Godine 1980. filmska emisija tadašnje Televizije Zagreb "3-2-1 kreni" uživala je popriličan ugled, jer je tu i tamo uspjela ugostiti neke od najprestižnijih svjetskih redatelja i glumaca (Claude Chabrol, Werner Herzog, Orson Welles i dr.) te predstaviti u nas nedovoljno poznate kinematografije (indijska, hongkonška).
Zoran Tadić, cijenjeni hrvatski dokumentarist, koji tijekom sedamdesetih nikako da snimi kinoprvijenac, predložio je uredniku emisije Nenadu Pati intrigantan koncept: u emisiji koja će se baviti načinom na koji se rade filmovi on bi snimio - doslovno za šaku dinara - cjelovečernji film. Televizijska je vrhuška odobrila ideju i Tadić je s Pavlom Pavličićem
napisao scenarij "Dobri duh Zagreba", filmski projekt sa samo tri glumca (Fabijan Šovagović, Ivica Vidović, Božidarka Freit) i nekoliko statista.
Budući da je budžet bio uistinu smiješno skroman, Tadić je predložio svojem prijatelju, filmskom kritičaru i teoretičaru Hrvoju Turkoviću, da mu za simboličnu svotu iznajmi svoju kuću u Paromlinskoj 89 u kojoj bi se odigravala radnja filma. U toj su se kući ionako okupljali ne samo zagrebački kritičari i autori nego i oni iz svih dijelova bivše Jugoslavije pa je Tadićev znakovit potez bio to što je filmska zbivanja situirao upravo u tom prostoru.
Zahvaljujući dobrom prijemu, "Dobri duh Zagreba" kasnije je postao kinofilm i promijenio naslov u "Ritam zločina". Dobio je i međunarodna priznanja, a u kasnijim je domaćim kritičarskim anketama svrstan među najbolje hrvatske filmove svih vremena. Današnju publiku - jednako kao i onu od prije dva i pol desetljeća - zasigurno nesmanjeno opčinjava idilična zagrebačka periferija, točnije Trnje, sugestivno dočarana crno-bijelom fotografijom Gorana Trbuljaka.
Manje je idiličan podatak da ta kuća više ne postoji. Srušena je nedugo nakon snimanja filma, jer se na tom prostoru trebala graditi Nacionalna i sveučilišna knjižnica, a od kraja Paromlinske ulice na toj strani preostala je jedna jedina kuća, koja je bila u neposrednom susjedstvu Turkovićeve, samo što nju nije zahvatio novi urbanistički plan.
Filmovi su tako i nehotice postali glavno svjedočanstvo o postojanju ulica i zgrada, na kojima su kasnije izvršene radikalne preinake. Želite li znati kako je izgledao nekadašnji Trg Republike, bez spomenika bana Josipa Jelačića, morat ćete pogledati "Ponedjeljak ili utorak" Vatroslava Mimice i "Protest" Fadila Hadžića. "Naši se putevi razilaze" Šime Šimatovića otkriva kakvo je bilo zagrebačko gradsko središte prije kasnijih preuređenja, kao i "Milijuni na otoku" Branka Bauera. Potonji je redatelj bio osobito nadahnuti promatrač Zagreba: za filmove "Ne okreći se sine" i "Tri Ane" snimao je kako u gradskom centru, tako i na periferiji, a u komediji "Martin u oblacima" pokazao je kako hrvatski velegrad veselo srlja u potrošačko društvo.
Ukoliko ste u šestom desetljeću života, sigurno se sjećate kako je novoušminkani kafić "Splendid" na Zrinjevcu (današnji "Lenuci") postao okupljalište mladih, u kojem se moglo popiti kavu espresso ili frape na slamčicu (kao što to radi Ljubica Jović u "Martinu u oblacima"). Kao dječaku najomiljenije mi je mjesto bio most za pješake koji je vodio preko željezničke pruge od Glavnog kolodvora do početka Paromlinske: nama klincima bio je glavni užitak stati na sredinu mosta sve dok
nas ne bi obavio dim lokomotiva koje su ispod nas prolazile.
