Komu smetaju minareti

Pitanje uljepšava li ili nagrđuje minaret džamije sliku nekoga grada, sasvim je subjektivno. Odnosno, odgovor će ovisiti o svačijem pojedinačnom stavu. Isto bi se moglo pitati i za tornjeve katedrale, tj. bilo koje kršćanske crkve, pročelje sinagoge ili neke reformirane kršćanske zajednice. Odgovor je, u pravilu, uvijek omeđen nečijim osobnim mišljenjem. No, kad se to pitanje stavi u kontekst, onda se i značenje odgovora podiže na neku znatno višu razinu. Konkretan primjer dao je nedavno austrijski lokalni lider Jorg Heider, kad je izjavio kako minareti džamija narušavaju sliku europskih gradova te da bi, prema tome, u budućnosti trebalo spriječiti izgradnju džamija u njima. Otprilike - psima i džamijama zabranjeno! Naravno, kad se parafraziraju neka druga vremena, jer je danas psima, posebice u Europi, dopušteno gotovo sve, a u nekim su pravima čak pretekli i vlastite gospodare. No, na stranu psi, važna je u ovome trenutku ta idealna slika europskih gradova, mjesta ili sela, svejedno, koja bi bila narušena kada bi se u nju interpolirao džamijski minaret. Smeta li vam, primjerice, munara džamije u zagrebačkom Borovju? Tj. nagrđuje li ona europsku sliku Zagreba ili je možda dopunjava i upotpunjuje? Smetaju li vam minareti i tornjevi kršćanskih bogomolja jedni pokraj drugih diljem Bosne i Hercegovine, posebice slikoviti i prožeti simbolikom u Sarajevu? Smeta li, zaista, slika koja se prostim okom može vidjeti ili je smetnja njezina projekcija, politička želja za isključivošću, ksenofobija, nacionalna, vjerska i svaka druga nesnošljivost?

Ne tražite Borovje

 S Bejahada se već godinama odašilje poruka da na svijetu postoje i oni koji nisu zagovornici teza o sukobu civilizacija, nego štoviše, zagovornici upravo drukčijega svijeta, koji odiše tolerancijom, razumijevanjem, dijalogom i zajedništvom. Takva je slika svijeta poput trna u očima svima koji u novi svjetski poredak žele na prvo mjesto ugraditi vjersku, religijsku nesnošljivost, jer se kasnije iz nje s lakoćom mogu projicirati sve ostale, od političkih preko rasnih do socijalnih Odgovor na to pitanje teško će se naći u Heiderovoj Austriji. Ali ne treba potezati ni do Sarajeva ili neznancu lutati Zagrebom tražeći Borovje. Za Opatiju su čuli svi od austro-ugarskih vremena naovamo, a odgovor se morao naći upravo ondje istoga tjedna kad su iz današnje Austrije stigle riječi o ambijentalnoj neuskladivosti minareta i crkvenih tornjeva. Ničim izazvana, osim pukim entuzijazmom i beskrajnom dobrom voljom, dala ga je Židovska kulturna scena Bejahad, koja je po osmi put, osim što je okupila židove s prostora bivše države, poput magneta privukla i muslimane (i kršćane, dakako), gradeći u tornjeve zajedničkih bogomolja u vremenu. Budući da je Bejahad izabrao kulturu kao sredstvo komunikacije među abrahamovskim religijama, nije ni čudo da se ne uklapa u trenutačnu projekciju i europske i svjetske slike o njihovoj međusobnoj nesnošljivosti. S Bejahada se već godinama odašilje poruka da na svijetu postoje i oni koji nisu zagovornici teza o sukobu civilizacija, nego štoviše, zagovornici upravo drukčijega svijeta, koji odiše tolerancijom, razumijevanjem, dijalogom i zajedništvom. Takva je slika svijeta poput trna u očima svima koji u novi svjetski poredak žele na prvo mjesto ugraditi vjersku, religijsku nesnošljivost, jer se kasnije iz nje s lakoćom mogu projicirati sve ostale, od političkih preko rasnih do socijalnih i ostalih. Zbog svoga iskustva i civilizacijske odgovornosti, Hrvatska mora još glasnije stati upravo iza tih pozitivnih teza, braneći ne samo druge, različite i manjinske, nego i sama sebe, jer je kadar zagrebačkog neba s minaretom i tornjevima katedrale upravo njezina vlastita slika. U koju se židovska sinagoga u Praškoj ulici što prije treba uklopiti.

Ksenofobična Europa



Premda još na mnogim poljima demokracije Hrvatska šepa, u odnosu na vjerske zajednice odrađen je golem posao. Čak mnogo više nego u zemljama Europske Unije, koje trenutačno Hrvatsku testiraju za buduće članstvo. Možda i nesvjesno zbog nekih grijeha iz prošlosti, kako iz onoga rata tako i kasnijeg socijalističkog poraća, Hrvatska danas ima institucionalizirane odnose sa svim vjerskim zajednicama. Izuzetak je nekoliko malih reformiranih crkava (kojima će se sigurno s vremenom regulirati status) i židovska zajednica, koja je zbog svojih unutarnjih previranja pravno zamrznula praktički već riješen status, jer je bila pred potpisivanjem ugovora. No, političke dobre volje prema židovskoj zajednici u Hrvatskoj nimalo ne manjka, potvrđuje to upravo želja najvišeg političkog vrha da sudjeluje u gradnji sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu. Ali, današnji problem Europe nisu židovi, nego muslimani, s kojima upravo Hrvatska ima gotovo idealno riješene odnose. To ne ističe samo hrvatska vlast, nego i sami muslimani, koji su sebe doslovce ugradili u hrvatsku stvarnost i postali njezin nedjeljiv dio.



U takvom okruženju nastao je prije osam godina Bejahad, koji je u posljednjih nekoliko godina nadrastao vlastite okvire uključivši upravo druge u isključivo svoj projekt. Danas se to zove "kulturom do zajedništva", a uskoro bi se mogao nazvati i "svime do zajedništva". Osim kulture, i politikom i mnogim drugim socijalnim, društvenim programima. Pa ako treba i "arhitektonskim" i "urbanističkim", prezentirajući ksenofobičnoj i preplašenoj Europi da razlike između minareta i crkvenog tornja nema ako se zna da oba streme prema savršenosti neba i istom Stvoritelju zajedničke abrahamovske obitelji. I iz te se perspektive cijela stvarnost isključivo može razumjeti i dati neke rezultate. Ostale će sliku vazda moći iskriviti, tj. njoj ni minaret ni crkveni toranj ni u kojem kontekstu neće u potpunosti odgovarati.

Darko Pavičić