Mladen Anić prvi je put Zagrebački zoološki vrt posjetio u dobi od dvije godine. U godinama koje su uslijedile roditelje je, iako su ga u Maksimir vodili gotovo svakog vikenda, beskonačno nastavljao maltretirati istim pitanjem: "Kada ćemo ponovno ići?". Kada je napokon ušao u pubertetske godine, ukućani su se zajednički ponadali. "Valjda bu ga prošlo kad si jednom nađe curu".
Nije ga prošlo. Nikada. S polovice satova u srednoj škole markirao je kako bi odlazio u zoološki vrt. Nakon što ju je nekako ipak završio, diplomirao je na Veterinarskom fakultetu. Životni san ostvario mu se 1990. Tada je siguran posao u istraživačkom institutu Plive odlučio zamijeniti prilično nesigurnom ekshibicijom. Došao je kod Mladena Vedriša i jednostavno ga zamolio za posao direktora Zagrebačkog zoološkog vrta.
Nitko drugi nije se usudio ući u takav rizik i Vedriš je, valjda sretan što ga je itko to uopće zamolio, rado pristao. Naravno, da bi to uspio postići morao se učlaniti u HDZ, što je i učinio. U to vrijeme europska asocijacija zooloških vrtova tražila je hitno zatvaranje zagrebačkog vrta. Okovan kavezima i ispunjen životinjama koje su neizmjerno patile, maksimirski vrt bio je ruglo.
Sedamnaest godina kasnije. Srijeda, 25. travnja. Posljednji dan na poslu sada već bivšeg direktora Zagrebačkog zoološkog vrta Mladena Anića. Kada smo se dogovarali za razgovor, zamolio nas je da dođemo u Maksimir, ali ne u zoološki vrt nego na vidikovac. Bilo mu je teško. Izbor mjesta susreta bolio ga je više od neugodnih pitanja. S te druge strane ograde jednostavno mu nije bilo mjesto. Počeli smo razgovarati, trudio se suzdržavati, ali vrlo brzo nam je ipak predložio: "Idemo meni doma.
Idemo među životinje". Od trenutka kada smo prekoračili most, granicu parka i vrta sa životinjama, Anić je živnuo. Nije krio ponos pokazujući nam vrt gotovo u potpunosti oslobođen kaveza, smrada i depresije. Radnici koji su prolazili pokraj nas i dalje su ga pozdravljali s "diša". Svima im je odzdravljao imenom, a znao je i ime svih životinja pokraj čijih smo nastambi prošli. Hodao je po svom životnom djelu. I u trenutku kad mu ga je politika oduzela, smatrao ga je svojim i gledao strašću kakvu većina pamti samo još iz puberteta.
Mladena Anića prije dva tjedna direktor Zagrebačkog holdinga, Slobodan Ljubičić pozvao je na razgovor. Rekao mu je da je smijenjen s dotadašnje funkcije. Kao razlog je naveo pisma koja je protiv njega napisao dio od 75 zaposlenika zoološkog vrta, koji ga optužuju za mobbing i maltretiranja radnika i životinja. Anić je te tvrdnje ranije osporio na sudu i u policiji, ali Ljubičić je u ime gradonačelnika Milana Bandića, koji je odluku o Anićevoj smjeni i donio, bio neumoljiv:
- Moraš otići. Nudimo ti funkciju savjetnika u Holdingu zaduženog za zoološki vrt. Anić kaže da je satima šetao po vrtu nakon što mu je priopćena ta odluka. Gledao je životinje. Palo mu je na pamet da izvan ograđenih prostora šeću puno opasnije zvijeri.
Zašto odlazi sada kada su optužbe protiv njega osporene, a vrt posluje i izgleda bolje no ikada, bilo je naše prvo pitanje.
- Iz zoološkog vrta, o kojem pojma nemaju, maknuli su me ljudi u lakiranim cipelama, administracija i birokracija. Da me kojim slučajem smijenio Milan, ali jedan Lenucci čije djelo iznimno poštujem, ne bih rekao ni riječ. No, za današnji Grad mi smo bili samo jedno od poduzeća koje bi trebalo donositi prihod i ništa više. Ni ponos, ni prestiž, ni razglednica, kao što je to u Beču, na koji se često pozivamo.