Most je poslije srušen, kod kolodvora je sagrađen novi pothodnik, lokomotive na ugljen završile su u muzejima raznoraznog otpada, međutim, kako je nekad bilo, shvatit ćete ukoliko pogledate "Svanuća" Nikole Tanhofera: tamo se Senka Veletanlić i Miha Baloh ljube na mostu skriveni u dimu lokomotiva koje prolaze, a njezin suprug (glumi ga Ilija Džuvalekovski) uopće ne vidi što oni rade, iako su samo nekoliko koraka udaljeni od njega.
Scenografska čuda
"Ritam zločina" sjajno svjedoči o zagrebačkom Trnju ponajprije stoga jer ekipa filma nije imala novca za to da se seli iz jedne četvrti u drugu. Zato je morala poštivati jedinstvo prostora. Ipak, znatan broj hrvatskih filmova nije imao takvih ograničenja pa je poigravanje prostorom u njima proizvoljno - naprosto su odabirane najatraktivnije lokacije, katkad udaljene kilometrima, unatoč prividu da su jedna pokraj druge. Osim toga, u razdoblju stasanja hrvatske kinematografije nakon 1945. godine većina se filmova snimala u studiju, u kojem se rasvjeta mogla postaviti po volji i gdje nije bilo problema s vremenskim i inim nedaćama.
Tako je sportska komedija Kreše Golika "Plavi 9" snimana ne samo u studiju nego i u zagrebačkim, riječkim i splitskim eksterijerima: realizacija filma trajala je i više od pola godine pa je takav luksuz bio moguć. Na maksimirskom jezeru, na primjer, napravljen je kompliciran objekt samostana za film Fedora Hanžekovića "Bakonja fra Brne", a u zagrebačkoj Voćarskoj ulici i u Samoboru sagrađene su impresivne scenografije za filmove "Ciguli Miguli" i "U oluji".
Zahvaljujući knjizi filmskog arhitekta i scenografa Damira Gabelice "Scenografija u skici: od Lisinskog do konca XX. stoljeća", objavljenoj prošle godine, napokon je u nas dostatno pažnje posvećeno i jednoj od najvažnijih filmskih profesija - scenografiji. Naime, upravo je scenograf osoba odgovorna za prepoznatljive filmske objekte, odabir stana koji nam se dopao u nekom filmu, efektnu vežu ili pročelje fasade. Zoran Tadić u "Ritmu zločina" sveo je usluge svojeg scenografa Ante Nole na minimum, jer je zbog uštede radio u zatečenim objektima (poput Krste Papića u "Lisicama", koji uopće nije imao scenografa).
No, pedesetih godina prošlog stoljeća Zdravko Gmajner, Želimir Zagotta, Vladimir Tadej i Duško Jeričević stvarali su čuda u filmskom studiju (Jeričevićeva kći Dinka kasnije je postala poznata scenografkinja, surađivala je u nekolicini filmova Rajka Grlića). Zagotta je u hali Mašinogradnje na Zagrebačkom velesajmu sagradio pravi mali grad za potrebe Tanhoferova filma "Sreća dolazi u 9", a u tom je prostoru kasnije niknuo dio scenografije za povijesni spektakl "Austerlitz" legendarnog Abela Gancea te ubrzo potom i za - "Proces" Orsona Wellesa.
Od druge polovice pedesetih godina u Zagreb i Hrvatsku sve češće navraćaju strane koprodukcije, koje obilato koriste usluge hrvatskih scenografa. Što bi bio serijal o indijanskom poglavici Winnettouu da nije bilo Jeričevića i Tadeja? Jeričević je napravio scenografiju za prvi film iz tog serijala, "Blago u srebrnom jezeru", a Tadej za narednih osam, koji su se snimali po Plitvičkim jezerima, Lici i tko zna gdje sve ne.
