Slavni francuski književnik Honore de Balzac opisao je Korziku kao francuski otok koji grije talijansko sunce. No, "gospon" pisac nije baš pogodio točnu definiciju.
Korzika je u rukama Francuza samo posljednjih 200 godina, poput svojih susjeda, Sardinije i Sicilije, obiluje autentičnim kulturnim sadržajima i poprilično je svoja i svojeglava. Istodobno je divlja i pitoma, neiskvarena i izrazito tradicionalna. Korzika je otok koji se nalazi otprilike 200 kilometara od Azurne obale, zapadno od Toskane i sjeverno od Sardinije, a ima oko 1000 kilometara obale i više od 200 plaža.
Većinom je planinski otok, najviši vrh je Monte Cintu (2710 m), a postoji još 50 vrhova čija je visina veća od 2000 metara. Oblikom je slična ljudskoj šaci s prstom uprtim prema svom dugogodišnjem gospodaru, Genovi.
Upravo zbog smještaja Korzika je do današnjih dana ostala poprilično neotkrivena. Čak i u doba globalnog transporta većina velikih svjetskih aviokompanija leti prema otoku jedino s presjedanjem u Francuskoj, i to većinom u Nici. Drugi način za dolazak na Korziku jest putovanje brodom. Iz Francuske brodovi polaze iz Nice, Marseillea i Toulona, a iz Italije kreću iz Genove, Livorna i Savone. Najbrži je brod iz Livorna, kojemu treba dva sata do Bastije. Na Korziku smo doputovali u vrijeme najvećega sportskog događaja na otoku, korzikanskog relija koji se vozi u sklopu Svjetskoga prvenstva. Kako se utrka većinom održava u okolici Ajaccia, imali smo priliku upoznati glavni grad na otoku.
Ajaccio ima 50-ak tisuća stanovnika koji tri dana, koliko traje reli, žive za utrku. Ove su godine imali još jedan dodatni razlog: reli je slavio 50. godišnjicu postojanja.
Kada uđete u Ajaccio, imate dojam kao da ste u njemu već bili. Doista, glavni grad Korzike veoma podsjeća na Dalmaciju. Riva, ljudi koji sjede ispred svojih kuća i način života poprilično su slični Šibeniku, Splitu ili Zadru. Iako nema monumentalnih građevina poput Dioklecijanove palače i šibenske katedrale, Ajaccio je zanimljiv kao mjesto rođenja Napoleona Bonapartea. Premda tijekom njegove vladavine nisu od njega imali previše koristi, stanovnici Ajaccia svog su poznatoga sugrađanina pretvorili u dobar biznis. U gradu možete vidjeti njegovu kuću i muzej. Druga osoba na koju su Korzikanci osobito ponosni jest Pasquale Paoli, borac za nezavisnost.
Upravo ta težnja Korzikanaca za samostalnošću lajtmotiv je cijelog otoka. Većina francuskih natpisa na putokazima je prešarana, a suvenirnicama dominiraju majice s likom Che Guevare i noževi koji na oštrici imaju natpis "Vendetta" (osveta).
Kad je riječ o društvenom životu, Ajaccio u doba relija živi 24 sata. Prosječan obrok možete pojesti za desetak eura, a jedan od najvećih specijaliteta su veprovina i pivo obogaćeno kestenima Pietra. Zanimljivo, nema McDonald'sa i sličnih fast foodova koji su kraj loklane kuhinje sasvim bespotrebni. Noćni život, osim diskoklubova, nudi i svojevrsnu varijantu dalmatinskih konoba u kojima se izvodi višeglasno pjevanje. U pjesmama se većinom veličaju ratnička prošlost, sadašnjost i budućnost korzikanskog naroda. No, mi tu ratničku crtu karaktera kod Korzikanaca nismo osjetili. Više smo je doživjeli kao Dalmaciju na malo drugačiji način...
Sporazumijevanje na corsuuIako je uvriježeno mišljenje kako se na Korzici govori francuski, većina stanovnika se sporazumjeva Corsuom, jezikom koji se govori i u nekim dijelovima Sardinije, a mnogi stručnjaci ga smatraju vrlo sličnim sa toskanskim narječjem talijanskog jezika. Iako mu je prijetilo izumiranje, velikm naporima Unesco je uspio zasad spasiti jezik od zaboravljanja. |
Hrvoje Bulešić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....