Smiješnim slučajem jednom me u Zadru, prije dvije ili tri godine, policija triput legitimirala. Cijelo desetljeće redarstvo nije pokazivalo takvu želju vidjeti moje osobne dokumente kao tada, u samo sat vremena, po prilici između devet i deset navečer. Prvo kod Narodnog trga. Zatim kod katedrale. 'Nećete valjda opet?' upitao sam razdragano kada mi je uniformirani službenik i treći put, na Voštarnici, rukom pokazao da se zaustavim
Ne bih vam mogao objasniti njihov motiv jer baš ništa na meni nije upućivalo da bih mogao biti objekt policijskog zanimanja. Nisam hodao uznemiren i raščupan, u krvavoj potkošulji, s kuhinjskim nožem u ruci, kao kakav nasilni muž. Niti sam nosio kombinezon, kratku strojnicu i čarapu s prorezima za oči, što bi nedvojbeno odavalo namjeru oružane pljačke oklopnih vozila zaštitarskog poduzeća. Šetao sam u dobrom građanskom odijelu, pušio i gledao izloge. Rekao bih čak da sam se dosađivao, da nije bilo kratkih ljubaznih razgovora s pozornicima.
Neobična je zadarska policija, zaključio sam naposljetku. Sumnjivo im je kad netko ne pravi probleme. Pojačano su oprezni vide li mirna čovjeka.
Zaboravio sam sasvim tu čudnu večer do prije neki dan, kada mi je jedan navijački incident na košarkaškoj utakmici otkrio koliko sam imao pravo. Zadar je u Jazinama igrao s Partizanom, a publika je bila mahnita od mržnje, kako smo već naviknuli za sportske priredbe u kojima se nadmeću hrvatski i srpski klubovi. Sve ono alkoholizirano i krnjavo ljudsko smeće što se u ovakvim prilikama naplavi u gledalištu, socijalni slučajevi od loša oca i još gore matere vrištali su kao čopor babuna, pozivali na ubijanje Srba, neki čak i vješanjem. Takvim je svinjarijama u Kaznenom zakonu RH posvećeno nekoliko dojmljivih rečenica u poglavlju o širenju vjerske i nacionalne mržnje, ali policajci u dvorani nisu se ipak pretjerano uzbuđivali. Pendrecima su čačkali uši i gledali svoja posla.
Samo su se na jednu intervenciju osmjelili, kada su u gomili bezumnika dva tipa krenula izazivati Arijana Komazeca, bivšeg košarkaša, slučajno pripadnika neomiljene nacionalne manjine čiji se linč prizivao. Opisujući taj incident, novine bez iznimke donose da je Komazec legenda zadarskog kluba i jedan od zaslužnih za olimpijsko srebro 1992., najvrjednije košarkaško priznanje u povijesti naše mlade države, ali to je za našu priču manje važno. Ono što jedino uistinu vrijedi naglasiti jest da je on bez ikakve nečasne ili nasilne namjere u miru došao gledati utakmicu. Kupio je kartu, sjeo u gledalište i nikakav ozbiljniji izgred nije napravio, osim što je možda ljuskice koštica od bundeve prosipao poda se. Nije se čak ni raspizdio kada su mu ta dvojica dobacivala gadosti. Gledao je na parket, pravio se da ne čuje provociranja i u sebi se vjerojatno nadao da će se šupci napokon ispuhati i umuknuti.
Takva su nadanja, kao što iz iskustva možda znate, obično uzaludna. Kad se takvi ugriju, postanu samo gori. Nasilnike, nažalost, zaustavlja jedino nasilje. No zadarska policija, vidite, ne misli tako. Jednom su pokušali odmaknuti pijane kretene od Komazeca, a kada se to nije pokazalo bogzna kako uspješnim, bivšeg igrača uzrujanog su izveli iz dvorane.
Zaokružite nelogičnosti na ovoj slici, što bi kazali u enigmatskim revijama. Arijan Komazec samo je gledao utakmicu, nikakvo zlo nije tražio, ništa ružno nikome nije učinio, a dvojica u modrim uniformama uzeli su ga pod ruku i odveli kao kriminalca. Snagama reda on je bio problem. Njega je trebalo odstraniti da bi majmuni mogli nastaviti divljati. Policiji u Zadru, potvrdio mi se onaj zaključak otprije nekoliko godina, problem su normalni građani.