Otjerali su me ljudi bez vizije i razumijevanja problematike. Lijenčine i neradnici iznutra su im u tome, naravno, svesrdno pomogli - počeo je Anić. Dodao je i da mu je nekoliko ljudi savjetovalo kako je bolje da previše ne "talasa" jer bi u suprotnom na policiji mogao završiti i zbog 20 dekagrama mortadele koja nije provedena u poslovnim knjigama. Pitali smo ga za optužbe. Mobbing? Je li njegovo deranje prijetnja i agresija ili čovjek priča kako to rade svi ljudi koji znaju što žele? Svoj stil upravljanja odmah je nazvao žustrim, ali i nužnim, zapravo jedinim mogućim.
- Pitam vas, gdje to šef svoje zaposlenike moli na koljenima. Koji se to direktor radnicima za svaku sitnicu obraća s "molim te najljepše, ako ti nije teško, hoćeš li napraviti svoj posao?". Pitam vas, vjerujete li da bilo koji direktor zoološkog vrta svojim radnicima kaže ili će ikada reći "micek jel' buš bil tak' dobar i očistil' ono govno koje tamo stoji tri dana?". Ne, ja u to ne vjerujem jer to ne radi nitko. Važan je uspjeh, a to smo postigli. Nitko od mojih djelatnika nikada nije bio ugrožen u egzistencijalnom smislu. Nakon posla pili smo pivo, pričali o nogometu i djeci. S većinom sam bio prijatelj, ali tek nakon posla - kaže.
- Jedino što se ovdje treba naglasiti je moja ljubav, zaljubljenost, strast pa ponekad i luđačka zaljubljenost u Zagrebački zoološki vrt. To sam ja i to je, sada se pokazalo, moj najveći grijeh. Tijekom cijelog mog života ovdje se nikada ništa nije promijenilo, a kada sam došao u priliku nešto napraviti za vrt, unio sam cijeloga sebe u taj posao. Ljudi moji, ja sam u tome i uspio! - istaknuo je.
I zaista, Anićeva životna priča gotovo i nema trenutaka koji nisu vezani uz vrt u Maksimiru.
- Kada sam sa 16 godina upoznao tadašnjeg tehničkog direktora u zoološkom vrtu, pokojnog gospodina Klimeka, moj život je dobio pravi smisao. On je bio moj zoo-guru. Objasnio mi je cijelu filozofiju, pokazao mi je što znači ljubav prema životinjama. Svaki dan sam odlazio njemu, pričao mi je satima, davao literaturu.
Znao sam svaki kutak Maksimira, kao što ga i sada znam. Pronašao sam u sebi nešto čega više gotovo da i nema, ljubav prema ovom poslu. I tako, kad sam postao direktor prije 17 godina, ponadao sam se da ću i ja doživjeti da mi netko izgovori riječi koje sam ja tada izgovarao. Čekao sam da me netko zamoli za posao s obrazloženjem da ovdje želi raditi jer to voli.
U 17 godina na funkciji direktora to nisam čuo niti jedan jedini put. Jedino što sam uspio bilo je to da sam našao Klimekovo pismo Upravi još iz 40-ih u kojem ih moli za posao u kojem samo navodi kako bi želio raditi jer voli životinje. Gotovo svi ljudi su ovdje dolazili tražeći samo vlastitu egzistenciju. Danas, kada odlazim, mogu slobodno reći da radnici u vrtu o životinjama znaju samo deset posto od onoga što znaju o svojim radničkim pravima; u Maksimiru bi, da sam ostao, bila najveća koncentracija stručnjaka o životinjama u svijetu - ironično je dodao.
Optužbe za mobbing ili ugnjetavanje radnika koje su u nekoliko navrata tijekom posljednjih deset godina upućene na njegov račun, Anić objašnjava upravo prozivanjem neradnika.
- Mobbing je bio to što sam tražio da se u vrtu radi još više. Ljubav prema ovom vrlo specifičnom poslu znači da nema radnog vremena. Tu je bitna strast, profesionalna znatiželja. Bandić kaže da radi 16 sati dnevno. Ja sam radio i po 24 sata pa nisam od toga pravio dramu. Vraćao sam se s puta na more s obitelji jer se neka životinja porađala, dežurao kada su bile bolesne.
Ostajao sam do deset navečer kako bih mogao uživati u životinjama. Ljude koji me optužuju ja tu nikada nisam vidio subotama ili nedjeljama. Nikoga od ljudi koji me danas prozivaju nisam vidio ovdje izvan radnog vremena... - sjetno će Anić. Kako kaže, sva ona pisma optužbi o kojima mu je pričao Slobodan Ljubičić napisali su ljudi koji su svoje radno vrijeme umjesto sa životinjama provodili uz kompjuter.
