Domaća ekonomija (očekivano) početkom ove godine našla se u novoj ravnoteži. Nakon snažne kontrakcije u 2009. godini i višegodšnjeg usporavanja, gospodarstvo bi se moglo početi polako oporavljati. Nažalost, ekonomska ravnoteža je uspostavljena na mnogo nižoj razini nacionalnog dohotka i zaposlenosti u odnosu na godinu prije početka velike krize; hrvatska je ekonomija izgubila oko 200.000 radnih mjesta. Blagi rast BDP-a u prvom tromjesječju ove godine, što je dobra vijest, u dubokoj je sjeni visoke cijene potpuno pogrešnih politika koje su ekonomske vlasti vodile u proteklih 20-ak godina. Postojeći okvir ekonomskih politika i institucija koje ih podržavaju ne može osigurati stope rasta BDP-a od 3 do 4% godišnje, kakve ostvaruju tranzicijske zemlje, današnje članice EU, i kakve bi bile nužne za povratak na smjer dugoročno održivog gospodarskog razvoja u Hrvatskoj. Današnja ekonomska struktura nije spremna za dinamičan oporavak u sljedećim godinama: privatni sektor je iscrpljen krizom a državni potpuno neučinkovit i opterećen političkim utjecajem. Povećavanje potražnje za hrvatskim proizvodima i uslugama s glavnih europskih tržišta te blago povećavanje potrošnje kućanstava mogu osigurati rast BDP-a po stopama od 0,5 do 1% godišnje, ali ni približno ne mogu biti dovoljni za stvaranje novih radnih mjesta i smanjivanje visoke razine javnog i privatnog duga. Bez novog vala investicija u privatnom sektoru, snažniji rast neće biti moguć. A za to su potrebne duboke promjene u državnom sektoru i opća promjena smjera ekonomske politike.
Milanovićeva Vlada, zatečena krizom i nesposobna oblikovati protukrizne politike, zapravo je samo produbljivala strukturne probleme. Uvođenje fiskalnih blagajni na tržnice sigurno ne možemo proglasiti najvišim reformskim dosegom - borba protiv porezne evazije je svakodnevni posao svake državne admistracije, podjednako kao što je to održavanje javnog reda. Najveći doprinos današnje Vlade, a vjerojatno i premijera osobno, u produbljivanju krize hrvatskog gospodarstva je odbijanje pokretanja promjena u javnom sektoru i tržišnih reformi. Potpuno je nezamislivo u suvremenom, globaliziranom ekonomskog okruženju osigurati povećavanje nacionalnog bogatstva i povećavanje općeg blagostanja, odnosno u konačnici jačanja liberalne demokracije, bez snažnih i konkuretnih privatnih poduzeća. Dosadašnje Vladine politike ne samo da nisu usmjerene prema stvaranju povoljnog okruženja za jačanje privatnog sektora, već su u njemu vidjele svojevrsnog političkog protivnika. Ekonomija je doista samostalno našla put iz krize - Milanovićeva Vlada tome nije pridonijela.
Međutim, hrvatsko gospodarstvo je i dalje izrazito slabo, najslabije u EU, javni sektor neusporedivo zaduženiji a bilance kućanstva opterećene neaktivnom imovinom i nepovoljnim kreditima.
Hrvatska ekonomija se može pridružiti dinamičnim gospodarstvima srednje i istočne Europe isključivo u okvirima suvremenog makroekonomskog upravljanja, kojemu je glavni cilj jačanje privatnog sektora. Drugim riječima, radikalnim promjenama smjera ekonomske politike potrebno je stvaranje nove vrijednosti te akumulaciju kapitala prebaciti s državnog sektora na privatni, isključivo tržišnim mehanizmima.
To podrazumijeva smanjivanje rashoda središnje države, štednju i promjene u sustavu financiranja javnih usluga (uz nužno uvođenje konkurencije privatnih i javnih ponuđača tih usluga) te zaustavljanju voluntarizma ministarstava u kreiranju različitih diskrecijskih troškova i stvaranja strukturnih deficita. Uštede u javnoj potrošnji, koje ne mogu biti manje od 3% BDP-a, moraju biti usmjerene prema poticanju investicija privatnog sektora. Prihodi od neizbježne privatizacije državnih poduzeća, s druge strane, moraju biti u funkciji smanjivanja javnog duga i općih državnih rizika.
Ubrzavanje rasta je moguće uz uvjet promjena smjera ekonomske politike i njenog prilagođavanja najboljoj praksi vođenja makropolitika. Glavna prepreka takvom zaokretu su dominirajuće političke elite i različite skupine korisnika transfera iz državnog proračuna, koji šire strah o bolnim rezovima i pratećim socijalnim nestabilnostima. Privatni sektor je već davno, na početku velike krize, prilagodio svoje ponašanje i proveo “bolne rezove”. Smanjivanje državne potrošnje i otklanjanje deficita u javnom sektoru u cjelini može značiti pogoršavanje ekonomskog položaja samo manjeg broja njegovih zaposlenika i ovisnika o socijalnim transferima.
Međutim, političari Vladina i opozicijskog bloka, po svemu sudeći, postigli su suglasje o zadržavanju statusa quo. Glavne ideje iz vladajućeg političkog bloka pozivaju se na kvazi keynesijanske pristupe vođenju ekonomske politike (i potpuno pogrešno tumače da se ovaj pristup temelji na državnom kapitalizmu), dok se vodeći opozicijski političari ne mogu opredijeliti između tržišnih reformi te smjese antiliberalizma i neosocijalizma. Ipak, zahvaljujući snažnoj transformacijskoj ulozi Europske unije, u kojoj je Hrvatska (moram podsjetiti domaće političke aktere) punopravna članica, domaći će izabrani političari ipak morati prihvatiti suvremene europske koncepte vođenja ekonomskih politika koji uspješno kombiniraju neokeynesijanske državne intervencije na strani potražnje s neoklasičnim liberalnim modelima. Što prije hrvatski političari postignu suglasje o ovoj činjenici, to će šanse za dinamičan ekonomski rast biti veće.
* autorovi stavovi nužno ne izražavaju stav redakcije