Ksenofobija u Sloveniji

Slovenija se iz balkanskog kipućeg lonca izvukla relativno brzo. I dok je u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini bijesnio rat, slovenska je politika svu svoju energiju ulagala kako bi se Europi prikazala što sličnijom njoj i što različitijom od svojih susjeda.



I nije joj bilo teško. Tada još 12-članoj Europskoj zajednici odgovaralo je da na tom prostoru pronađu barem jedan primjer naroda koji je spreman prihvatiti europske standarde. Slovenci su tu ulogu spremno prihvatili i ubrzo su im se širom otvorila bruxelleska vrata. Iskreno govoreći, velika zasluga za to leži i na slovenskom političkom vrhu. Nije teško zamisliti kako se osjećao tadašnji nizozemski ministar vanjskih poslova Hans van den Broek kada bi, nakon razgovora s blagim i mirnim Milanom Kučanom koji mu je modernim jezikom razlagao stanje na Balkanu, došao u Zagreb i od tadašnjega hrvatskog predsjednika Tuđmana dobio historiografsku pouku o Balkanu.



I tako je ta sretna priča tekla sve do ulaska Slovenije u EU, a i dalje da bi proteklih nekoliko tjedana na vidjelo odjednom izašlo nekoliko slučajeva koji su cijelo to vrijeme bili spremani pod tepih, a na koje nisu veliku pozornost obraćali ni dežurni skrbnici ljudskih prava u Vijeću Europe. Jer, Ljubljana je bila "uspješna priča". Tu su, pak, sliku na neki način prvo pomutili "izbrisani" koji su se u studenome dali na europsku turneju do Bruxellesa, zatim slučaj romske obitelji Strojan, a ima ih još.

Slučaj izbrisani

Slovenija je već 80-ih godina prošlog stoljeća bila ekonomski toliko naprednija od drugih republika da su iz BiH, Srbije i s Kosova u nju počeli stizati privremeni radnici na isti način kao što su prije odlazili u Njemačku. Pojavili su se "gastarbajteri" na unutarnjoj razini, a već se sredinom 80-ih ozbiljno raspravljalo o sukobu civilizacijskih standarda došljaka i starosjedilaca. Nakon osamostaljenja otvara se pitanje državljanstva na koje je imao pravo svatko tko je na dan plebiscita, 23. prosinca 1990., u Sloveniji imao prebivalište. Rok za podnošenje tog zahtjeva prošao je 26. veljače 1992. i tada je državna uprava sve te ljude koji pravo nisu ostvarili, izbrisala s popisa prebivatelja. Procjenjuje se da u Sloveniji ima više od 18.000 ljudi koji su tada ostali bez gotovo svih prava, uključujući socijalno i zdravstveno osiguranje.



Za rješavanje toga pitanja nije bila dovoljna ni odluka Ustavnog suda 2003. godine, prema kojoj je brisanje bilo nezakonito. Odluka je ignorirana. Na referendumu 2004. odbačen je tehnički zakon koji bi uredio prava "izbrisanih". "Izbrisani", okupljeni u udrugu, prošli su mjesec svoja prava otišli tražiti u Bruxelles, a njihov potpredsjednik Ristan Ristanović za sljedeću godinu najavljuje karavanu "izbrisanih" po bivšim zemljama SFRJ. Ristanović, koji je u Ljubljani od 1983., osigurao si je stalan boravak, no žena i dijete su mu "izbrisani".



- To je nikakav život, strašne traume i šokovi. Izgubili su stanove, mirovine, nisu imali nikakva prava, djeca nisu mogla ići u školu, nisu mogli ići k doktoru. Kad je Ustavni sud stao iza nas, mnoge su ljude deportirali, a nema nikakvih dokumenata da su deportirani - opisao je Ristanović.



Sadašnji slovenski premijer Janez Janša u razgovoru za Poslovni tjednik početkom 2004. kao lider opozicije izjavio je da je pitanje "izbrisanih" apsurdno. Ustvrdio je da je 1991. "širokogrudno ponudila državljanstvo svima koji su ondje živjeli na dan plebiscita, a to pravo nije prihvatilo oko 20.000 osoba, prije svega časnici bivše JNA i službenici drugih institucija SFRJ. Prema raspadu projekta velike Srbije oni su se na razne načine vraćali, a sada im aktualna neokomunistička vlast želi na svaki način dodijeliti status stalnog prebivališta, i to bez pojedinačne provjere, te im omogućiti velike odštete. Uvjeren sam da ta diverzija protiv slovenske samostalnosti neće uspjeti". Na širokogrudnu slovensku ponudu Ristanović odgovara: ne može nitko nikoga prisiljavati da uzme nečije državljanstvo.