Je li Anić onda čovjek koji ne razumije okruženje i vrijeme u kojem živi ili je ipak zlostavljač koji nam spretno skriva svoju mračnu stranu.
- Mene nisu zanimale janjetine, restorani i svečana otvaranja. Nikada nisam imao službeni automobil, vozača ili ljubavnicu. Ja sam bio direktor u vojnoj odori i u tenisicama. Valjda se kao takav nisam uklapao u sliku ljudi koji nisu kao ja odrasli u okruženju u kojem se pozdravljalo s 'ljubim ruke milostiva'. A danas vladaju oni koji su to naučili tek u 25. ili još uvijek nisu. Možda baš zbog toga imaju potrebu mijenjati ulice po kojima nisu hodali u vrijeme kada su bile najljepše - priča Anić.
Posljedice smjene na čelu ZOO-a još se ne mogu znati. - Uoči moje smjene Zagrebački zoološki vrt trebao je postati regionalni centar za edukaciju svih vrtova na Balkanu i u istočnoj Europi. To je trebala biti velika stvar, no nije mi jasno hoće li na kraju uopće biti ostvarena - tvrdi.
Kako god bilo, Anić će ovaj uspjeh ili neuspjeh morati gledati sa strane. Od sljedećeg tjedna njegovi dolasci u zoološki vrt mogli bi započinjati na blagajni. Hoće li platiti kartu ako ga to budu tražili dojučerašnji zaposlenici?
- Nije isključeno da će me to netko tražiti, ali znam da je neću platiti. Zbog toga se tamo neću niti pojavljivati. Uzet ću neko vrijeme da se emotivno očistim i izbijem ovu tugu iz sebe. Ma zapravo, i ljutnju. Ne mogu shvatiti zašto me miču kada sam napravio odličan posao. Pa direktori zooloških vrtova u Europi dugoživuća su zanimanja. Nismo mi Plinara ili Vodovod. Procesi u ovakvim vrtovima traju i po nekoliko desetljeća.
Tu je riječ o životu. Ne može se voditi jedna ovakva tvrtka tako da živiš od danas do sutra. Jedan ozbiljan zoološki vrt je projekt u koji treba ulagati, a ne izvlačiti profit iz njega. Gdje bismo došli da direktor ovako osjetljivog, živog organizma ovisi o tri vijećnika koji su odlučili promijeniti stranku pa se dokazuju tako da ga svako malo žele smijeniti - pita se Anić.
- I onda na kraju, kada su mi već oduzeli moje životno djelo, okolo plasiraju priču da bih se ja mogao osvetiti. Kome, gospodo? Vrtu koji sam stvarao sigurno ne. Moja cijela životna filozofija temeljena je na vjerovanju u karmu i reinkarnaciju. Zbog toga nisam niže biće koje bi se osvećivalo jer znam da sve jednoga dana dolazi na naplatu. U nizu paranormalnih iskustava koje sam imao u životu uvijek izdvajam ono iz jednog zoološkog vrta na granici Njemačke i Nizozemske, kada sam osjetio da sam tamo već bio.
Povezao sam to s riječima jedne vidovnjakinje koja mi je davno prije toga ispričala kako sam u prošlom životu radio s lavovima, baš u Nizozemskoj. Zato vjerujem da sve nas i nakon ovog života očekuju neki novi. Gdje će tko završiti ovisi prije svega o nama. Meni je uvijek bilo mjesto uz životinje, ali pitam se što će biti s ovim navodnim ljudima koji me danas napadaju kao zvijeri - kazao je.
Što dalje? Kakvi su mu planovi? - Mogao bih ići raditi negdje van, ali znam da bi mi bilo teško bez Zagreba. Kako su me umjesto s 'doviđenja i hvala' otjerali klasičnim šutom vanjskom lijevom sa 25 metara u rašlje, možda napravim ono čega se najviše i pribojavaju. Naime, Zagrebački zoološki vrt će za tri mjeseca izlaći iz Holdinga i umjesto gradskog poduzeća postat će ustanova. Izradit će se statut i izabrati upravno vijeće.
Tada će na red doći i izbor ravnatelja. A tko je od mene kvalificiraniji za to mjesto? Ja sam magistar veterine, 17 sam godina bio na čelu zooa, imam niz europskih i svjetskih priznanja, rezultate i lako vidljiva djela. To bi bile moje reference. Mislite li da bi, naravno, uz uvjet da ravnatelja bira struka a ne političari, itko u Zagrebu pokraj mene imao šanse? - upitao je Anić.
