StoryEditor

Lederer: U polemici sam s kućom i javnošću

Godinu dana nakon što je "preuzela" središnju nacionalnu kazališnu kuću s intendanticom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Anom Lederer razgovaramo o rezultatima njezina rada, perspektivama HNK, lošim odnosima s medijima, Zakonu o kazalištu...



• Kako biste ocijenili prvu godinu svoga mandata?



- Mislim da je moj rad publika već vrednovala. U potpunosti smo realizirali planirani program i po prvi put nakon dugo godina kazalište posluje pozitivno. U ovoj sezoni naše je predstave vidjelo preko 120.000 gledatelja. Početkom travnja sve izvedbe naših dramskih, opernih i većina baletnih predstava bile su rasprodane do kraja sezone. Prema interesu publike, odnosno prema broju prodanih ulaznica svaki sektor ima, dakle, svoju premijernu hit-predstavu. Najveći porast popunjenosti u odnosu na prošlu sezonu ostvarila je Drama, s prosječnom gledanošću od 72%. Naročito su ohrabrujući rezultati tzv. "slobodne prodaje". Moja ekipa očito završava iznimno uspješnu sezonu.



• Jeste li zadovoljni suradnicima?



- Ekipu čine ravnatelj Drame Dragan Despot, ravnateljica Baleta Irena Pasarić, ravnatelj Opere Branko Mihanović, v.d. upravitelja Tehnike Branko Lepen, pomoćnik za marketing Igor Krpan i voditeljica odjela prodaje, promocije i odnosa s javnošću Stela Telebuh Stazić. Kad sam zamišljala profil suradnika u svom budućem timu, za ravnatelje sam željela iznimne umjetničke osobnosti kojima motivacija za tu stolicu nije afirmacija vlastitih ambicija jer su ih ionako već dobrim dijelom u svom životu već ostvarili. Okupila sam umjetnički tim u kojemu svi dijelimo slična razmišljanja o tomu kakve predstave u Hrvatskom narodnom kazalištu želimo igrati i svi imamo dosta visoke kriterije. Napokon, i Branko Lepen je istaknuti likovni umjetnik, izvanredna osoba na čelu Tehnike. Dolaskom Igora Krpana i njegovim modernim konceptom marketinškog pristupa uspjeli smo konsolidirati redove stalno prisutnih sponzora, ali i uvesti neke nove partnere. U programu sam, među ostalim, vrlo precizno opisala kakvu medijsku sliku želim izgraditi o Hrvatskom narodnom kazalištu i na koji bi se način trebalo ići prema publici. Dobar dio rezultata o kojima sam vam govorila u prethodnom pitanju dio su rada Stele Stazić. Imam izvanredne suradnike koji su cijelu sezonu radili iscrpljujuće mnogo i u izuzetno teškim uvjetima, a sve su učinili više nego sjajno. Osim toga, tek je iduća sezona umjetnički potpuno naša.



• Kakva je financijska i repertoarna perspektiva HNK? Je li zadani financijski okvir realan? Nije li HNK u startu, recimo od 1990., 'podbudžetiran'?



- Drago mi je da me to pitate, pa naravno da je "podbudžetiran". Smatram da zaposlenici i umjetnici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta kao državnog, središnjeg, matičnog i - usprkos svim osporavanjima - najvećeg i po uspostavljanju kriterija najvažnijeg kazališta, imaju nedostojno male plaće: baletani, orkestar, zbor, glumci, tehnika i uprava. Podbudžetirani smo po plaćama koje su nedostojno niže od gradskih kazališta. Neugodno mi je reći kolike su mnogima plaće za posao koji rade.



• Otkako ste imenovani, dosta vas se prozivalo u medijima te osobito na internetskim forumima. Dosad niste reagirali na te napade. Zašto?



