Koliko je predsjednica Republike potrebno da bi se promijenila žarulja? Nije to loš vic, nego ozbiljno pitanje koje se nameće nakon što je javnost imala priliku doznati kako je samo jedna predsjednica - imenom Kolinda Grabar Kitarović - potrebna da bi se posjetilo dva mjesta, jedan otok, postavilo pola kvadrata keramičkih pločica, te s koćom u cjelonoćnom ribolovu izlovilo tonu ribe - u samo 24 sata. Netko tko je posljednjih godinu dana izbivao iz Hrvatske, suočen s takvom aktivnošću, mogao bi pomisliti da je pomiješao datume, pa da se našao usred predizborne kampanje za predsjedničke izbore koji će se održati krajem godine. Ipak, u stvarnosti, ti izbori već su održani, a Kolinda Grabar Kitarović je predsjednica. Krajnje je vrijeme da je netko o tome obavijesti. Bilo bi demagoški tvrditi da ovakve forme političkog šund marketinga ne pristaju osobi koja obnaša najvišu političku funkciju u državi. No, ozbiljan je problem ako takve egzibicije čine suštinu djelovanja predsjednice Republike. A Kolinda Grabar Kitarović je, ako je vjerovati medijskim izvještajima, tek počela sa svojom terenskom kampanjom u sklopu koje će predsjednički ured pretvoriti u neku formu mobilne državne institucije koja će obilaziti zemlju uzduž i poprijeko kako bi stekla što bolji uvid u egzistencijalne probleme građana.
Predsjednica će, kako se tvrdi, “njihove probleme artikulirati u javnom prostoru i nametati ih kao teme koje treba rješavati”. Znači li to da će, nakon cjelonoćnog “ribanja i ribarskog prigovaranja”, predsjednica predložiti neke konkretne mjere za olakšanje društvenog položaja ribara? Ako to učini, bit će to prva proaktivna politička akcija u njezinu dosadašnjem mandatu. Punih pet mjeseci od inauguracije i gotovo šest od pobjede na izborima sve djelovanje Kolinde Grabar Kitarović svelo se na protokolarne obveze i simboličke poteze (uklanjanje Titove biste), političko spletkarenje (uzmicanje podrške Vesni Pusić za gl. tajnicu UN-a), kritiziranje Vlade i prepucavanje s njezinim čelnikom (pozivanje na ostavku, slanje Zakona o ovrhama na Ustavni sud, sukob oko proslave Oluje….).
U dijelu tih srazova Kolinda Grabar Kitarović nedvojbeno je bila u pravu, no ako se od državnika prvenstveno očekuje da gradi umjesto da ruši, ostavština hrvatske predsjednice trenutno je usporediva s posljedicama tsunamija. A zanimljivo, biračima je obećavala upravo - gradnju. Veći dio predsjedničke kampanje rasprava se vodila oko suštinski trivijalnog pitanja predsjedničkih ovlasti i obećanja adekvatnih tim ovlastima. Kolinda Grabar Kitarović tada je obećavala društveni i ekonomski preporod, odgovarajući pritom svim skepticima kako su predsjedničke ovlasti sasvim dovoljne za to. Utoliko, nepodnošljiv je cinizam da danas predsjedničini suradnici putem medija građanima poručuju kako će “s obzirom na to da nema odveć velike ovlasti i ne može donositi konkretne odluke izvan svojih osnovnih ovlasti, Kolinda biti prisutnija na terenu”.
Pojednostavljeno rečeno, umjesto da rješava probleme - kako je obećala - predsjednica nudi razgovor, toplu riječ i razumijevanje. Medicinski rečeno, umjesto terapije, bolesni će dobiti utjehu. Umjesto klinike, Ured predsjednice tako će biti - ubožnica. A ne bi moralo biti tako. Uz poslovično male izvršne i nepostojeće zakonodavne ovlasti, institucija predsjednika temelji se na simboličkoj snazi političkog istupa, koja može biti vrlo jako oružje, a dužnost predsjednika jest da je koristi kao sredstvo predlaganja novih inicijativa ili posredovanja u rješavanju raznih društvenih sporova. Uz već kronične gospodarske probleme i beskrajni prosvjed branitelja, u ovom trenutku u Hrvatskoj postoje barem tri krupne teme koje zavrjeđuju takav angažman. Prva je situacija oko primjene ćirilice u Vukovaru koja opet prijeti rasplamsavanjem sukoba najesen u tom gradu, druga je najavljena reforma zdravstvenog sustava koja podrazumijeva fundamentalne promjene u funkcioniranju jednog od osnovnih društvenih servisa, a treća najavljeno zbrinjavanje 500-tinjak EU imigranata u Hrvatskoj, uz dolazak još mnogih u perspektivi, što će nužno otvoriti pitanja dugoročne hrvatske strategije prema useljeništvu. Ipak, ni o jednoj od tih tema predsjednica se zadnjih tjedana nije izjasnila, dok se s druge strane osobnom vizitom angažirala na rješavanju krajnje suspektnih zahtjeva jedne slavonske stočarske familije, iskoristivši tu situaciju da prikupi par laganih političkih bodova u sukobu s najnepopularnijim ministrom aktualne Vlade.
Takva politika bez politike rezultat je činjenice da danas na Pantovčaku stanuje fundamentalna nedostatnost za kreiranje ikakvih afirmativnih i autentičnih ideja. To ne čudi s obzirom na činjenicu da je predsjednica - svim prethodnim visokim sinekurama usprkos - prvi put u karijeri u situaciji da je kreator, a ne samo puki izvršitelj politike. Kapacitiranost za takvo djelovanje očito nije adekvatna ni u savjetničkom timu, pa onda preostaju tek populistički manevri, medijski zakamuflirani u apologije o “zabavnoj predsjednici”. Kakva li nam onda zabava slijedi? Predsjednica roni spužve na Krapnju, tovi boškarina u Pićanu, pali visoku peć u Sisku… Samo, da su građani željeli da im Milan Bandić bude predsjednik, onda bi, svojedobno, za njega bili i glasali…