Krešimir Raguž
Nije ga prošlo. Nikada. S polovice satova u srednoj škole markirao je kako bi odlazio u zoološki vrt. Nakon što ju je nekako ipak završio, diplomirao je na Veterinarskom fakultetu. Životni san ostvario mu se 1990. Tada je siguran posao u istraživačkom institutu Plive odlučio zamijeniti prilično nesigurnom ekshibicijom. Došao je kod Mladena Vedriša i jednostavno ga zamolio za posao direktora Zagrebačkog zoološkog vrta.
Nitko drugi nije se usudio ući u takav rizik i Vedriš je, valjda sretan što ga je itko to uopće zamolio, rado pristao. Naravno, da bi to uspio postići morao se učlaniti u HDZ, što je i učinio. U to vrijeme europska asocijacija zooloških vrtova tražila je hitno zatvaranje zagrebačkog vrta. Okovan kavezima i ispunjen životinjama koje su neizmjerno patile, maksimirski vrt bio je ruglo.
Sedamnaest godina kasnije. Srijeda, 25. travnja. Posljednji dan na poslu sada već bivšeg direktora Zagrebačkog zoološkog vrta Mladena Anića. Kada smo se dogovarali za razgovor, zamolio nas je da dođemo u Maksimir, ali ne u zoološki vrt nego na vidikovac. Bilo mu je teško. Izbor mjesta susreta bolio ga je više od neugodnih pitanja. S te druge strane ograde jednostavno mu nije bilo mjesto. Počeli smo razgovarati, trudio se suzdržavati, ali vrlo brzo nam je ipak predložio: "Idemo meni doma.
Idemo među životinje". Od trenutka kada smo prekoračili most, granicu parka i vrta sa životinjama, Anić je živnuo. Nije krio ponos pokazujući nam vrt gotovo u potpunosti oslobođen kaveza, smrada i depresije. Radnici koji su prolazili pokraj nas i dalje su ga pozdravljali s "diša". Svima im je odzdravljao imenom, a znao je i ime svih životinja pokraj čijih smo nastambi prošli. Hodao je po svom životnom djelu. I u trenutku kad mu ga je politika oduzela, smatrao ga je svojim i gledao strašću kakvu većina pamti samo još iz puberteta.
Mladena Anića prije dva tjedna direktor Zagrebačkog holdinga, Slobodan Ljubičić pozvao je na razgovor. Rekao mu je da je smijenjen s dotadašnje funkcije. Kao razlog je naveo pisma koja je protiv njega napisao dio od 75 zaposlenika zoološkog vrta, koji ga optužuju za mobbing i maltretiranja radnika i životinja. Anić je te tvrdnje ranije osporio na sudu i u policiji, ali Ljubičić je u ime gradonačelnika Milana Bandića, koji je odluku o Anićevoj smjeni i donio, bio neumoljiv:
- Moraš otići. Nudimo ti funkciju savjetnika u Holdingu zaduženog za zoološki vrt. Anić kaže da je satima šetao po vrtu nakon što mu je priopćena ta odluka. Gledao je životinje. Palo mu je na pamet da izvan ograđenih prostora šeću puno opasnije zvijeri.
Zašto odlazi sada kada su optužbe protiv njega osporene, a vrt posluje i izgleda bolje no ikada, bilo je naše prvo pitanje.
- Iz zoološkog vrta, o kojem pojma nemaju, maknuli su me ljudi u lakiranim cipelama, administracija i birokracija. Da me kojim slučajem smijenio Milan, ali jedan Lenucci čije djelo iznimno poštujem, ne bih rekao ni riječ. No, za današnji Grad mi smo bili samo jedno od poduzeća koje bi trebalo donositi prihod i ništa više. Ni ponos, ni prestiž, ni razglednica, kao što je to u Beču, na koji se često pozivamo.
Otjerali su me ljudi bez vizije i razumijevanja problematike. Lijenčine i neradnici iznutra su im u tome, naravno, svesrdno pomogli - počeo je Anić. Dodao je i da mu je nekoliko ljudi savjetovalo kako je bolje da previše ne "talasa" jer bi u suprotnom na policiji mogao završiti i zbog 20 dekagrama mortadele koja nije provedena u poslovnim knjigama. Pitali smo ga za optužbe. Mobbing? Je li njegovo deranje prijetnja i agresija ili čovjek priča kako to rade svi ljudi koji znaju što žele? Svoj stil upravljanja odmah je nazvao žustrim, ali i nužnim, zapravo jedinim mogućim.