- Komuniciranju s medijima posvetila sam dosta prostora već u svom programu s kojim sam se natjecala za intendantsku funkciju. Bila sam itekako svjesna javnosti funkcije koju obnašam, ali i iznimno negativne medijske slike koju je kazalište steklo u godinama prije moga dolaska, prije svega zbog nagomilanih dugova bivših uprava, narušenih međuljudskih odnosa i estetski blijedih, da ne kažem i upitnih predstava. Stoga smo još u listopadu napravili temeljitu analizu medijskoga praćenja HNK u zadnjih nekoliko godina, koja je samo potvrdila teze iz mog programa. Očekivala sam da će se napadi nastaviti, tim više što su prvi mjeseci mandata obilježeni nizom teških i nimalo popularnih odluka: raskidanjem štetnih ugovora, razrješenjima članova bivše uprave, repertoarnim kompromisima... Ali uistinu nisam očekivala tu količinu nekorektnosti i neistina na račun mene i mojih suradnika. Koliko su ti napadi bili ozbiljni, govori i činjenica da sam protiv jednog tjednika koji me iz broja u broj sustavno klevetao bila prisiljena podići privatnu tužbu. Iz istih medija koji su naše prethodnike nekad napadali, ti su ih novinari sada proglašavali uspješnom ekipom, a činjenica je kako su smijenjeni zbog lošeg poslovanja i velikoga duga. Novinari koji nas ozbiljno prate prepoznali su i podržali takav oblik komuniciranja. Što se internetskih foruma tiče, osobno ih rijetko posjećujem. Obično su to prostori na kojima ljudi anonimno iznose svoja mišljenja i ne vidim razloga zašto bi jedno ozbiljno kazalište službeno reagiralo na njih. S kazališnog portala upućen nam je dosad samo jedan službeni upit i na njega smo isti dan odgovorili.







• Kako komentirate novi Zakon o kazalištima?




- Nacrt Zakona o kazalištima prije šest mjeseci u mnogočemu doista nije bio zadovoljavajući, dapače, bilo je u njemu nedosljednosti i kontradikcija. Na sastancima u Ministarstvu kulture struka je potom imala prigodu sudjelovati u kreiranju Zakona pa su uvažene mnoge primjedbe. Zakon služi praksi, pa ćemo ga i kroz nju najbolje kritički sagledati.



• Treba li graditi novu zgradu za Operu i Balet ili pak za Dramu HNK? Na kojoj lokaciji?



- Već pedeset godina ili točnije rečeno, od datuma kad je osnovano Dramsko kazalište Gavella, središnja kazališna kuća u potrazi je za drugom scenom. Svaka je druga scena Drame na različitim lokacijama bila kratkotrajna, odnosno samo pokušaj. Srž problema zbilja nije samo pitanje male scene nego pitanje promjene modela - rastave braka između Opere i Baleta s jedne i Drame s druge strane. Sigurna sam da su država i grad prepoznali taj problem i da ga namjeravaju dugoročno riješiti, odnosno da se nova zgrada mora graditi. Hoće li u toj novoj zgradi biti Drama ili Opera i Balet, izuzetno je važno pitanje i o njemu se mora ozbiljno raspraviti. Mislim da je od ključne važnosti izgradnja i otvaranje Muzeja suvremene umjetnosti upravo na odabranoj lokaciji: on će i testirati i preusmjeravati i stvarati nove navike tzv. konzumenata kulture. Apeliram na hrvatsku vladu i naš grad da započnu rješavati taj krucijalni problem, koji nije samo problem HNK nego pitanje budućnosti naše kazališne kulture uopće.



• Koja su najbolnija mjesta našeg teatra?



- Od kada je institucionaliziran, teatru se kod nas uvijek traže mane, neprestano se govori o krizi teatra. Možda je bolje reći da je teatar zrcalna slika mana jednoga društvenog trenutka. Radije bih rekla da je veći problem što društvo teatar vidi kao svoju manu, kao neko svoje nužno zlo.



• Kanite li se kandidirati za drugi mandat? Zašto da ili zašto ne?



