Djeca su poput uragana. Metu sve pred sobom, ruše čitave gradove i pritom se dobro zabavljaju. Uopće se ne bih čudio da sve te Katrine, Irene i Ladislave meteorolozi diljem planeta nazivaju po vlastitim sinovima i kćerima. Službeno, uragane se već 70 godina imenuje abecednim redom, ali vjerujte meni, to ustvari izgleda ovako:
- Koje je magnitude ovaj što se razvija na Floridi? - pita jedan u nekom meteo centru.
- Brzina 220 kilometara na sat, 1500 munja u zadnja tri sata, 30 litara kiše po četvornome metru.
- Okej, zvat ćemo ga Sandy.
- Zašto?
- Jesi li upoznao moju kćer?
Slično je i kod mene doma, ali svaki put kad pomislim da neću preživjeti novi nalet svoje trogodišnjakinje, otvorim mailove s vašim komentarima, pa mi je bolje. Stvarno je lakše kad nas je više.
“Imam dva sina, jedan ima 6 godina, drugi 14 mjeseci. Jučer sam konačno ukrala malo vremena za sebe, pobjegla u shopping centar i počastila se ružem za usne vrijednim 200 kuna. I onda dođem kući, i ne isprobam ga, a mlađi ga je već ukrao i pojeo do pola”, piše mi jedna čitateljica iz Zagreba. Njezin život ponekad podsjeća na film “Smrtonosno oružje”.
Primjerice, onu scenu kad Riggs i Murtaugh krenu demontirati bombu pa zaj...
“Idem prematati mlađeg sina, pelena suha. Polegnem ga na krevet, skinem ga i prije nego što sam se snašla, već me zapišao. I mene i sebe i krevet. Nastaje kaos, zovem muža da donese ručnik, malog stavljam na pod pokraj kreveta pa mijenjam plahte. Operacija traje samo pet sekundi, ali taman što smo riješili poplavu na gornjem katu, na podu nas već čeka njegov novi smeđi ‘paket’. Pa kad prije?”
Ako vam ovo nije dovoljno napeto, uvijek možete, kao jedna samohrana majka, nabaviti i kućnog ljubimca. Ili njih deset.
Opisuje mi kako to izgleda kod nje:
“Uz uragan od kćeri imam i dva samojeda (ženke koje nisu sterilizirane, a obje se trenutačno tjeraju), zatim patuljastog zeca zvanog Brzi (ne bez razloga), dvije štakorice, pet kalifornijskih kornjača te mačku koju smo pokupili s ceste jer ju je netko ostavio u razmočenom kartonu. Uz sve nabrojeno dobro da mi i ovo malo kose nije palo s glave. Ustajem u 5.45, a liježem između jedan i dva. Biti samohrani roditelj je divno. Posebno kad svi oni spavaju. Život je čudo, zar ne?”
Nije lako ni odgojiteljicama u vrtiću.
Jedna čitateljica piše da je slučajno načula (ne radimo li to svi?) kako druga majka objašnjava teti u vrtiću na koji će način najbolje uspavati njezina sina.
“Vi mog sina stavite u kinderbet, svi iziđete van (dvije tete i 18 djece), ugasite svjetlo i on će za deset minuta zaspati, pa se možete vratiti u spavaonicu.”
Drugoj odgojiteljici prigovarali su da je prerevna u svom poslu. Jednom je čak pozvana ravnatelju na razgovor jer je, kako mi piše, kreativni pano njezine vrtićke skupine preaktivan, pa “nameće previše posla ostalim tetama”.
“Jednom sam sa starijom odgojnom grupom otišla u šetnju prirodom s ciljem branja maslačaka za proizvodnju meda. Na livadi (napominjem - u malom gradu, dakle ne između zgrada i cesta, nego na pravoj livadi) iz cvijeta divlje djeteline pocuclala sam nektar. Naravno, djecu je zanimalo što radim, pa sam im predložila da i sami probaju, da vide zašto pčele toliko vole cvijeće. Oduševili su se, ali sljedeći dan jedna od majki me optužila da pokušavam otrovati njezino dijete. Žao mi je bilo i te majke koja je odrasla na selu, ali i sebe same, jer moje su kolegice stale na njezinu stranu, iako su me na livadi podržale.”
Drugi čitatelj mi savjetuje: što se žališ, nisi trebao imati dijete. Odrastite i organizirajte se. Umjesto da dramite, nabavite si kućnu pomoćnicu.
Može, prijatelju, čim takvima bude odobren beneficirani radni staž, kao recimo profesionalnim vojnicima. Jer dječje su sobe ratne zone.
Na kraju, piše mi i jedan djed - iz Šangaja!? Čovjek je kapetan duge plovidbe i kaže da ga do suza nasmijavaju naše borbe s djecom.
“Prošao sam sve to i sad je to iza mene. Sad sam nono”, zaključuje.
Mirno more želim, kapetane, jer i meni bi sve ovo bilo puno zabavnije da sam - na drugom kraju svijeta:)