U dokumentu o slučaju "izbrisani", koji je dostavila slovenska ambasada u Zagrebu, uz navođenje niza koraka koji su omogućavali tim ljudima da reguliraju svoj status - ali nema ni riječi o referendumu - tvrdi se da ti "stanovnici nisu izbrisani od strane slovenske vlasti. Imenovanje "izbrisane osobe" tvorevina je političke i medijske kampanje i koristi se za osobe koje se u vremenskom okviru nisu odlučile ni za slovensko državljanstvo, ni za reguliranje svog statusa u skladu sa Zakonom o strancima... Zbog poteškoća na koje su naišli u reguliranju svog statusa, neki od njih očekivali su ekstremno visoke nadoknade štete od slovenske države, što je rezultiralo ljutnjom i bijesom onih koji su pravodobno regulirali svoj status."

Slučaj džamija

Slovenija je zemlja u kojoj nema niti jedne džamije, a prema posljednjem popisu stanovništva iz 2002. godine, 48.000 stanovnika islamske je vjeroispovijesti. Cijela je priča stara desetljećima otkad postoji jasan otpor prema gradnji džamije, a svaka vlast na dnevnom redu nasljeđuje taj slučaj. Potvrdu da je džamija itekako politička tema, uoči Božića 2002. dao je bivši ljubljanski nadbiskup i sadašnji prefekt Kongregacije za institucije posvećenog života i društva posvećenog življenja, kardinal France Rode. Tada je, naime, Rode snažno ustao protiv gradnje, navodeći da džamija za muslimane nije samo bogomolja, nego i politička institucija, pa i propagandna, a nije nedostajalo ni aluzija na terorizam. Reakcije na takav stav jednog nadbiskupa izostale su. Danas je crkveni stav bitno drukčiji. Sadašnji ljubljanski nadbiskup i metropolit Alojz Uran izjavio je da Crkva podržava gradnju džamije, što je "stvar općine i države". Da drukčiji tonovi danas dolaze upravo i iz ljubljanske općine, potvrdit će i muftija Nedžad ef Grabus.



- U predizbornom je programu Janković (ljubljanski gradonačelnik, op. a.) imao vrlo obećavajuće stavove o prodaji zemljišta. Bilo je i nekih kandidata koji su to potpuno ignorirali te imali stavove da džamija ne pripada ovom ambijentu, ali mi smatramo da su građani Ljubljane svoj stav pokazali glasujući za opciju koju su izabrali - objasnio je Grabus, potvrđujući da je pitanje džamije jedno od najvažnijih političkih pitanja. Ipak, ističe, u islamskoj zajednici nastoje ga promatrati kao pitanje tehničke naravi.



- Točno je da je taj problem prolongiran, da su različite opcije imale različite pristupe, ali mi nemamo drugog načina, osim da se za to borimo kroz proceduru. Nikad formalno niti jedan državni organ nije stavio veto na gradnju džamije, ali bile su druge prepreke. Ne želim na to gledati kroz dnevno-političke igre, nego kao na tehničko pitanje te inzistiramo da nam se dopusti da dobijemo mjesto gdje ćemo moći graditi džamiju. Tu lokaciju nećemo dobiti, mi ćemo to morati dobro platiti - rekao je Grabus koji, potvrđuje da se na pitanju džamije "testira europska demokracija, ali i pitanje ljudskih prava".

Slučaj manjine

Slovenija je Ustavom manjinska prava odobrila samo autohtonim manjinama, dakle onima koje su na njezinu ozemlju iskonske. To su Mađari i Talijani koji imaju pravo na zastupnika u parlamentu i sva druga prava. No, slovenskih stanovnika koji se deklariraju kao Mađari i Talijani ima samo nekoliko tisuća, dok je, s druge strane, izuzetno velik broj njezinih stanovnika, onih koji su regulirali svoj status pa ne spadaju među "izbrisane", podrijetlom s područja bivše Jugoslavije. Tako u Sloveniji ima nekoliko desetaka tisuća Hrvata koje država ne priznaje kao manjinu, iako Hrvatska znatno manjem broju Slovenaca ta prava priznaje (1997. maknuti su iz preambule Ustava). Kad se Hrvatima i muslimanima dodaju još i Srbi, Bošnjaci, Crnogorci te Albanci (s Kosova), prema nekim informacijama riječ je o nešto više od 100.000 stanovnika današnje Slovenije koji sve otvorenije traže da im se priznaju manjinska prava. No, slovenska je vlada, i ova i prijašnja, gluha na te pozive. To je pitanje otvoreni problem u slovenskim odnosima sa zemljama bivše države čije manjine Ljubljana ne priznaje. S tim se slaže i Ivo Garić, predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji, visokoobrazovani intelektualac kojemu je Ljubljana dom od studentskih dana 60-ih godina.