Farsa se nastavila u ponedjeljak ujutro, kada je policija izvijestila o neredima na utakmici. Makar su se šovinistički uzvici iz dvorane umalo čuli u susjednim županijama, a novine čak i uslikale umno zaostalog mladića koji je mahao majicom s naslikanim obješenim Srbima, privedena su samo dvojica navijača, i to zbog paljenja baklje. A što se Arijana Komazeca tiče, Policijska uprava nema saznanja tko ga je provocirao, nema osumnjičenih, još se pregledavaju snimke. Kakve snimke, upita se čovjek čitajući taj apsurdni izvještaj policijske glasnogovornice. Zar se netko ženio pa su donijeli kasetu s vjenčanja? Ili su u videoteci posudili "Policijsku akademiju 4"?
Komazeca su, da podsjetim, policajci razdvajali od nasilnika. Oni bi, razumno je pretpostaviti, lako mogli prepoznati izgrednike. Mogli su ih naposljetku i legitimirati, da sad ne spominjem da su ih trebali uhapsiti. Koji će nam onda drek snimke sa sigurnosnih kamera?
Zamislite na trenutak da Policijska uprava zadarska na mjestu glasnogovornice zaposli kozu. U ponedjeljak ujutro koza izađe pred novinare, a novinari je upitaju što se to događalo u subotu navečer na Jazinama. Koza im jezgrovito odgovori...
"Meee! Meee! Meee!"
Koza bi zapravo bila sretniji izbor od osobe koja sada radi taj posao jer kozi ne treba davati plaću, a "Meee! Meee! Meee!" jednako je detaljan i potpun opis događaja kao i onaj službeni koji smo već čuli.
Arijan Komazec odbio je za novine komentirati verbalno zlostavljanje kojemu je bio izložen i tko bi mu se začudio zbog toga. Gdje je policija koja će ga zaštititi okomi li se itko više na njega ili njegovu obitelj? U gradu u kojemu živi nitko mu uistinu ne može jamčiti spokoj i sigurnost. On može biti zaslužan košarkaš, uzoran građanin, redovito plaćati poreze i prireze, ne kasniti s komunalnim davanjima, uredno odvajati papirnati i stakleni otpad, biti dobrotvor i mecena, ali policijski sustav imat će više razumijevanja i poštovanja za neobrijanu propalicu koja se pijano tuče u svoje hrvatske i katoličke prsi. Nije to ništa neobično za Zadar. Uime tobožnjeg domoljublja ondje se trpe i gore ludosti.
Još užasnija priča zlostavljanja po nacionalnoj osnovi došla nam je s područja iste Policijske uprave u četvrtak, u Slobodnoj Dalmaciji. U Pakoštanima živi neki Srbin, bivši gastarbajter, do prije nekoliko godina radio je u Njemačkoj. Pristojan čovjek neće od Srba tražiti izraze odanosti državi, ali ovaj ima čak i to pokazati. U ratu je zadarskoj ortopediji darovao dvjesto pedeset tisuća eura.
Ne znam mnogo njih koji bi bilo kojem bolničkom odjelu igdje darovali toliki novac. Ja, krvi mi Isusove, ne bih. Pristojan sam čovjek, dobar muž, krasan otac, ugodan susjed, ali dvjesto pedeset tisuća je dvjesto pedeset tisuća, ma koliko mi šutjeli o tome. Nije to ni u Njemačkoj lako zaraditi, svugdje je na svijetu darivanje takvog iznosa kraljevska gesta i razlog da se prema dobročinitelju odnosimo s osobitim uvažavanjem.
No vidite, u svome selu, u Pakoštanima, on je smeće zato jer je Srbin. Šaraju mu se sramotni natpisi na zidovima i uništava imovina, bacaju zapaljive bombe u dvorište. Neki šljam među njegovim sumještanima, vjerojatno neki lažni ratni invalidi i strastveni poklonici sportskog klađenja, kojima Republika Hrvatska nizašto ne treba biti zahvalna, godinama sustavno mrcvare nesretnika.
