Iz bogate ostavštine kipara i pisca Koste Angelija Radovanija (1916. - 2002.), iz iste one iz koje je potekla i knjiga "Kip bez grive" (izdala Matica hrvatska 1986.), u pripremi je druga knjiga "Kip s grivom" s podnaslovom "O Ivanu Meštroviću" u izdanju Erasmus naklade d.o.o. (urednici Srećko Lipovčan i Radovan Radovinović). Uz tu knjigu, koja izlazi uskoro, nije naodmet pripomenuti da je u ranijoj knjizi Kosta Angeli Radovani dao ogroman prilog razumijevanju modernog i suvremenog svjetskog i hrvatskog kiparstva. Imajući uvide u svjetske prilike i strujanja, drugujući s najuglednijim protagonistima modernog i suvremenog kiparstva (Calder, Moore, Marini, Martini...), zalažući se za kiparstvo bez retoričkih griva, vlasulja i trajnih verbalnih ondulacija, tom se knjigom kipar prometnuo u vrlog tumača kiparstva Ivana Meštrovića, ali i krvnika bljutavih frazetina o najvećem i genijalnom, koje su se prenosile s koljena na koljeno pismenom i usmenom predajom, a da zapravo nitko nije pitao o kiparu Ivanu Meštroviću.
Pljuvanje svetinja
Fidija, Michelangelo, Rodin, Meštrović - eto to su četiri evanđelista cijele povijesti skulpture?! Nije loše, kada bi to bila istina. A Ivan Meštrović je ne samo "najsnažniji živući kipar svijeta i jedan od najvećih kipara svih vremena" koji je "i slavnoga Rodina i uopće sve živuće umjetnike prestigao i nadvisio svojim velebnim idejama i orlovskim poletom!" Zapljuskivan plimnim valovima najviših ocjena i epiteta, ostao je Meštrović posve kiparski nejasan i zapravo zapušten i nepropitan.
A u vrijeme njegove najveće slave (stotinjak godina ranije) A. G. Matoš i humoristički list Koprive bijahu puno kritičniji prema Meštroviću nego potonji pisci i tumači. I sada se pisanje kipara i pisca Koste Angelija Radovanija doživljava kao pljuvanje po hrvatskim svetinjama. Pa kad je tomu već tako, zanima nas kako je onda tekao proces razvoja kritičke misli u Hrvatskoj kada je o kiparu na vrhuncu slave bilo moguće reći ono što nije moguće danas. Ne diraj u hrvatske svetinje valjda je domoljubna preporuka s ponešto prijetećeg u tonu. Ali "svijet pa ni svijest jednoga naroda ne bi smjela biti nedostatak kritike", odgovara Kosta.
A u knjizi koja uskoro izlazi s naslovom "Kip s grivom" pitamo se (svjesni toga da je knjiga samo manji dio napisanoga o slavnom kiparu) što je navelo jednog kipara na to da se toliko raspiše o Ivanu Meštroviću. Misleći na Meštrovića kojeg su pratile grive nekritičkih fanfara, naslijedivši mit i kiparski monoteizam i započevši obnovu suvremene hrvatske skulpture (s Vojinom Bakićem i Ksenijom Kantoci, potom i s mlađima), Kosta Angeli Radovani osjetio je teret našeg umjetničkog Zeusa i pritisak kiparskog jednoumlja. Kipar koji je svojim odgojem, obrazovanjem bio drukčiji, koji je drugovao s najvećim kiparskim imenima svojega vremena, nastojao je tim pisanjem učiniti blagotvorni propuh u hrvatsku meštrovićansku ostavštinu, propitujući Meštrovićevu slavu utvrdio je sa žaljenjem da u njoj nema puno kiparskoga nego mitomanskog i propagandnog.
Iako se i sam ne osjećam sjajno pred tvrdnjom da Meštrovićem vladaju vlasnici riječi, lako se složiti s piscem da je malo učinjeno za kiparstvo Ivana Meštrovića. Jer piščevo pitanje nije tko je Ivan Meštrović, nego tko je kipar Ivan Meštrović.
