim, predsjednica Grabar Kitarović jedina koja daje razloge da se preispita način izbora predsjednika države. Oba njezina prethodnika, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, tijekom obnašanja funkcije predsjednika države pokazali su da neposredni izbor šefa države nema puno smisla. Iscrpljujemo se u dugim i žestokim predizbornim kampanjama koje u pravilu samo podižu tenzije, a kandidati za protokolarnu funkciju troše gomilu novca koji se na kraju kompenzira iz mršavog državnog proračuna.
Mesić je osvojio dva uzastopna mandata, a jedini važan potez koji je povukao u deset godina bilo je umirovljenje generala koji su se željeli baviti politikom. Preostalih deset godina, minus tih nekoliko dana, pamtit ćemo po pričanju viceva, konfliktima s neistomišljenicima i nešto putovanja na koje je vodio gospodarstvenike, a od kojih država na kraju nije imala nikakve koristi.
Josipovićevu prvu godinu mandata pamtimo po kohabitaciji s HDZ-ovom vladom koja je obilovala mnoštvom besmislenih sukoba čiji je jedini smisao bilo posredno uključivanje u SDP-ovu kampanju za parlamentarne izbore. Ostatak mandata je prošao u stalnim, mahom prikrivenim, tenzijama u odnosu s Vladom Zorana Milanovića. Tamo gdje bi se očekivalo da predsjednik svojim autoritetom koji mu je dao narod neposrednim izborom riješi problem, Josipović je također zakazao.
To ne znači da je bio po strani. Kada se zaoštrila situacija u Vukovaru zbog postavljanja dvojezičnih ploča, Josipović se stalno uplitao u konflikt, ali ga ipak nije riješio. Isto je činio i na samome kraju mandata kada je podignut šator u Savskoj ulici. Josipović je odmah utrčao među branitelje, pokušavao posredovati, ali od svega nije bilo ništa. Niti je imao ovlasti, a ni karizmu da bilo što riješi.
Uostalom, snaga i autoritet predsjednika države može se mjeriti i ulogom koju bivši predsjednici imaju nakon što im je istekao mandat. Mesićeva se svela na to da mu država plaća taštinu. Formirali smo nekakav institut bivšeg predsjednika kojemu porezni obveznici plaćaju ured i tajnicu...
I Josipovićev primjer ponešto govori. On se i nakon Pantovčaka želi baviti politikom pa je prošle nedjelje osnovao svoju političku stranku.
Osim Borisa Miletića, predsjednika IDS-a, na taj događaj nije došao nitko tko bi imao ikakvu značajniju ulogu u zemlji. Toliko o predsjednicima, bivšim predsjednicima i autoritetu koji im je neposrednim izborom dao narod.