- Manjine hoće njegovati svoj nacionalni identitet, i to ne može spriječiti nikakva politika. Za to su potrebni nekakvi uvjeti, na prvome mjestu financijski, a toga nema. Treba se snalaziti na raznorazne načine, a svi mi plaćamo porez jednako kao i drugi. No, nemamo elementarnih uvjeta za njegovanje nacionalnih manjina dok se Europa propagira kao multikulturalna Europa naroda - jasan je Garić koji je na čelu krovne institucije koja okuplja 12 hrvatskih društava u Sloveniji.



Ujedinjenje hrvatskih društava nije i jedino u zemlji čija vlast kao manjine priznaje samo Mađare i Talijane. U jedinstvenu koordinaciju spojile su se udruge svih naroda koji u Sloveniji traže manjinsko pravo, a riječ je o narodima s područja bivše Jugoslavije. Tako ujedinjeni, smatra Garić, imaju veću mogućnost djelovanja, što dokazuje činjenica da ih uskoro očekuju razgovori sa slovenskom vlasti.



- Slovenija je mala zemlja s dva milijuna stanovnika. Mislim da su se bojali kako bi, da su svim tim novim manjinama priznali nacionalna prava, to bilo previše za jednu malu državu. To je pogrešno i jednoga dana oni će to morati učiniti - kaže Garić.



Na upit je li onda riječ o principu "jedna zemlja - jedan narod" te ksenofobiji, Garić otvoreno kaže: - Ksenofobija je bila potiskivana pod tepih i sad je izašla na vidjelo. To je apsolutna sramota za Sloveniju koja je dosad bila priča o uspjehu i primjer za regiju. Garić je o tim problemima nedavno razgovarao i s hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem. 

Slučaj Romi

Romska obitelj Strojan proteklih je dana užarila slovensku javnu i političku scenu. Čak je i predstavnik Vijeća Europe posjetio Ljubljanu, padaju ostavke, a politički vrh Slovenije javno se nadmudruje te navlači sve veći bijes Europe.



Obitelj Strojan ilegalno je sagradila skromnu kuću na zemljištu čiji je vlasnik, a otkud su protjerani nakon sukoba jednog Roma (koji nije ni član obitelji Strojan) s domaćim mještanima. Selo 30-ak kilometara od Ljubljane dobilo je svoje minute na svjetskim TV postajama. Vlast je privremeno smjestila obitelj u izbjeglički centar u Postojni otkud su se nakon mjesec dana odlučili vratiti na, kako s pravom kažu, svoje. U prvom povratku dočekale su ih barikade i stotine ljutitih mještana zbog čega je intervenirala i specijalna policija. Snage slovenskih specijalaca i danas čuvaju malo bolju baraku u kojoj živi sedam žena i djece, a ostali Strojanovi još su u Postojni.



U informativnom materijalu koji smo dobili od slovenske ambasade u Zagrebu, članovi obitelji Strojan opisani su kao "učestali počinitelji kriminalnih djela, prometnih prekršaja i narušavanja javnog reda", koji su uzrok "frustracije među stanovnicima okolnih sela i naselja. Vlada također navodi da su "mediji i određeni političari raspaljivali tenzije pa su se lokalne zajednice sve više protivile smještanju obitelji Strojan u svom susjedstvu". Zbog tog je slučaja premijer Janša napao i ombudsmana Matjaža Hanžeka za blaćenje ugleda Slovenije. Skupina slovenskih pravnika, pak, ocijenila je da je preseljenje 30-člane romske obitelji Strojan narušilo pravnu državu i da se radilo o diskriminaciji, no slovenski premijer Janez Janša replicirao je tvrdnjom da su Romi sami zahtijevali preseljenje te da se u naselje ne mogu vratiti jer je sagrađeno bez građevinske dozvole pa ga na osnovi sudskog rješenja treba srušiti. Da je nezakonita gradnja još jedan prilično neuvjerljiv i slab pokušaj manipulacije, jasno je odavno. Strojani zasigurno nisu, tvrde mnogi, jedini građani Slovenije koji nemaju građevinsku dozvolu. Uostalom, izuzevši bijes domaćih stanovnika, barikade i specijalce (što nije uobičajena procedura u slučaju ilegalne građevine), ostaje pitanje kako objasniti odluku lokalne vlasti iz Ivančne Gorice (kojoj pripada mjesto Ambrus gdje je objekt Strojanovih, op. a.) da se jednoj obitelji zabrani povratak. Nije na odmet spomenuti i objavu arhivske snimke proturomskih prosvjeda u proljeće 2004. na POP TV-u. Tada je Janša sudjelovao zajedno s poznatim desničarom Zmagom Jelinčičem (koji je u nastupu u TV emisiji "Piramida" eksplicitno vrijeđao Rome, što je njegov uobičajeni vokabular). Indikativno je što je Janša tada okupljenim prosvjednicima rekao da im čestita na građanskoj hrabrosti i poziva ih da se okupe u još većem broju ako se stvari ne riješe.