- Pitam vas, gdje to šef svoje zaposlenike moli na koljenima. Koji se to direktor radnicima za svaku sitnicu obraća s "molim te najljepše, ako ti nije teško, hoćeš li napraviti svoj posao?". Pitam vas, vjerujete li da bilo koji direktor zoološkog vrta svojim radnicima kaže ili će ikada reći "micek jel' buš bil tak' dobar i očistil' ono govno koje tamo stoji tri dana?". Ne, ja u to ne vjerujem jer to ne radi nitko. Važan je uspjeh, a to smo postigli. Nitko od mojih djelatnika nikada nije bio ugrožen u egzistencijalnom smislu. Nakon posla pili smo pivo, pričali o nogometu i djeci. S većinom sam bio prijatelj, ali tek nakon posla - kaže.
- Jedino što se ovdje treba naglasiti je moja ljubav, zaljubljenost, strast pa ponekad i luđačka zaljubljenost u Zagrebački zoološki vrt. To sam ja i to je, sada se pokazalo, moj najveći grijeh. Tijekom cijelog mog života ovdje se nikada ništa nije promijenilo, a kada sam došao u priliku nešto napraviti za vrt, unio sam cijeloga sebe u taj posao. Ljudi moji, ja sam u tome i uspio! - istaknuo je.
I zaista, Anićeva životna priča gotovo i nema trenutaka koji nisu vezani uz vrt u Maksimiru.
- Kada sam sa 16 godina upoznao tadašnjeg tehničkog direktora u zoološkom vrtu, pokojnog gospodina Klimeka, moj život je dobio pravi smisao. On je bio moj zoo-guru. Objasnio mi je cijelu filozofiju, pokazao mi je što znači ljubav prema životinjama. Svaki dan sam odlazio njemu, pričao mi je satima, davao literaturu.
Znao sam svaki kutak Maksimira, kao što ga i sada znam. Pronašao sam u sebi nešto čega više gotovo da i nema, ljubav prema ovom poslu. I tako, kad sam postao direktor prije 17 godina, ponadao sam se da ću i ja doživjeti da mi netko izgovori riječi koje sam ja tada izgovarao. Čekao sam da me netko zamoli za posao s obrazloženjem da ovdje želi raditi jer to voli.
U 17 godina na funkciji direktora to nisam čuo niti jedan jedini put. Jedino što sam uspio bilo je to da sam našao Klimekovo pismo Upravi još iz 40-ih u kojem ih moli za posao u kojem samo navodi kako bi želio raditi jer voli životinje. Gotovo svi ljudi su ovdje dolazili tražeći samo vlastitu egzistenciju. Danas, kada odlazim, mogu slobodno reći da radnici u vrtu o životinjama znaju samo deset posto od onoga što znaju o svojim radničkim pravima; u Maksimiru bi, da sam ostao, bila najveća koncentracija stručnjaka o životinjama u svijetu - ironično je dodao.
Optužbe za mobbing ili ugnjetavanje radnika koje su u nekoliko navrata tijekom posljednjih deset godina upućene na njegov račun, Anić objašnjava upravo prozivanjem neradnika.
- Mobbing je bio to što sam tražio da se u vrtu radi još više. Ljubav prema ovom vrlo specifičnom poslu znači da nema radnog vremena. Tu je bitna strast, profesionalna znatiželja. Bandić kaže da radi 16 sati dnevno. Ja sam radio i po 24 sata pa nisam od toga pravio dramu. Vraćao sam se s puta na more s obitelji jer se neka životinja porađala, dežurao kada su bile bolesne.
Ostajao sam do deset navečer kako bih mogao uživati u životinjama. Ljude koji me optužuju ja tu nikada nisam vidio subotama ili nedjeljama. Nikoga od ljudi koji me danas prozivaju nisam vidio ovdje izvan radnog vremena... - sjetno će Anić. Kako kaže, sva ona pisma optužbi o kojima mu je pričao Slobodan Ljubičić napisali su ljudi koji su svoje radno vrijeme umjesto sa životinjama provodili uz kompjuter.
Je li Anić onda čovjek koji ne razumije okruženje i vrijeme u kojem živi ili je ipak zlostavljač koji nam spretno skriva svoju mračnu stranu.
