Najslavniji Dinamov broj je - devet! Dvije Dinamove devetke bili su i najbolji strijelci Svjetskoga prvenstva, Dražan Jerković 1962. i Davor Šuker 1998. godine. U godini kada je Dinamo nakon 24 godine postao prvakom Jugoslavije, devetka je pripadala Zlatku Kranjčaru koji je u toj polusezoni zabio 12 golova i bio vjesnik famoznoga Dinamova proljeća. Posljednja velika maksimirska devetka bio je Mark Viduka. Međutim, ovdje je riječ o - desetkama.
Desetke su mozak svake momčadi, njihov je talent u stanju natjerati loptu da "progovori" najljepšim riječima. Sjetite se Maradone i odmah ćete shvatiti da desetke drukčije udaraju loptu od ostalih "brojeva". Ako vam je i Maradona daleko, pogledajte Ronaldinha...
Nogometna poezija
Dinamo je imao tri velike desetke, od kojih je svaka obilježila svoju epohu. Štef Lamza, Dinamov "George Best", bohemski je živio i bohemski romantično shvaćao nogomet. Njegov je dribling bio slalom pokraj "štapova", njegova igra protiv Eintrachta iz Frankfurta bila je nogometna poezija, a njegova jutra u Splendidu na Zrinjevcu bila su najveća glavobolja za trenere. Marko Mlinarić rođen je iste godine kada i Maradona, bio je najbolji igrač Jugoslavije 1982., ali je tadašnji selektor Miljan Miljanić ignorirao njegovu klasu - Mlinarić je doista bio žrtva "kuhara s Terazija". Igrao je u Auxerreu s Ericom Cantonom i Cannesu sa Zidaneom, jednako je pucao lijevom i desnom nogom i trener Auxerrea Guy Roux gledao ga je kao Boga. Zvonimir Boban odigrao je u Dinamu samo jednu sjajnu sezonu, rano je prodan u AC Milan gdje ga danas svrstavaju uz bok famoznome nizozemskom tercetu Van Bastenu, Gullitu i Rijkaardu.
Dinamo je imao još jednu desetku koja je zagazila u 91. godinu života. Milan Antolković bio je kreator igre u Građanskom za koji Otto Barić kaže da mu nije ravan niti jedan Dinamo, čak ni onaj koji je osvojio Kup velesajamskih gradova. Međutim, Barić tvrdi da bi u njegovu izboru najboljih plavih desetki "gospon Milan" zauzeo četvrto mjesto.
U vječitoj potrazi za najboljim, anketirao sam šestoricu najvećih Dinamovih trenera. Nema dvojbe da su Ćiro Blažević, Vlatko Marković, Tomislav Ivić, Otto Barić, Zlatko Kranjčar i Josip Kuže obilježili većinu Dinamove povijesti. Na žalost, najveći među njima, Branko Zebec, nije među živima, no on bi se sasvim sigurno opredijelio za Lamzu koji je bio ključna figura Dinama iz 1967. godine.
Pobijedio je Štef Lamza. Otto Barić, Josip Kuže i Zlatko Kranjčar uvjereni su da je on "najviše dao Dinamu", ogradivši se da je izbor vrlo teška i nezahvalna stvar. - Ako bismo ocjenjivali od jedan do sto, Lamzi bih dao 98, Bobanu i Mlinariću 96, dok je Milan Antolković za 94 - slikovito je svoj izbor opisao Otto Barić.
Vlatko Marković i Tomislav Ivić svoje su glasove dali Zvonimiru Bobanu, a ∆iro Blažević vješto je eskivirao glasovanje, kazavši da je svaki od te trojice igrača obilježio svoju epohu i bio toliko dominantan da rangiranje ne bi bilo - ukusno. Ispričao je ∆iro i jednu anegdotu:
Pad s balkona
- Jednom sam prisustvovao trenerskom tečaju u Švicarskoj i razgovaralo se tko je najbolji igrač Europe. Izvjesni Otto Luttrop, Nijemac koji je u Švicarskoj napravio veliku karijeru, reče: 'Nikada nisam vidio da netko igra kao Lamza. Gledao sam ga na probnoj utakmici za München 1860. Predriblao je cijelu momčad...'
Kada je Vlatko Marković pod jedan zaokružio Bobana, mislio sam da je to Vlatko izveo "politički" jer su on i Boban na distanci zato što Zvonimir Boban stoji s vanjske strane vrata hrvatske nogometne kuće. Međutim, Vlatko je objasnio: - Dok sam mu bio trener, igrao je najbolje u životu. Bio je rotirajuća desetka, a 'prljave' su poslove za njega obavljali Željko Adžić i Muhamed Preljević. Iako su velike desetke bile i Željko Čajkovski i Rajko Janjanin, Bobanu je ravan samo Lamza. Da je Štef bio igrač Crvene zvezde, od njega bi napravili svjetskog igrača. Kada bi se u jednoj osobi spojili Lamza, Boban i Mlinarić, bio bi to - Ronaldinho!
