HTV je u ponedjeljak, odmah nakon benigne serije “Crno-bijeli svijet”, vjerojatno da ublaži napade “s desna” kako ne treba vrijeme 80-ih prikazivati u simpatičnim tonovima, prikazao i film “Ubojstva u Titovo ime” (Mord in Titos Name) njemačkih autora Philipa Grülla i Franka Hofmanna. Film prati Roberta Zagajskog koji pokušava saznati istinu o bezočnoj likvidaciji svog oca Đure u Münchenu 1983. godine. Đuro Zagajski bio je pripadnik radikalne emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo, koja je pripremala napade na ciljeve na Jadranu u vrijeme turističke sezone kako bi odvratila Nijemce da ljetuju u komunističkoj Hrvatskoj.
No, film je ipak otvorio više pitanja nego li je odgovorio na njih. Jasno je da je jugoslavenska tajna policija vršljala po Njemačkoj i ubijala “neprijateljsku emigraciju”. Film navodi da je ubijeno 30-ak, uglavnom hrvatskih političkih neistomišljenika tadašnjeg režima. Ono što nije dorečeno jest pitanje “njemačkog dijela odgovornosti” za to što se događalo, te zašto Njemačka tek sada pritišće Hrvatsku (zašto ne i ostale zemlje nasljednice Jugoslavije), te zašto o tome nije progovorio nijedan agent njemačke tajne službe. U filmu se kaže kako su, ako se ne varam, dvaput godišnje u beogradskom hotelu Metropol njemački i jugoslavenski agenti “izmjenjivali podatke” o političkim emigrantima. Kako to da Njemačka tada nije uhvatila i osudila baš nijednog Udbinog ubojicu!?
Osim toga, Njemačka je tadašnjem predsjedniku Titu, u čije ime su likvidirali ljude, dodijelili jedno od najvećih njemačkih odlikovanja - Izvanredni savezni križ. Stari maršal ga je primio iz ruku tadašnjeg njemačkog predsjednika Gustava Heinemanna, a susretao se i s kancelarom Willyjem Brandtom. Stvar je donekle razriješio Gerhardt Baum, nekadašnji ministar unutarnjih poslova Zapadne Njemačke, rekavši: Jugoslaviju smo mogli kritizirati kao autoritarnu državu baš kao što smo kritizirali DDR, Poljsku ili SSSR. Ali bili smo suzdržani. Na Jugoslaviju se pazilo zato što nam je trebala. Dakle, Njemačka je tada okretala glavu od udbaških ubojica, razmjenjivala podatke jer je vladao hladni rat, a tadašnji kancelar Willy Brandt htio je Jugoslaviju više vezati uz Zapad. Hrvatska danas Njemačkoj nije toliko važna, pa nas se sada može pritisnuti. Udbini grijesi su poznati.
Na tlu Njemačke vodio se ideološki rat s krvavim posljedicama. Sudi se visokim Udbinim dužnosnicima Perkoviću i Mustaču (koji su, zašto ne i to spomenuti, kasnije vjerno služili i Franji Tuđmanu). No, pere li Njemačka vlastitu savjest i svoje prljavo rublje preko danas ranjive Hrvatske, a nije se usudila protiv Jugoslavije?