- Mene nisu zanimale janjetine, restorani i svečana otvaranja. Nikada nisam imao službeni automobil, vozača ili ljubavnicu. Ja sam bio direktor u vojnoj odori i u tenisicama. Valjda se kao takav nisam uklapao u sliku ljudi koji nisu kao ja odrasli u okruženju u kojem se pozdravljalo s 'ljubim ruke milostiva'. A danas vladaju oni koji su to naučili tek u 25. ili još uvijek nisu. Možda baš zbog toga imaju potrebu mijenjati ulice po kojima nisu hodali u vrijeme kada su bile najljepše - priča Anić.
Posljedice smjene na čelu ZOO-a još se ne mogu znati. - Uoči moje smjene Zagrebački zoološki vrt trebao je postati regionalni centar za edukaciju svih vrtova na Balkanu i u istočnoj Europi. To je trebala biti velika stvar, no nije mi jasno hoće li na kraju uopće biti ostvarena - tvrdi.
Kako god bilo, Anić će ovaj uspjeh ili neuspjeh morati gledati sa strane. Od sljedećeg tjedna njegovi dolasci u zoološki vrt mogli bi započinjati na blagajni. Hoće li platiti kartu ako ga to budu tražili dojučerašnji zaposlenici?
- Nije isključeno da će me to netko tražiti, ali znam da je neću platiti. Zbog toga se tamo neću niti pojavljivati. Uzet ću neko vrijeme da se emotivno očistim i izbijem ovu tugu iz sebe. Ma zapravo, i ljutnju. Ne mogu shvatiti zašto me miču kada sam napravio odličan posao. Pa direktori zooloških vrtova u Europi dugoživuća su zanimanja. Nismo mi Plinara ili Vodovod. Procesi u ovakvim vrtovima traju i po nekoliko desetljeća.
Tu je riječ o životu. Ne može se voditi jedna ovakva tvrtka tako da živiš od danas do sutra. Jedan ozbiljan zoološki vrt je projekt u koji treba ulagati, a ne izvlačiti profit iz njega. Gdje bismo došli da direktor ovako osjetljivog, živog organizma ovisi o tri vijećnika koji su odlučili promijeniti stranku pa se dokazuju tako da ga svako malo žele smijeniti - pita se Anić.
- I onda na kraju, kada su mi već oduzeli moje životno djelo, okolo plasiraju priču da bih se ja mogao osvetiti. Kome, gospodo? Vrtu koji sam stvarao sigurno ne. Moja cijela životna filozofija temeljena je na vjerovanju u karmu i reinkarnaciju. Zbog toga nisam niže biće koje bi se osvećivalo jer znam da sve jednoga dana dolazi na naplatu. U nizu paranormalnih iskustava koje sam imao u životu uvijek izdvajam ono iz jednog zoološkog vrta na granici Njemačke i Nizozemske, kada sam osjetio da sam tamo već bio.
Povezao sam to s riječima jedne vidovnjakinje koja mi je davno prije toga ispričala kako sam u prošlom životu radio s lavovima, baš u Nizozemskoj. Zato vjerujem da sve nas i nakon ovog života očekuju neki novi. Gdje će tko završiti ovisi prije svega o nama. Meni je uvijek bilo mjesto uz životinje, ali pitam se što će biti s ovim navodnim ljudima koji me danas napadaju kao zvijeri - kazao je.
Što dalje? Kakvi su mu planovi? - Mogao bih ići raditi negdje van, ali znam da bi mi bilo teško bez Zagreba. Kako su me umjesto s 'doviđenja i hvala' otjerali klasičnim šutom vanjskom lijevom sa 25 metara u rašlje, možda napravim ono čega se najviše i pribojavaju. Naime, Zagrebački zoološki vrt će za tri mjeseca izlaći iz Holdinga i umjesto gradskog poduzeća postat će ustanova. Izradit će se statut i izabrati upravno vijeće.
Tada će na red doći i izbor ravnatelja. A tko je od mene kvalificiraniji za to mjesto? Ja sam magistar veterine, 17 sam godina bio na čelu zooa, imam niz europskih i svjetskih priznanja, rezultate i lako vidljiva djela. To bi bile moje reference. Mislite li da bi, naravno, uz uvjet da ravnatelja bira struka a ne političari, itko u Zagrebu pokraj mene imao šanse? - upitao je Anić.
Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....