Što mislite koliko je njih policija osumnjičila za ta nedjela, privela ih na obavijesne razgovore, obavila nad njima "izvide i radnje", što bi kazali njihovi pismeni glasnogovornici? Nula. Nitko živ ne odgovara za takve strahote.
Načelnik Policijske uprave Zadarske županije zove se Anton Dražina. Nemam njegov broj, ali premijer Sanader lako bi ga mogao naći. Ne mora to uopće ispasti strašno kako se čini. Možda je Dražini ostalo malo do penzije, možda ima neke loze, masline ili višnje, nešto što ga veseli i u čemu će biti uspješniji od ovoga što sada radi.
Ante Tomić
Ne bih vam mogao objasniti njihov motiv jer baš ništa na meni nije upućivalo da bih mogao biti objekt policijskog zanimanja. Nisam hodao uznemiren i raščupan, u krvavoj potkošulji, s kuhinjskim nožem u ruci, kao kakav nasilni muž. Niti sam nosio kombinezon, kratku strojnicu i čarapu s prorezima za oči, što bi nedvojbeno odavalo namjeru oružane pljačke oklopnih vozila zaštitarskog poduzeća. Šetao sam u dobrom građanskom odijelu, pušio i gledao izloge. Rekao bih čak da sam se dosađivao, da nije bilo kratkih ljubaznih razgovora s pozornicima.
Neobična je zadarska policija, zaključio sam naposljetku. Sumnjivo im je kad netko ne pravi probleme. Pojačano su oprezni vide li mirna čovjeka.
Zaboravio sam sasvim tu čudnu večer do prije neki dan, kada mi je jedan navijački incident na košarkaškoj utakmici otkrio koliko sam imao pravo. Zadar je u Jazinama igrao s Partizanom, a publika je bila mahnita od mržnje, kako smo već naviknuli za sportske priredbe u kojima se nadmeću hrvatski i srpski klubovi. Sve ono alkoholizirano i krnjavo ljudsko smeće što se u ovakvim prilikama naplavi u gledalištu, socijalni slučajevi od loša oca i još gore matere vrištali su kao čopor babuna, pozivali na ubijanje Srba, neki čak i vješanjem. Takvim je svinjarijama u Kaznenom zakonu RH posvećeno nekoliko dojmljivih rečenica u poglavlju o širenju vjerske i nacionalne mržnje, ali policajci u dvorani nisu se ipak pretjerano uzbuđivali. Pendrecima su čačkali uši i gledali svoja posla.
Samo su se na jednu intervenciju osmjelili, kada su u gomili bezumnika dva tipa krenula izazivati Arijana Komazeca, bivšeg košarkaša, slučajno pripadnika neomiljene nacionalne manjine čiji se linč prizivao. Opisujući taj incident, novine bez iznimke donose da je Komazec legenda zadarskog kluba i jedan od zaslužnih za olimpijsko srebro 1992., najvrjednije košarkaško priznanje u povijesti naše mlade države, ali to je za našu priču manje važno. Ono što jedino uistinu vrijedi naglasiti jest da je on bez ikakve nečasne ili nasilne namjere u miru došao gledati utakmicu. Kupio je kartu, sjeo u gledalište i nikakav ozbiljniji izgred nije napravio, osim što je možda ljuskice koštica od bundeve prosipao poda se. Nije se čak ni raspizdio kada su mu ta dvojica dobacivala gadosti. Gledao je na parket, pravio se da ne čuje provociranja i u sebi se vjerojatno nadao da će se šupci napokon ispuhati i umuknuti.