Slovenski analitičari: Ovdje nema više ksenofobije nego u drugim zemljama Za komentar slike o ksenofobičnoj slovenskoj javnosti zamolili smo i slovenske analitičare. Oni smatraju da u Sloveniji nema više ksenofobije nego u drugim zemljama. Prof. Vlado Miheljak upozorava da je važno pitanje aktiviranja ksenofobnog potencijala koji postoji u svakom društvu. Prof. Matej Makarovič problem vidi u društvenim predrasudama i nekim problemima kompatibilnosti većinske slovenske i manjinske romske kulture, ali smatra da oni nisu nerješivi. Dr. Dejan Verčič upozorava i na problem razumijevanja demokracije, pri čemu postoji nedostatak samosuzdržavanja - suvremena demokracija pretpostavlja samoograničenja koja su institucionalizirana u Ustavu i zakonima. - Ne smije se sve što može odlučiti većina - ističe Verčič.

Prema podacima iz istraživanja 1999./2000. godine (novi val istraživanja najavljen je za 2008. godinu), čak je 88,6 posto Slovenaca tvrdilo da su "vrlo ponosni" ili "ponosni" na svoju nacionalnost, slično kao i 86,3 posto Hrvata. Bitnija je razlika u tome što je znatno veći postotak Slovenaca koji su na svoju nacionalnu pripadnost "jako ponosni" - 54,5 posto u odnosu na 40-ak posto Hrvata.



S obzirom na odnos prema raznim društvenim skupinama, za potencijalne susjede Slovenci bi ponajmanje željeli imati alkoholičare  i ovisnike o drogama, dok homoseksualci u Sloveniji prolaze gore i od ljudi s kriminalnim dosjeom, i desnih i lijevih ekstremista.



Među etničkim manjinskim skupinama najgore prolaze Romi. Čini se da je u Sloveniji najmanja netrpeljivost prema stranim radnicima i imigrantima. U istraživanjima najbolje prolazi kategorija "ljudi s velikim obiteljima" sa 9 posto Slovenaca koji ih smatraju nepoželjnima. Ali tako nije u Hrvatskoj, u kojoj se prijetvornost pronatalitetne politike ogleda u podatku da velike obitelji u susjedstvu ne želi čak 15 posto Hrvata.



Hrvati su više netrpeljivi prema raznim društevnim skupinama od Slovenaca, pogotovo kad je riječ o ljudima s kriminalnim dosjeom, ili o oboljelima od AIDS-a, a u Hrvatskoj lošije prolaze i homoseksualci, emocionalno nestabilne osobe i ljudi drugih rasa. U malim postocima naši su sjeverni susjedi više netolerantni prema desnim i lijevim ekstremistima, dok u nešto znatnijim postocima Hrvati od Slovenaca bolje podnose - tek alkoholičare.



Profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu Siniša Zrinščak analizirao je navedene podatke Europske studije vrijednosti s obzirom na razlike između osoba koje redovito idu u crkvu i onih koji svoju vjeru ne prakticiraju redovito.



- U gotovo svim slučajevima socijalna je distanca veća u Hrvatskoj nego u Sloveniji, u kojoj je redoviti odlazak u crkvu jače povezan s većom socijalnom distancom - kaže Zrinščak. Prema rezultatima njegova istraživanja, nedavno objavljenog u knjizi "Demokratska tranzicija u Hrvatskoj," u Sloveniji je redoviti odlazak u crkvu u svim ispitanim slučajevima u korelaciji s većom socijalnom distancom, dok u je Hrvatskoj taj odnos statistički značajan samo u slučaju stavova prema Romima i, općenito, prema ljudima drugih rasa. Kad je riječ o socijalnoj distanci prema Židovima, imigrantskim radnicima i homoseksualcima, ta je povezanost slabija, dok je socijalna distanca Hrvata prema muslimanima podjednaka među onima koji idu redovito u crkvu i onima koji to ne čine.           (Orlanda Obad)

Tko je tolerantniji - Hrvati ili Slovenci Opsežna, longitudinalna Europska studija vrijednosti, koju koordinira nizozemsko sveučilište Tilburg, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća ispituje u kojoj mjeri stanovnici europskih zemalja imaju zajedničke vrijednosti, mijenjaju li se one, pod kolikim su utjecajem kršćanstva i kako to utječe na europsko zajedništvo.

Željko Trkanjec;Ivana Rimac