Budući da je film "Blago u srebrnom jezeru" bio hrvatsko-njemačka koprodukcija, Jeričević se morao oprostiti od tantijema (koje i danas ubire Jadran film), a Tadej je imao sreću što su Nijemci nakon velikog uspjeha prvog filma pretvorili hrvatskog partnera samo u davatelja usluga, a sa scenografom su potpisali autorski ugovor. Zahvaljujući tomu Tadej godišnje primi i do osam tisuća eura na ime tantijema za prikazivanje i emitiranje filmova o Winnetouu. On upravo s Gabelicom priprema knjigu s crtežima svojih scenografija iz tog serijala i zgodama sa snimanja te je uvjeren u to da bi takav projekt mogao solidno proći na njemačkom tržištu. Uostalom, znatan dio njemačkih turista i danas zanima gdje su se u Hrvatskoj snimali ti filmovi.
Busevi i vlakovi
Šezdesetih je godina najznačajnija prinova među hrvatskim scenografima bio Željko Senečić (poput Tadeja, i on je kasnije postao redatelj, vraćajući se tek povremeno poslu kojim se isprva bavio). Za film "Rondo" Zvonimira Berkovića našao je efektan stan na tadašnjem Trgu Republike, no njega je koristio samo za snimanje balkona i kadrove eksterijera: unutrašnjost stana, nakrcanog modernističkim dizajnom, napravljena je u studiju Jadran filma, što je sjajno znao iskoristiti snimatelj Tomislav Pinter.
Film je zanimljiv i po tome što pokazuje kako je izgledala Kazališna kavana, popularni Kavkaz na Trgu maršala Tita, prije dva glavna kasnija preuređenja. U njoj sjedi Stevo Žigon dok odsutno razmišlja kakve je promjene u njegov život unijelo poznanstvo s nekonvencionalnim bračnim parom (Milena Dravić i Relja Bašić), a njegov je partner u tim scenama glumac Boris Festini.
Dobro upućenim gledateljima nije promaknulo da potonji zapravo "glumi" Antu Babaju, Berkovićeva prijatelja, koji je tada bio redovni "inventar" Kavkaza. Prava je šteta što se nijedan od hrvatskih cjelovečernjih filmova nije pozabavio jednom drugom kultnom kavanom, Korzom na uglu Ilice i Gundulićeve ulice. Nepravda prema "Zvečki" i "Blatu", okupljalištima iz sedamdesetih i osamdesetih, bar je ispravljena u dokumentarcu "Sretno dijete" Igora Mirkovića.
Senečićeva scenografija koju publika najbolje pamti je ona za film Kreše Golika "Tko pjeva zlo ne misli", prema sudu kritike, najboljeg ostvarenja u povijesti hrvatske kinematografije. Dvorište u kojem stanuje obitelj Šafranek pronašao je na zagrebačkom Gornjem gradu, u Ulici Đure Basaričeka 11, i začinio ga podsjetnicima prošlih vremena. U filmu zapaženo figurira maksimirski Vidikovac, pokraj kojeg se protagonisti provezu kočijom, a nezaboravni su prizori u Samoborčeku, vlakiću koji je desetljećima prometovao između Zagreba i Samobora, da bi naposljetku bio ukinut potkraj sedamdesetih, u korist puno praktičnijih autobusa.
Kada je već spomenut autobus, to je bez premca najpoznatije prometalo u hrvatskom filmu. Iako je i vlakova u njemu bilo poprilično (spomenut ću nekoliko najzanimljivijih: "Milijuni na otoku", "Vlak bez voznog reda", "Kraljeva završnica"), autobus je dobio najefektnije "uloge". U Tanhoferovu filmu "H-8", također jednom od neprijepornih klasika hrvatske kinematografije, u njemu se odigrava veći dio radnje, no te su scene uglavnom snimljene u studiju. Maketa autobusa navodno i danas postoji u Jadran filmu: nekome bi to bio dostatan povod za to da napravi izložbu sačinjenu od predmeta, objekata i prostora koji su imali važnu ulogu u hrvatskim filmovima.