- Nepravedno je rangirati tu trojicu velikana, to možete činiti na dva načina: emocionalno i racionalno - rekao je Josip Kuže i objasnio:
- Lamza je prvo ime Dinama. Jedan od najljepših nogometnih trenutaka bio je njegov oproštaj protiv Benfice. Oporavio se od onog pada s balkona Vile Rebar i na vlastitoj oproštajki zabio veličanstveni gol s 25 metara. Stadion je pet minuta pljeskao i plakao. Boban je također veličina, mogao je biti najbolji igrač na svijetu. Mlinarić je nepravedno na trećem mjestu, no Lamzu sam obožavao, Bobana trenirao...
Bobanova slava
Tomislav Ivić kratko je boravio u Dinamu. Ipak, njegovo se oko zaustavilo na talentu dvojice juniora, upravo je Tomislav Ivić priključio Prosinečkog i Bobana prvoj momčadi. Kada govori o Bobanu, usporedit će ga s Berndom Schusterom kojega je trenirao u Atletic Madridu.
- Najveću nogometnu slavu stekao je Boban i zbog briljantne karijere on zaslužuje prvo mjesto. Lamza je bio velik talent, a vodio je i osebujni život. Da se rodio danas, bio bi europska klasa. Mlinarić je imao famoznu lijevu nogu i ubitačni centaršut. Bio je i playmaker, ali i egzekutor, slobodnjake je pucao a la Platini.
Otto Barić odabrao je svoju logiku:
- Lamza je najviše dao u Dinamu. Mlinarić je vrhunac karijere ostvario u Francuskoj, a Boban je u modernom nogometu sve postigao u Milanu. Po klasi su vrlo blizu, dijele ih samo nijanse.
Tri desetke, tri različita karaktera, tri dijametralno suprotne biografije i sva trojica - danas daleko od Dinama. Stjepan Lamza na papiru je Dinamov skaut, sa skromnim honorarom od 4000 kuna. Marko Mlinarić nedavno se razišao s najdražim klubom, i on je sletio niz fatalne maksimirske štenge. Pokušava se baviti menadžerskim poslom kao asistent Danka Đikića, ali kaže da bi se rado vratio pravom nogometu, ili u Dinamo ili u neki drugi klub. I Zvonimir Boban u širokom luku zaobilazi klub u kojemu je stekao prvu slavu, u kojemu je bio i kapetan i zaštitni znak. U drugom činu sportske karijere bavi se novinarstvom, kolumnist je Gazzette dello sport, komentator Skysporta i od 1. siječnja bit će predsjednik Upravnog odbora Sportskih novosti. Iako bi bilo prirodno da je ili u Hrvatskom nogometnom savezu ili u Dinamu.
Kranjčarova osveta Mamiću
Izbornik hrvatske reprezentacije Zlatko Kranjčar namjeravao je u Hong Kong voditi petoricu Dinamovih nogometaša. Iako to nije želio potvrditi, za pretpostaviti je da su na njegovom popisu bili Eduardo da Silva, Ivan Bošnjak, Vedran Ćorluka, Luka Modrić i Dino Drpić. No, kada su se Zdravko Mamić i Josip Kuže osovili na noge i suprotstavili izbornikovim željama, te u kampanju uvukli i Hajduk, Kranjčar je zbog mira u kući spreman skresati listu dinamovaca na tri imena. Kako će na to reagirati Dinamo? Vjerojatno kao i u prvom slučaju, jer, Kranjčar bi Kužeu ipak "oteo" trojicu ključnih igrača, Eduarda, Bošnjaka i Ćorluku. Cico Kranjčar se nije "sjetio" Zorana Mamića, iako mu ga uporno preporučuju i stručnjaci i laici. Ilija Lončarević tvrdi da je igrač, koji igra zrelo kao Soldo, neophodan nacionalnoj selekciji, posebno na utakmici s Brazilom, na kojoj naši neće baš često prelaziti centar. Međutim, animozitet između obitelji Kranjčar i Mamić rodio je inat, preko kojega Cico ne može prijeći. Ne jednom je izjavio da Mamiću nikad neće oprostiti što mu je sina otjerao u Hajduk i sad mu se sveti i na ovakav način. Rasplet ovog slučaja znat će se u srijedu, kada će izbornik objaviti imena putnika za Hong Kong, a dojma smo da to neće biti ni "be" reprezentacija, već jedan čudni i neukusni "čušpajz". No, kako su Marković i Srebrić već potpisali ugovor, prema kojemu će inkasirati 250.000 dolara, učinit će sve da se u Hong Kong ode, pa makar i s juniorima. Samo, kako će organizator turnira reagirati kad shvati da je Hrvatska došla bez Prše, braće Kovač, Srne, itd.
Tomislav Židak