Loša usporedba
Prelazi on preko nekiparstva, preko Muse Kesendžije, kosovskih junaka i udovica, rasnih i mitskih priča, jugoslavenske i južnoslavenske utopije, ne mari on za Vidovdane, Šarce na konju, za one koji "pogube dvanaest hiljada Turaka", kao ni za "duševnu emanaciju slavenske rase", ni za proučavatelje "psihe jugoslavenskih naroda", svih gusla i guslara, kiparstva kamena s ramena, alegorije i etnogeneze, za folklor, glagoljaštvo, junaštvo za Kačića, pjesmarice i ojkanja, mauzoleje i sfinge neorganski nakalemljene na rasnu nadmoć ili nadnacionalne projekte, na Brekerov monumentalizam (Blut und Boden Kunst)... slažući se nevoljko s onima koji su prilikom najnovijeg pokušaja propitivanja vrijednosti našeg kipara (u Beču, Berlinu, Baselu 1987.) u Meštrovu djelu pronašli još i kolajuće "duhove totalitarizma".
Izbor! Izbor unutar opusa ono je za čime gotovo vapije i Kosta Angeli Radovani, priznavajući Meštroviću ono što je dobro učinio. Da Meštroviću nedostaje jedna cjelovita kritička studija, usprkos tolikim monografijama, pisanim i verbalnim hipertrofijama i najvišim ocjenama koja su zasula ovo djelo, više je nego bjelodano. Jer svako malo dolijeće usporedba s Michelangelom i Rodinom kojoj bi se, da nije riječ o nama, trebalo narugati. Stoga je svaki trijezniji govor o kiparstvu nalik ekshumaciji i razgrtanju debelih naslaga verbalne jalovine kako bi se došlo do kipa i do Meštrovića - kipara. Oko Meštrovića bazdi prljavost terminologije upravo do nečovještva. I zar samo "spominjanje kritičnijega stava o I. Meštroviću postaje izdaja nacije"?!
Izbor unutar opusa je imperativ. "Potegnuo sam đonom na kipara. Od dvojice ja spašavam izborom. Tvoje su pohvale plinska komora", kaže Kosta Angeli Radovani.
Meštrovićev je opus naša odgovornost - kaže pisac. Ali mi ne volimo odgovornost. Mi volimo skandal. Mi volimo ujedanje, uvrede i napade zvati polemikama. Jer "brbljavci vladaju, oni trebaju samo protivnika", zaključuje Kosta Angeli Radovani. Pritom problem spora nije važan.
Slažući se s mnogim piščevim tvrdnjama, ne smatram da je pisac u svemu u pravu. U predgovoru sam, usprkos njegovim lucidnim i točnim primjedbama, pobrojio i one tvrdnje s kojima nisam suglasan. Jer ako Meštrovićevo djelo nije ono što je o njemu divanila i divani "kritika", nije ni sve ono što Kosta tvrdi. Ne stoje preniske ocjene nekih Meštrovićevih radova i ciklusa - primjerice djela iz najranijeg razdoblja, poput "Zdenca života" i drugih. Recimo da ni monarhijska kozmopolitska metropola (Beč u kojem je Meštrović odmah zauzeo vidljivo mjesto, rano dobivši epitet ponajboljeg kipara Monarhije itd.) nije prema našem mišljenju, kao prema piščevu, "kriva škola". Naposljetku, ako se slažemo da za kipara Ivana Meštrovića "nismo dovoljno učinili... jer ga mi još ne poznajemo", nije posve točna tvrdnja da nije ništa učinjeno (treba najviše upozoriti na knjigu I. Kraševac "Meštrović i secesija"). Ali oštro i pokatkad jetko, točno u ocjenama i neugodno izravno, piščevo će štivo i ova knjiga unijeti propuh u ustajalost, otvoriti procjep u monolit koji smo sami stvorili. Sugestivno i subjektivno s kiparskog stajališta, s naporom da kiparu Meštroviću iz perspektive pisca priđe objektivno, to je pisanje odgovornog i odličnog pisca i kipara koji govori u svoje ime i pritom ne uvlači nikoga u jalova savezništva "za" i "protiv" Ivana Meštrovića. "Ne volim Ivana Meštrovića. Volim kipara", piše Kosta Angeli Radovani, naglašavajući poraz kritike, poraz stručnjaka, simpozija, izložbi, samovoljnih i službenih nadzora nad ostavštinom, poraz naših "manijačkih baratanja naslovima", poraz naše nesposobnosti da se politici daje što je njezino, a kiparstvu što je njegovo. A kako je lakše oponašati Jupitera nego Lao Tsea i kako su "velika djela moguća samo u razdobljima u kojima autoironija još ne vlada" - vlada puki nadzor nad veličinom (jer je u supurotnom riječ o izdaji nacije?!), još vladaju vođe, giganti i "velika" djela - Kostino je pisanje i autoironičino. Izložio se i sam. Do kraja. On je upoznao bijedu ponavljanja naših, uvijek istih fraza, taknuvši i ovom knjigom u osinje gnijezdo naše ravnodušnosti, zapuštenosti i nebrige.