Aduti novog filma
Najpoznatiji autobus ipak je onaj iz filma "Okupacija u 26 slika". Nabavljen je u Sloveniji, a u njemu je Lordan Zafranović inscenirao najkrvaviji prizor dotad snimljen u domaćem filmu: u njemu dubrovački ustaše (Zvonko Lepetić, Zdenko Jelčić i Milan Erak) režu glave, jezike i dojke svojim žrtvama, a za uvjerljivost prizora pobrinuli su se gostujući majstori specijalnih efekata (uzgred, tom se scenom potkraj devedesetih godina nadahnuo srpski redatelj Predrag Antonijević u filmu "Spasitelj" u produkciji Olivera Stonea, u kojem egzekutori HVO-a tijekom rata u Bosni istjeruju izbjeglice raznih nacionalnosti iz autobusa i ubijaju ih maljem).
Autobus Jadran filma otad je korišten u nizu stranih koprodukcija, no najveću je slavu priskrbio "nastupom" u kultnom filmu Slobodana Šijana "Ko to tamo peva", snimljenom za
beogradski Centar film: njime, uoči njemačkog bombardiranja 6. travnja 1941., putuje u Beograd šarolika grupica provincijalaca, a njihove zgode navješćuju tragediju koja će se ih sve uskoro zadesiti.
Autobus je trebao biti junak još jednog filma. Igor Galo namjeravao je debitirati kao redatelj novom verzijom filma "H-8", nazvanom "Točka bez povratka", u kojem bi se radnja odigravala početkom devedesetih godina.
Za scenarij je dobio potporu samo u srpskom, ali ne i u hrvatskom filmskom fondu, tako da se na eventualnu realizaciju još uvijek čeka.
Imaju li novi hrvatski filmovi scenografskih aduta poput spomenutih klasika? Splitski je geto upravo impresivno dočaran u filmu Arsena Ostojića "Ta divna splitska noć", a u prvijencu Dalibora Matanića "Blagajnica hoće ići na more" zatvoreni "supermarket" u Staglišću poslužio je kao efektno središnje mjesto radnje.
U najpoznatijem Matanićevu filmu "Fine mrtve djevojke" oronula kuća pokraj rampe na Zapadnom kolodvoru, u koju se useljavaju dvije lezbijke kao podstanarke (Olga Pakalović i Nina Violić), ima ulogu koju je imala kuća Hrvoja Turkovića u "Ritmu zločina": vrlo je vjerojatno da bi i ona mogla uskoro na rušenje pa bi je prije toga možda trebalo zaštititi kao spomenik kulture.
Nenad Polimac
Zoran Tadić, cijenjeni hrvatski dokumentarist, koji tijekom sedamdesetih nikako da snimi kinoprvijenac, predložio je uredniku emisije Nenadu Pati intrigantan koncept: u emisiji koja će se baviti načinom na koji se rade filmovi on bi snimio - doslovno za šaku dinara - cjelovečernji film. Televizijska je vrhuška odobrila ideju i Tadić je s Pavlom Pavličićem
napisao scenarij "Dobri duh Zagreba", filmski projekt sa samo tri glumca (Fabijan Šovagović, Ivica Vidović, Božidarka Freit) i nekoliko statista.
Budući da je budžet bio uistinu smiješno skroman, Tadić je predložio svojem prijatelju, filmskom kritičaru i teoretičaru Hrvoju Turkoviću, da mu za simboličnu svotu iznajmi svoju kuću u Paromlinskoj 89 u kojoj bi se odigravala radnja filma. U toj su se kući ionako okupljali ne samo zagrebački kritičari i autori nego i oni iz svih dijelova bivše Jugoslavije pa je Tadićev znakovit potez bio to što je filmska zbivanja situirao upravo u tom prostoru.
Zahvaljujući dobrom prijemu, "Dobri duh Zagreba" kasnije je postao kinofilm i promijenio naslov u "Ritam zločina". Dobio je i međunarodna priznanja, a u kasnijim je domaćim kritičarskim anketama svrstan među najbolje hrvatske filmove svih vremena. Današnju publiku - jednako kao i onu od prije dva i pol desetljeća - zasigurno nesmanjeno opčinjava idilična zagrebačka periferija, točnije Trnje, sugestivno dočarana crno-bijelom fotografijom Gorana Trbuljaka.
