Evo nam opet tog ljeta, zavodljivog kicoša i prevaranta, pa dobro nam opet došli i sunce i more, i razvodnjeno točeno pivo i “pizza-fleisch-fish” restorani puni Čeha.
Na autocesti si, Irena Belamarić s radija izvještava da je trajekt Prizna - Žigljen redovit, po štandovima lifraju luftiće u obliku labuda i lažnjake Modrićeva dresa. Svijet je opet sjajno mjesto.
Okej, okej, malo sam se zaletio.
Ljeto zapravo još nije stiglo i sezona neće još koji tjedan, ali hej, pola zemlje spojilo je zadnji vikend s blagdanom i rokalo fotke s plaže po društvenim mrežama, pa što ne bih i ja?
Nisi na Instagramu u badiću? Džaba si krečio.
Pobjegao sam, dakle, i ja prvi put ove godine i, na zgražanje šefa, proveo vikend na moru.
Priznajem, malo me ponijelo.
I neka me, dragi čitatelju, imam pravo na sanjarenje, jer dok ti, ako si još mlad i singl, ljetne noći provodiš po festivalima, a zoru dočekuješ na šankovima, ja sam već pet godina married with children i zoru dočekujem isključivo sa slikovnicom u rukama.
Malena mi svako jutro već prije sedam u krilu, prije plaže stoti put čitamo o “onom danu” kad je Winnie-the-Pooh razbio svoju omiljenu teglicu meda.
Ali i ja udaram po koktelima kao i ti, samo tvoji su od votke, a naši od celera i voća. Malena i ja ubili smo se u takvima u subotu navečer.
Pivo? Nego šta da pivo, eksao sam jedno mlako, kriomice, s lokalnim cugerima ispred trgovine u koju sam išao peti put taj dan, jer “opet si zaboravio one kekse, a znaš da su malenoj baš ti omiljeni”.
Kupanje? Dok se ti, moj mladi singl čitatelju, kupaš s onim Španjolkama u toplessu, ja neispavan stojim malo dalje u plićaku, zagorio i pogrbljen, i malu pridržavam dok se brčka sa svojim novim Peppa Pig narukvicama za plivanje.
I tako pet sati u komadu.
Život na visokoj nozi, kažem ti.
“Dugo se mi znamo”, kaže mi frend neki dan preko telefona, “i baš voliš dramiti i pretjerivati, ali ovaj put si u pravu”. Mladi je otac, upravo se vratio s prvog mora s nedavno rođenom kćeri i ima samo jedno pitanje za mene: Pa kaaaaak?
Ne spavaš, jer nemaš kad, ne jedeš, nego hraniš, ne kupaš se i ne izlaziš, osim po Aptamil. Nakon deset dana izgledaš kao njemačka zastava, ovisno kako ti koji dio tijela sprži sunce, torba ti je umjesto stripova puna dječjih kremica, a prijenosni frižider umjesto s cugom puniš kašicama. Točno to: pa kaaak?
Jer teški su odmori nas očeva, s mora se vraćamo kao ratni veterani. Sljedeći put kad vidite jednog takvog kako na plaži riče kao morž dok nam dijete na leđima urla “đihaaa”, ne sprdajte se, pomozite čoviku, on je heroj, položio je život za demografsku obnovu zemlje.
Vaš luksuzni resort s bazenom naša je poljska bolnica. Iz nogu malih ranjenika izvlačimo iglice od ježa, saniramo ubode komaraca po rukama i satima u stavu mirno stojimo praznih džepova pokraj trampolina. Sladoledari na nama zgrću bogatstvo, nije bez vraga ispred lokalne slastičarnice parkiran Mercedes. Veslima tjeramo galebove, dostavljamo krafne iz pekare, glumimo drške od suncobrana. Sve da mala neman bude sretna i zadovoljna.
Vikend na moru dođe nam taman kao vikend u trening kampu za bombaše samoubojice.
Evo, kći i ja u ponedjeljak nakon “odmora” idemo zajedno ujutro u vrtić i izgledamo kao ljepotica i zvijer. Ona odmorena, lijepo preplanula, naspavana, sretna, zdrava i ja - kao statist Tomu Hanksu za onaj film u kojem zapne na pustom otoku - neobrijan, ispijen, zagoren i šmrcav, a desno oko mi titra od nervoze.
I najgore od svega, sretan sam kao prase, ne treba mi ništa, samo da malu na piška lonca opet cijeli vikend furam na plažu. Je, je, lijepo je to kad si mlad na moru, ali sve na kraju završi kao u onom filmu “Leptir”. Kad si singl i mlad godinama se furaš k’o Steve McQueen, ganjaš suknje, obilaziš klubove i skačeš bombe s mola. Ali vjeruj starom Dustinu Hoffmanu dok te upozorava iz kuta ćelije - s otoka očinstva - bijega nema.