Pobjeda u televizijskom sučeljavanju političara, parafrazirajući Shakespearea, je u očima birača, no da su sinoćnji duel Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića ocjenjivali boksački suci - pobjednik bi bio proglašen podijeljenom odlukom. A takav skor češće ide na štetu izazivača.
Kako se i prije debate procjenjivalo kako je rejting Andreja Plenkovića - kao novijeg i biračima manje poznatog lica na sceni - znatno podložniji volatilnosti kao posljedice debate od Milanovićevog, prvi dojam je kako u subotu ujutro Plenković neće biti ništa popularniji nego što je bio u petak navečer. Razloge tome naći će podjednako i u određenim propustima u vlastitoj izvedbi, kako i u poprilično raspoloženom protivniku s druge strane.
Zoran Milanović evidentno se vrlo minuciozno pripremio za debatu, nastupivši oboružan cijelim nizom statističkih podataka i brojčanih parametara, ali i pripremljenom strategijom napada na Plenkovića, odnosno HDZ - stranačku prošlost i dosad poznate detalje iz izbornog programa. Bio je to zapravo hrvatskoj javnosti već poznati Milanović, retorički jak i fokusiran, ali i s nizom verbalnih eskapada, nekoliko infantilnih upadica, prenaglašenom facijalnom mimikom te kontinuiranim inzistiranjem na vlastitom iskustvu koje je tijekom emisije dosegnulo granice neukusa.
Na takav, možda i očekivani, Milanovićev nastup Plenković je odgovorio smirenim tonom i kvalitetnim govorništvom, no - opet boksački rečeno - udarao je s distance. Šef HDZ-a - evidentno je iz jučerašnje debate - u predizbornoj kampanji će imati nekoliko izazova s kojima će se morati suočiti, a koji su ga jučer spriječili u uvjerljivijoj izvedbi.
Prvi i najlakše rješiv je bolja priprema, gdje je ovaj put šef HDZ-a očito bio ograničen vremenom, s obzirom na to da je do zadnjeg dana prije debate bio zauzet u kompleksnom poslu definiranja stranačkih lista. Pa tako dok je Milanović kontinuirano koristio priliku podsjećati na razne navodne krimene HDZ-a iz prošlosti, pa i inkriminirane ljude u njegovim redovima, Plenković je vrlo malo činio isto, pozivajući se tek na najpoznatije i najrecentnije slučajeve iz vladavine Kukuriku vlade, što ga je dovelo u pomalo bizarnu situaciju da je u jednom trenutku Milanoviću spočitavao relativno benignu “Aferu Costabella”, a pritom tijekom cijele emisije i Milanovićevog pozivanja na uvođenje reda u državi tako, primjerice, nije ni spočitnuo društveno znatno relevantniju aferu predstečajnih nagodbi. Za kampanju i buduća sučeljavanja Plenković će morati zaroniti u arhivu.
Drugi izazov je odnos prema bivšoj vladi HDZ-a i Mosta, koju je Plenković očito odlučio ne kritizirati, ali se time izložio poziciji da mora braniti i politike javnosti nepopularnih ministara poput Darija Nakića, kao što je slučaj bio sinoć.
Treći izazov je odnos prema desnim stavovima, gdje je Plenković prinuđen balansirati između desnice i centra - što će SDP i u daljnjoj kampanji pokušati eksploatirati.
U konačnici, šef HDZ-a - koji je sinoć pokazao da ne bježi od konfrontacije s Milanovićem i da HDZ nakon dugo vremena ima čelnika koji šefu SDP-a može parirati u javnoj diskusiji - morati skinuti rukavice i na revolveraški duel doći naoružan i spreman. Iz perspektive utopističkog modela tobožnje “čiste” kampanje jučerašnji pristup u kojem su i Milanović i Plenković uglavnom izbjegavali “ad hominem” napade jedan na drugoga dugoročno odgovara Milanoviću - i zato što on ima dužu političku karijeru, pa samim time i više potencijalno spornih detalja u biografiji i zato što je najveći kontraargument izbornom programu SDP-a baš njegov “track record” u provedbu programa Kukuriku koalicije.
Pa ako je Milanović cijelu emisiju i deklarirano napadao HDZ, ali ne i Plenkovića, šef HDZ-a u budućnosti će morati uzvratiti na osobnijoj razini. Da je to učinio, vjerojatno bi prvo predizborno sučeljavanje bilo pamtljivije, pa i imalo veći utjecaj na izborne rejtinge, no i ovakvo je bilo vrlo dobar uvod u kampanju i demokratski standard koji valja očuvati. Nastavak slijedi...