Manje je idiličan podatak da ta kuća više ne postoji. Srušena je nedugo nakon snimanja filma, jer se na tom prostoru trebala graditi Nacionalna i sveučilišna knjižnica, a od kraja Paromlinske ulice na toj strani preostala je jedna jedina kuća, koja je bila u neposrednom susjedstvu Turkovićeve, samo što nju nije zahvatio novi urbanistički plan.
Filmovi su tako i nehotice postali glavno svjedočanstvo o postojanju ulica i zgrada, na kojima su kasnije izvršene radikalne preinake. Želite li znati kako je izgledao nekadašnji Trg Republike, bez spomenika bana Josipa Jelačića, morat ćete pogledati "Ponedjeljak ili utorak" Vatroslava Mimice i "Protest" Fadila Hadžića. "Naši se putevi razilaze" Šime Šimatovića otkriva kakvo je bilo zagrebačko gradsko središte prije kasnijih preuređenja, kao i "Milijuni na otoku" Branka Bauera. Potonji je redatelj bio osobito nadahnuti promatrač Zagreba: za filmove "Ne okreći se sine" i "Tri Ane" snimao je kako u gradskom centru, tako i na periferiji, a u komediji "Martin u oblacima" pokazao je kako hrvatski velegrad veselo srlja u potrošačko društvo.
Ukoliko ste u šestom desetljeću života, sigurno se sjećate kako je novoušminkani kafić "Splendid" na Zrinjevcu (današnji "Lenuci") postao okupljalište mladih, u kojem se moglo popiti kavu espresso ili frape na slamčicu (kao što to radi Ljubica Jović u "Martinu u oblacima"). Kao dječaku najomiljenije mi je mjesto bio most za pješake koji je vodio preko željezničke pruge od Glavnog kolodvora do početka Paromlinske: nama klincima bio je glavni užitak stati na sredinu mosta sve dok
nas ne bi obavio dim lokomotiva koje su ispod nas prolazile.
Most je poslije srušen, kod kolodvora je sagrađen novi pothodnik, lokomotive na ugljen završile su u muzejima raznoraznog otpada, međutim, kako je nekad bilo, shvatit ćete ukoliko pogledate "Svanuća" Nikole Tanhofera: tamo se Senka Veletanlić i Miha Baloh ljube na mostu skriveni u dimu lokomotiva koje prolaze, a njezin suprug (glumi ga Ilija Džuvalekovski) uopće ne vidi što oni rade, iako su samo nekoliko koraka udaljeni od njega.
Scenografska čuda
"Ritam zločina" sjajno svjedoči o zagrebačkom Trnju ponajprije stoga jer ekipa filma nije imala novca za to da se seli iz jedne četvrti u drugu. Zato je morala poštivati jedinstvo prostora. Ipak, znatan broj hrvatskih filmova nije imao takvih ograničenja pa je poigravanje prostorom u njima proizvoljno - naprosto su odabirane najatraktivnije lokacije, katkad udaljene kilometrima, unatoč prividu da su jedna pokraj druge. Osim toga, u razdoblju stasanja hrvatske kinematografije nakon 1945. godine većina se filmova snimala u studiju, u kojem se rasvjeta mogla postaviti po volji i gdje nije bilo problema s vremenskim i inim nedaćama.
Tako je sportska komedija Kreše Golika "Plavi 9" snimana ne samo u studiju nego i u zagrebačkim, riječkim i splitskim eksterijerima: realizacija filma trajala je i više od pola godine pa je takav luksuz bio moguć. Na maksimirskom jezeru, na primjer, napravljen je kompliciran objekt samostana za film Fedora Hanžekovića "Bakonja fra Brne", a u zagrebačkoj Voćarskoj ulici i u Samoboru sagrađene su impresivne scenografije za filmove "Ciguli Miguli" i "U oluji".
Zahvaljujući knjizi filmskog arhitekta i scenografa Damira Gabelice "Scenografija u skici: od Lisinskog do konca XX. stoljeća", objavljenoj prošle godine, napokon je u nas dostatno pažnje posvećeno i jednoj od najvažnijih filmskih profesija - scenografiji. Naime, upravo je scenograf osoba odgovorna za prepoznatljive filmske objekte, odabir stana koji nam se dopao u nekom filmu, efektnu vežu ili pročelje fasade. Zoran Tadić u "Ritmu zločina" sveo je usluge svojeg scenografa Ante Nole na minimum, jer je zbog uštede radio u zatečenim objektima (poput Krste Papića u "Lisicama", koji uopće nije imao scenografa).
