Kuba - pola stoljeća nakon revolucije

Bilo je vruće srpanjsko poslijepodne u Ateni, u rezidenciji francuskog ambasadora, kada su me upoznali s kubanskom ambasadoricom u tom gradu. Tipična Kubanka pjevnim je glasom sa žarom u očima nama, stanovnicima zemalja koje su se odrekle revolucije, tumačila kako je, eto, njezina zemlja uspjela i kako, zapravo, jedina nije pokleknula te je ostala pronositeljem svjetske revolucije i njezinih tekovina. “Fidel je opet bio u pravu”, rekla je govoreći o šefu svoje države nazivajući ga osobnim imenom, kako je to bilo uobičajeno u komunističkim režimima - za Kubu se pak pričalo da uglavnom ima ambasadorice jer ih  Fidel sam bira, zli su glasovi govorili i u ložnici.

Njoj nije bilo ni tako teško govoriti o uspjesima revolucije iz atenske rezidencije. No, stanje na otoku je bilo bitno drukčije. Jedan iskusni diplomat koji se tada bio vratio s Kube pričao je pak sasvim suprotno, o tome kako su ljudi ondje na rubu gladi - pomoć iz SSSR-a je usahnula, sami nemaju dovoljno, američki embargo je težak...



Ova dihotomija je u određenoj mjeri prava slika Kube proteklih pola stoljeća. Fidel Castro i njegovi sljedbenici su krenuli slomiti  diktatora  Batistu da bi s vremenom i sami završili kao diktatori. Sa slike idola mnogih, Chea, već je odavno skinuta karizma pa je izronilo lice čovjeka koji ne mari za život drugih. Castro se pak pretvorio u vladara kojem nije ni na kraj pameti da itko smije misliti drukčije od njega - ta riječ je o jezuitskom đaku, kao što je bio i Staljin - i da itko ima pravo misliti, putovati ili dobro jesti. Zato mu se događalo da njegovi vrhunski sportaši, koji su na taj način ostvarivali zadovoljavajuće životne uvjete, bježe čim dođu u goste u neku demokratsku zemlju koja će im pružiti azil. Široka je osmijeha ušao u pokret nesvrstanih s jasnom nakanom da ga na bilo koji način približi Moskvi i komunizmu. Taj mu je plan pomutio Josip Broz Tito i na domaćem terenu, u Havani, ubio ideju “prirodnih prijatelja nesvrstanosti”. je zagovarala ideju svekolike pravde, ali ostvarive samo u okviru revolucionarnog pokreta, ideju prava na samostalnost, ali je uredno slala vojnike, još jednu kastu koja je dobro živjela u toj zemlji, da revoluciju šire u zemljama koje još nisu shvatile da im je potrebna. Angoli, recimo. Castro je u svojim višesatnim govorima grmio kako Kuba ima najviše liječnika po broju stanovnika na svijetu, izbjegavajući navesti kako mnoge od njih šalje na ispomoć po svijetu prijateljskim režimima te kako im kod kuće često nedostaje kvalitetne opreme. Kubanska revolucija s Castrom na čelu, pa i iz bolesničke postelje iz koje ne izlazi već više od dvije i po godine uistinu, ipak je jedinstven fenomen već i po tome što traje pola stoljeća u izrazito nepovoljnom okruženju. El Commandanteova je pak politika pravi primjer podvojenosti: od prijateljstva sa SAD-om naglo se okrenuo SSSR-u i zamalo izazvao svjetski nuklearni rat nakon instaliranja ruskih raketa na svom otoku da bi nakon pada komunizma počeo tražiti nove saveznike i dobio ih u liku liječenog ovisnika, bivše nogometne legende Diega Maradone, iranskog predsjednika Ahmadinedžada koji bi uništavao države i navjernijeg sljedbenika, venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza koji je poznat po tome da većinu novca od prodaje nafte troši na naoružanje koje kupuje od Rusa.

No, više od prošlosti Kube, koja svijetu nije podarila puno više od glasovitih sportaša Eduarda Juantorene ili Teofila Stevensona, danas je puno interesantnija njezina budućnost. Bradati vođa u uniformi i čizmama s kubankom u ustima sve se više u očima zagriženih pristaša pretvara u bolesnog starca u crvenoj trenirci koji ne izlazi u javnost i progovara samo kroz uvodnike partijskog lista. A kako blijedi njegova karizma, tako se i Kuba mijenja. Njegov brat Raul, koji vodi zemlju, odlučio se na nekoliko mjera koje su uistinu revolucionarne: smiju se kupiti kompjutori, može se uzgajati za sebe na zamlji i slično. Raul, iako je cijeli život bio u sjeni brata, možda i nije osoba koja bi na Kubi provela drugu revoluciju. No, kad jednom biologija odnese i jednog i drugog, te kad se rastoči aparat prisile, neminovno će na otoku uslijediti promjene. Raul bi možda u očima povijesti ostao i veći od brata kad bi osigurao uvjete da ta tranzicija bude što lakša, da zemljom ne ovlada kubanska mafija s Floride ili da ne potone u totalni kolaps.