Optuženička klupa
Naposljetku, i mene je, nakon toliko vremena i nakon toliko knjiga i izgovorenih riječi, sram pitati tko je kipar Ivan Meštrović? Pita li i Francuz tko je Bartholome ili Dalou? Pita li neki Francuz (retardirani?) tko je kipar Rodin? A tko misli da pisac stavlja Ivana Meštrovića na optuženičku klupu, vara se. Onamo on stavlja nas. Nije on (Meštrović, op prir.) nikakav Juda nego smo to mi, kaže pisac. "Oni koji ne podnose moju istinu o Ivanu Meštroviću, govore da im pljujem sveca. Ne vide u meni čeljade koje se brani od koračnice... Želim da on postoji. Ti vidiš u njemu primjer, a ja druga u radu..."
Meštrović postavlja nebitna pitanja
Izabrani odlomci iz knjige 'Kip bez grive' Koste Angelija Radovanija
... Ivan Meštrović ubacuje u kategoriju najboljih, a on je lošiji i od Rodina i Bourdellea. Svakako, Francuz je znao da postoji Ivan Meštrović. Ivan Meštrović je znao da postoje Rodin i Bourdelle... Ivan Meštrović je naš. Mi smo najbolji. Ivan Meštrović je ono što smo mi svi. Pabirčio je po cijelom svijetu. I bio s tim, u kući, izumitelj. Kad ga taj bijeli svijet neće za prvog, najvećeg i jedinog, on to protumači pohodom protiv svojega naroda. Jer on želi naučiti svijet onome što je naučio od njega. Naše je da budemo s njim. Naše je da budemo protiv svijeta.
Toliko godina nakon njegove smrti apsurdno je da Ivan Meštrović nije riješen problem naše kulture. On je jedino naša vrhunska passe-pourtout solucija, a zastupa ga sve što je neosporno promašio... A i malo je reći da ga poznajemo po krivim djelima... On neće priznati da ga cijene po metrima materijala.
On unakažava stvarnost svojom strašću za boljim čovječanstvom. On pretjeruje, barokno, jer misli da je čovjek s vizijom. On sluti da ima muda za taj podvig i takmiči se s prirodom...
Meštrovićeva umjetnost nije rokerska. Ona je naobrazba, a nije osobni likovni problem. On je Nabukodonosor. Draži nas kiparstvom. ... Njegova pitanja nisu krucijalna ni za koju epohu. Ivan Meštrović nije dokazan kao moderni Hrvat u umjetnosti.
On je davno iskidan Egiptom, Bizantom, Bourdelleom. Magdalne su mu ruže, raspela lijepa. Anđeli bez ikoga svojega, ili s instrumentom. ... Njegova je strast za srednji vijek, za narodne vladare, teatralna.
U mladosti i u stvarnosti bio je jednako intelektualan. Nezanimljiv kao političar, kao mislilac, i kao književnik. Ipak, njegovo je kiparstvo golo kad ne čini od svega vijorenje. Buru. Lude i opsjednute orijašice. Depresivne.
Nisam protivan ljepoti i veličini. Nisam protivan vremenu pothvata i borbi. Protivan sam šupljem, lažnom, iznajmljenom...
Trčanje kroz jet-set tadašnjeg zvaničnog svijeta, njegovo svjesno kontrarevolucionarstvo... neprekidne veze s dvorovima i državnim predsjedništvima i optimistička vanjština njegove šutnje, dokazuju da on nije bio ni iver vlastitog pučanstva. Tipičan egoizam genija koji trgovačkom sigurnošću sprema iz dana u dan međaše na putu svoje slave. Utrošio je toliko organizacije u svoj zagrobni život, da u njemu nema ništa jačeg od te borbe sa svojom nesigurnošću...
Otišao je u Meje, u Zagreb, pa u zatvor. Otišao je u Veneciju. Čekao je i pred Brijunima? Ima li moćnih pred kojima on nije pokazao narav sluge? Za divove nema krivice. Nema? Dovoljno je biti u pratnji jačega?
Ive Šimat Banov
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....