No, pedesetih godina prošlog stoljeća Zdravko Gmajner, Želimir Zagotta, Vladimir Tadej i Duško Jeričević stvarali su čuda u filmskom studiju (Jeričevićeva kći Dinka kasnije je postala poznata scenografkinja, surađivala je u nekolicini filmova Rajka Grlića). Zagotta je u hali Mašinogradnje na Zagrebačkom velesajmu sagradio pravi mali grad za potrebe Tanhoferova filma "Sreća dolazi u 9", a u tom je prostoru kasnije niknuo dio scenografije za povijesni spektakl "Austerlitz" legendarnog Abela Gancea te ubrzo potom i za - "Proces" Orsona Wellesa.
Od druge polovice pedesetih godina u Zagreb i Hrvatsku sve češće navraćaju strane koprodukcije, koje obilato koriste usluge hrvatskih scenografa. Što bi bio serijal o indijanskom poglavici Winnettouu da nije bilo Jeričevića i Tadeja? Jeričević je napravio scenografiju za prvi film iz tog serijala, "Blago u srebrnom jezeru", a Tadej za narednih osam, koji su se snimali po Plitvičkim jezerima, Lici i tko zna gdje sve ne.
Budući da je film "Blago u srebrnom jezeru" bio hrvatsko-njemačka koprodukcija, Jeričević se morao oprostiti od tantijema (koje i danas ubire Jadran film), a Tadej je imao sreću što su Nijemci nakon velikog uspjeha prvog filma pretvorili hrvatskog partnera samo u davatelja usluga, a sa scenografom su potpisali autorski ugovor. Zahvaljujući tomu Tadej godišnje primi i do osam tisuća eura na ime tantijema za prikazivanje i emitiranje filmova o Winnetouu. On upravo s Gabelicom priprema knjigu s crtežima svojih scenografija iz tog serijala i zgodama sa snimanja te je uvjeren u to da bi takav projekt mogao solidno proći na njemačkom tržištu. Uostalom, znatan dio njemačkih turista i danas zanima gdje su se u Hrvatskoj snimali ti filmovi.
Busevi i vlakovi
Šezdesetih je godina najznačajnija prinova među hrvatskim scenografima bio Željko Senečić (poput Tadeja, i on je kasnije postao redatelj, vraćajući se tek povremeno poslu kojim se isprva bavio). Za film "Rondo" Zvonimira Berkovića našao je efektan stan na tadašnjem Trgu Republike, no njega je koristio samo za snimanje balkona i kadrove eksterijera: unutrašnjost stana, nakrcanog modernističkim dizajnom, napravljena je u studiju Jadran filma, što je sjajno znao iskoristiti snimatelj Tomislav Pinter.
Film je zanimljiv i po tome što pokazuje kako je izgledala Kazališna kavana, popularni Kavkaz na Trgu maršala Tita, prije dva glavna kasnija preuređenja. U njoj sjedi Stevo Žigon dok odsutno razmišlja kakve je promjene u njegov život unijelo poznanstvo s nekonvencionalnim bračnim parom (Milena Dravić i Relja Bašić), a njegov je partner u tim scenama glumac Boris Festini.
Dobro upućenim gledateljima nije promaknulo da potonji zapravo "glumi" Antu Babaju, Berkovićeva prijatelja, koji je tada bio redovni "inventar" Kavkaza. Prava je šteta što se nijedan od hrvatskih cjelovečernjih filmova nije pozabavio jednom drugom kultnom kavanom, Korzom na uglu Ilice i Gundulićeve ulice. Nepravda prema "Zvečki" i "Blatu", okupljalištima iz sedamdesetih i osamdesetih, bar je ispravljena u dokumentarcu "Sretno dijete" Igora Mirkovića.