Zbunjuje me vaše pitanje kad sam završila tek prvu sezonu prvoga mandata, pa se ne mogu izjašnjavati o nečemu što mi se sada čini dalekim. Sigurno znam da ću u ovom mandatu iskoristiti mogućnost da ostvarim najviše od onoga što sam zamislila. Kad se to bude završavalo, prije svega sama ću procijeniti što sam napravila i imam li ideju za drugi mandat na čelu kuće.



• Smatrate li sebe polemičnom osobom?



- Naravno, poznato je da sam osoba polemičnoga rukopisa, posebice sam to bila u svojoj prvoj ("Dobre slučajnosti") i četvrtoj knjizi ("Vrijeme osobne povijesti") gdje je riječ o suvremenom kazalištu. Za polemiku morate imati i/ili temu ili partnera, ili oboje, svoj stav i argument svakako. Na čelu ovakve kazališne institucije, od jutra do mraka zapravo ste u polemici svih vrsta, i unutra i prema javnosti.



• Koliko je obiteljski odgoj utjecao na to da se bavite teatrom?



Ne može se odgojiti nekoga za teatarski posao, ali ako je to nečija vokacija puno znači odrastanje u takvom obiteljskom okruženju kao što je bilo moje. Kazalište je način života, pa ako su ti roditelji kazališni ljudi, u tom svijetu odrastaš, dio si njega.



• Koliko vam posao komplicira to što ste žena, prva u povijesti ove kuće?




Zanimljivo da ovoga trenutka kod nas ima dosta žena na čelu kazališta, ali ipak je vrlo hrabro bilo imenovati ženu na čelo središnje kazališne institucije.



Osobno mi to ništa ne komplicira, za mene to nije kriterij za neki posao muško ili žensko. To eventualno može biti problem drugih, ili možda društva koje nije još ozrelilo.

Hrabro je imenovati ženu na čelo središnje kazališne institucije





Pripadam onoj manjini koja duboko vjeruje kako je znanje moć, a povijest učiteljica života koju nitko ne sluša. Vjerujem i da je moj znanstveni rad dakle znanje o kazalištu u svim aspektima, pa tako i povijesti, nešto bez čega se ne možeš snaći na takvoj funkciji. Intendant je, naime , kreator umjetničkog programa, a na tom se mjestu ako toga znanja nema ne možeš ni naći a ni snaći. Osim što je generalni strateg umjetničkoga programa i njegove realizacije, intendant mora cijele dane donositi i puno prozaičnih operativnih odluka o svakodnevnom radu kazališta, među kojima su i čavli i konji. Za sve si, dakle, odgovoran - i za Shakespearea i za čavle, za umjetnost i funkcioniranje mehanizma. Zapravo, sigurna sam kako me moj intenzivan znanstveni i kulturni rad doveo do mjesta čelne kazališne kuće, pa to nekako podrazumijevam kao pretpostavku u kako vi kažete snalaženju. Ta i takva pretpostavka nečijega znanja daleko je važnija za funkciju intendanta nego kao što su to neki u kazalište neupućeni tvrdili da intendant mora imati prethodne radne dane u kazalištu. Oni koji imalo poznaju povijest trebali bi to znati.



• Kojeg biste intendanta iz povijesti najradije uzeli za uzor?



Naravno, Stjepana Miletića, zatim Julija Benešića i Kostu Spaića. Svaki na svoj način, oni su neka moja intimna linija uzora. Ali to je zapravo pitanje za neki moj budući esej, pisan iz osobnoga kazališnoga iskustva u kojemu je tradicija uvijek prisutna.

Uzor mi je Miletić

• Vaš znanstveni rad uglavnom obuhvaća povijest hrvatskoga glumišta 20. stoljeća, sve do današnjice. Koliko vam je on pomogao da se snađete na "operativnoj" funkciji?



Tomislav Čadež
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. rujan 2020 23:48