Takva su nadanja, kao što iz iskustva možda znate, obično uzaludna. Kad se takvi ugriju, postanu samo gori. Nasilnike, nažalost, zaustavlja jedino nasilje. No zadarska policija, vidite, ne misli tako. Jednom su pokušali odmaknuti pijane kretene od Komazeca, a kada se to nije pokazalo bogzna kako uspješnim, bivšeg igrača uzrujanog su izveli iz dvorane.
| Bivši košarkaš samo je gledao utakmicu, nikakvo zlo nije tražio. Ali snagama reda on je bio problem |
Farsa se nastavila u ponedjeljak ujutro, kada je policija izvijestila o neredima na utakmici. Makar su se šovinistički uzvici iz dvorane umalo čuli u susjednim županijama, a novine čak i uslikale umno zaostalog mladića koji je mahao majicom s naslikanim obješenim Srbima, privedena su samo dvojica navijača, i to zbog paljenja baklje. A što se Arijana Komazeca tiče, Policijska uprava nema saznanja tko ga je provocirao, nema osumnjičenih, još se pregledavaju snimke. Kakve snimke, upita se čovjek čitajući taj apsurdni izvještaj policijske glasnogovornice. Zar se netko ženio pa su donijeli kasetu s vjenčanja? Ili su u videoteci posudili "Policijsku akademiju 4"?
Komazeca su, da podsjetim, policajci razdvajali od nasilnika. Oni bi, razumno je pretpostaviti, lako mogli prepoznati izgrednike. Mogli su ih naposljetku i legitimirati, da sad ne spominjem da su ih trebali uhapsiti. Koji će nam onda drek snimke sa sigurnosnih kamera?
Zamislite na trenutak da Policijska uprava zadarska na mjestu glasnogovornice zaposli kozu. U ponedjeljak ujutro koza izađe pred novinare, a novinari je upitaju što se to događalo u subotu navečer na Jazinama. Koza im jezgrovito odgovori...
"Meee! Meee! Meee!"
Koza bi zapravo bila sretniji izbor od osobe koja sada radi taj posao jer kozi ne treba davati plaću, a "Meee! Meee! Meee!" jednako je detaljan i potpun opis događaja kao i onaj službeni koji smo već čuli.
| Privedena su samo dvojica navijača, i to zbog paljenja baklje. Što se Komazeca tiče, policija nema saznanja tko ga je provocirao, jer se još pregledavaju snimke. Kakve snimke? |
Još užasnija priča zlostavljanja po nacionalnoj osnovi došla nam je s područja iste Policijske uprave u četvrtak, u Slobodnoj Dalmaciji. U Pakoštanima živi neki Srbin, bivši gastarbajter, do prije nekoliko godina radio je u Njemačkoj. Pristojan čovjek neće od Srba tražiti izraze odanosti državi, ali ovaj ima čak i to pokazati. U ratu je zadarskoj ortopediji darovao dvjesto pedeset tisuća eura.
Ne znam mnogo njih koji bi bilo kojem bolničkom odjelu igdje darovali toliki novac. Ja, krvi mi Isusove, ne bih. Pristojan sam čovjek, dobar muž, krasan otac, ugodan susjed, ali dvjesto pedeset tisuća je dvjesto pedeset tisuća, ma koliko mi šutjeli o tome. Nije to ni u Njemačkoj lako zaraditi, svugdje je na svijetu darivanje takvog iznosa kraljevska gesta i razlog da se prema dobročinitelju odnosimo s osobitim uvažavanjem.
No vidite, u svome selu, u Pakoštanima, on je smeće zato jer je Srbin. Šaraju mu se sramotni natpisi na zidovima i uništava imovina, bacaju zapaljive bombe u dvorište. Neki šljam među njegovim sumještanima, vjerojatno neki lažni ratni invalidi i strastveni poklonici sportskog klađenja, kojima Republika Hrvatska nizašto ne treba biti zahvalna, godinama sustavno mrcvare nesretnika.
Što mislite koliko je njih policija osumnjičila za ta nedjela, privela ih na obavijesne razgovore, obavila nad njima "izvide i radnje", što bi kazali njihovi pismeni glasnogovornici? Nula. Nitko živ ne odgovara za takve strahote.
Načelnik Policijske uprave Zadarske županije zove se Anton Dražina. Nemam njegov broj, ali premijer Sanader lako bi ga mogao naći. Ne mora to uopće ispasti strašno kako se čini. Možda je Dražini ostalo malo do penzije, možda ima neke loze, masline ili višnje, nešto što ga veseli i u čemu će biti uspješniji od ovoga što sada radi.
Ante Tomić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....