Senečićeva scenografija koju publika najbolje pamti je ona za film Kreše Golika "Tko pjeva zlo ne misli", prema sudu kritike, najboljeg ostvarenja u povijesti hrvatske kinematografije. Dvorište u kojem stanuje obitelj Šafranek pronašao je na zagrebačkom Gornjem gradu, u Ulici Đure Basaričeka 11, i začinio ga podsjetnicima prošlih vremena. U filmu zapaženo figurira maksimirski Vidikovac, pokraj kojeg se protagonisti provezu kočijom, a nezaboravni su prizori u Samoborčeku, vlakiću koji je desetljećima prometovao između Zagreba i Samobora, da bi naposljetku bio ukinut potkraj sedamdesetih, u korist puno praktičnijih autobusa.
Kada je već spomenut autobus, to je bez premca najpoznatije prometalo u hrvatskom filmu. Iako je i vlakova u njemu bilo poprilično (spomenut ću nekoliko najzanimljivijih: "Milijuni na otoku", "Vlak bez voznog reda", "Kraljeva završnica"), autobus je dobio najefektnije "uloge". U Tanhoferovu filmu "H-8", također jednom od neprijepornih klasika hrvatske kinematografije, u njemu se odigrava veći dio radnje, no te su scene uglavnom snimljene u studiju. Maketa autobusa navodno i danas postoji u Jadran filmu: nekome bi to bio dostatan povod za to da napravi izložbu sačinjenu od predmeta, objekata i prostora koji su imali važnu ulogu u hrvatskim filmovima.
Aduti novog filma
Najpoznatiji autobus ipak je onaj iz filma "Okupacija u 26 slika". Nabavljen je u Sloveniji, a u njemu je Lordan Zafranović inscenirao najkrvaviji prizor dotad snimljen u domaćem filmu: u njemu dubrovački ustaše (Zvonko Lepetić, Zdenko Jelčić i Milan Erak) režu glave, jezike i dojke svojim žrtvama, a za uvjerljivost prizora pobrinuli su se gostujući majstori specijalnih efekata (uzgred, tom se scenom potkraj devedesetih godina nadahnuo srpski redatelj Predrag Antonijević u filmu "Spasitelj" u produkciji Olivera Stonea, u kojem egzekutori HVO-a tijekom rata u Bosni istjeruju izbjeglice raznih nacionalnosti iz autobusa i ubijaju ih maljem).
Autobus Jadran filma otad je korišten u nizu stranih koprodukcija, no najveću je slavu priskrbio "nastupom" u kultnom filmu Slobodana Šijana "Ko to tamo peva", snimljenom za
beogradski Centar film: njime, uoči njemačkog bombardiranja 6. travnja 1941., putuje u Beograd šarolika grupica provincijalaca, a njihove zgode navješćuju tragediju koja će se ih sve uskoro zadesiti.
Autobus je trebao biti junak još jednog filma. Igor Galo namjeravao je debitirati kao redatelj novom verzijom filma "H-8", nazvanom "Točka bez povratka", u kojem bi se radnja odigravala početkom devedesetih godina.
Za scenarij je dobio potporu samo u srpskom, ali ne i u hrvatskom filmskom fondu, tako da se na eventualnu realizaciju još uvijek čeka.
Imaju li novi hrvatski filmovi scenografskih aduta poput spomenutih klasika? Splitski je geto upravo impresivno dočaran u filmu Arsena Ostojića "Ta divna splitska noć", a u prvijencu Dalibora Matanića "Blagajnica hoće ići na more" zatvoreni "supermarket" u Staglišću poslužio je kao efektno središnje mjesto radnje.
U najpoznatijem Matanićevu filmu "Fine mrtve djevojke" oronula kuća pokraj rampe na Zapadnom kolodvoru, u koju se useljavaju dvije lezbijke kao podstanarke (Olga Pakalović i Nina Violić), ima ulogu koju je imala kuća Hrvoja Turkovića u "Ritmu zločina": vrlo je vjerojatno da bi i ona mogla uskoro na rušenje pa bi je prije toga možda trebalo zaštititi kao spomenik kulture.
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....