Zoran Milanović ne vjeruje u Hrvatsku. Odnosno smatra da se državu željeznom rukom mora držati na okupu. Upravo to proizlazi iz njegova objašnjenja zašto se protivi teritorijalnom preustroju države i redukciji nepodnošljivo nabujalog broja županija i općina.
“Ne vidim ništa dobro u tome da zemlju podijelimo u pet povijesnih regija, jer je upravo to bila okosnica hrvatskih podjela i manipuliranja Hrvatskom u ne tako dalekoj prošlosti”, rekao je hrvatski premijer u recentnom intervjuu Telegramu, dodajući da su kreatori postojećeg, po njemu optimalnog, županijskog sustava imali “vrlo dobar politički osjećaj za hrvatske potrebe”.
Milanović je, dakle, potpuno suglasan sa šefom HDZ-a Tomislavom Karamarkom koji postojeću arhitekturu lokalne samouprave ni na koji način ne dovodi u pitanje. Slaže se i s Franjom Tuđmanom, koji je polovicom devedesetih oktroirao županije i silno povećao broj gradova i općina. Šef se SDP-a čak potpuno ufurao u njegovu tezu da bi regionalizacija vodila dezintegraciji države.
Milanović se, baš kao i Tuđman, boji da bi pretvaranjem županija u regije Hrvatska krenula putem raspadanja. Kakvo nepovjerenje u narod! O njegovu državotvornom snu, navodno od stoljeća sedmog, da ne govorimo! Baš kao da je Hrvatska slučajna država! A njezino kohezivno tkivo nikakvo!
Nasuprot takvim stvarnim ili hinjenim strahovima stoje neke vrlo čvrste činjenice. Prvo, nema nikakve sumnje da je sadašnji enormno razgranati teritorijalni ustroj Hrvatske krajnje neracionalan. Većina građana i stručne javnosti zalaže se za okrupnjavanje općina, ukidanje županija i formiranje nekoliko regija. Drugo, unatoč silno razmrvljenom teritorijalnom ustroju, Hrvatska je jedna od najviše centraliziranih država. Treće, Hrvatska je tipična zemlja regija. Milanović priznaje njihov povijesni karakter.
Specifičnosti Dalmacije, Slavonije ili Istre, rezultat povijesnih okolnosti, treba uvažavati. Pokušaji njihova nijekanja ili čak poništavanja neće Hrvatskoj ništa dobro donijeti. Sijanje panike da bi regije vodile razbijanju države nije racionalno, a vjerojatno ni iskreno. Milanović i Karamarko danas, baš kao i Tuđman nekada, žele u svojim rukama koncentrirati što više vlasti, a brojnim sinekurama na lokalnoj razini hraniti svaki svoju gladnu stranačku vojsku. Njihov otpor decentralizaciji i regionalizaciji nije gonjen strahom od podjele Hrvatske, nego od podjele vlasti.