Kako se nositi s kulturom nesagledivo većeg i moćnijeg susjeda, koji ti je pritom, hirom svoga velikog cara i jednim potezom njegove sablje, odfikario te svojim proglasio lijep komad teritorija, dok drugi komad drži pod okupacijom i svako malo, gotovo zabave radi, ili da pokaže koliko je od tebe jači i koliko njegovi zakoni više vrijede pred autoritetima međunarodnog prava, ubija tvoje vojnike? Važno je to pitanje za Ukrajince u današnja doba, a sve važnijim biva i ostatku Europe i svijeta. U knjizi “Leksikon intimnih gradova” o tome čitamo u velikom i raskošnom poglavlju o Moskvi: “Moj šoker bio je prezir, a moj prezir bio je oblik oslobođenja. Razumijem da generalno nisam bio u pravu, jer preziranje Velike Ruske Kulture značilo je samo produbljivanje fobije ovoga svijeta. Ali trebalo je otići bez osvrtanja. Trebalo se riješiti, dovraga, te navike, te Rusije, te ruske dozvole boravka, i dobiti pravo na Ostatak svijeta.
Sada, gotovo dva desetljeća nakon što smo se, navodno, razdvojili, Moskva i dalje ima najznačajniji utjecaj na sve što nam se događa. (…) Konačna verzija našeg i ruskog ‘zauvijek zajedno’ jest ‘okovani istim lancem’. Čini se da se mi trgamo s njega u veliki svijet, a oni se tome suprotstavljaju. Zapravo mi jako želimo da nas drže što čvršće, a oni žele da se mi pokušavamo otrgnuti iz sve snage. Jer inače, kako ćemo i mi i oni naći smisao daljeg postojanja. Upravo je u njemu, lancu, jedini naš i njihov smisao.
Bože, kako bih volio biti Englez, Nijemac, Francuz, pa čak i Japanac, samo kako bih iskreno mogao voljeti Moskvu na pravi način! To jest, kao nešto veliko, jebeno bogato, rasprostranjeno, egzotično, udaljeno i sigurno strano, smješteno na sigurnoj kulturnoj udaljenosti, kao Rio, Šangaj ili New York. Jer Moskva strašno zaslužuje da je se voli. Samo ni u kom slučaju ne iz ove ugnjetavane i napola pognute pozicije njezina, moskovskog, vječnog maloruskog cinkaroša. Kako bih volio uživati u raskoši VRK-a svom kozmopolitskom radošću duha, a ne na svakom koraku režati na njezino stalno imperijalno pokazivanje zuba našoj maloruskoj strani.”
To nikako nisu najvažniji, najljepši ili najkarakterističniji reci ove lijepe, literarno raskošne i zabavne, stilski i žanrovski raznolike, vibrirajuće i varijabilne knjige, možda romana, možda putopisa, možda esejističke rasprave, autobiografije, male povijesti jednoga subjektivnog vremena, ali moskovski reci, ispunjeni čežnjom i prezirom, kao da ponešto govore o nama i o našim emocijama, koje se možda i ne tiču gradova, Moskve se sigurno ne tiču, nego onih ljudi, naroda i kultura za koje nas trajno, ili makar u sjećanjima, vežu isti čežnja i prezir. Definicija geostrateške nevolje, one ukrajinske i naših balkanskih nevolja, kao i svih nevoljnih sudbina koje su iz nje proistekle, u tom je vječitom spoju čežnje i prezira.
Jurij Andruhovič - čije se ime na knjizi u izdanju Frakture i prijevodu Dariye Pavlešen i Ane Dugandžić navodi kao Jurij Andruhovyč, ali ja ga neću pisati tako, tvrdoglavo se držeći pravila da se sva osobna imena i nazivi iz jezika kojima latinica nije osnovno pismo transkribiraju po fonetskom, a ne po etimološkom principu - autor, dakle, “Leksikona intimnih gradova” u predgovoru, ili uputama za čitanje ove knjige, poigrao se leksikografskim tradicijama, ali se pozvao i na Milorada Pavića, te je pomalo i nutkao svog čitatelja na istovremena fikcionalna i nonfikcionalna čitanja.
Pritom, Andruhovič napominje da hrvatsko izdanje ne samo da se jezično razlikuje od ukrajinskog, nego je razlika i strukturna. “Hrvatska abeceda razlikuje se od ukrajinske. Kardinalna razlika između latinice i ćirilice odbacila nas je u gotovo različite civilizacije.” (Uzgred: zašto prevoditeljice ukrajinski slovoslijed nazivaju abecedom, ako je u hrvatskom jeziku stoljećima uobičajeno slovoslijed ćiriličnog pisma nazivati azbukom?)
Nije ovo ceremonijalna stvar, niti kvazileksikografski larpurlartizam: preraspored početnih slova iz ukrajinske azbuke u hrvatsku abecedu utječe na redoslijed poglavlja, a samim tim i na dramaturgiju romana, koji, možda, baš i nije roman, ali se čita kao roman. Ako se, pak, nešto čita kao roman, zašto onda i ne bi bilo roman?
“Leksikon intimnih gradova” ima 111 poglavlja. Jedno, vrlo kratko, ali znakovito i važno za razumijevanje romana, postoji samo u hrvatskom izdanju, i to na samom (abecednom) kraju: Zagreb. Tu Andruhovič remeti slovoslijed. Pa kaže: “U Zagreb ću doći u prosincu. Dakle Zagreb je tek preda mnom, on je u budućnosti - makar i ne tako dalekoj, ali ipak. Zato, pišući ove retke, zamišljam želju vezanu uz Zagreb. I neka ona zasad ostane tajna.
Doviđenja!”
Kao i u ostatku knjige, poigrava se vremenskim tokovima, a onda mu više nije važno ni to što će knjiga živjeti i nakon prosinca, kad on dolazi u Zagreb. Kako je riječ o fikciji, ili i o fikciji, prešutjet će da je u stvarnosti već bio u Zagrebu, najmanje jednom, i to prije nekoliko godina, u Knjižnici Bogdan Ogrizović, vjerojatno i drugdje po gradu…
Andruhovič je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dokumentarist, skitnjica i potukač, vucibatina u najplemenitijem smislu te ozloglašene riječi, pa tako i poglavlja njegova romana variraju od lirskih zapisa, preko kratkih priča i klasičnih putopisa, sve do dokumentarističkih zapisa, eseja, reportaža i svjedočenja. Premda njegovi tekstovi o gradovima baš nikad nisu pisani u formi leksikografske natuknice - a baš je to i mogao, makar jednom - knjiga sadrži uzbudljivost, raznolikost, razlistanost klasičnog leksikona. Važno ju je prvi put čitati po redu, onako kako sugerira hrvatska abeceda, da bi je se zatim, svaki sljedeći put, čitalo napreskok. A sljedećih bi putova, hoću reći prigoda, svakako trebalo biti.
Ovom su čitatelju među Andruhovičevim intimnim gradovima zasad najvažniji Drogobič, Kijev, München, New York i, možda iznad svih, Lavov. Poglavlje o Drogobiču ustvari je mikroroman o Bruni Schulzu - jedan od najljepših tekstova o Schulzu koje sam pročitao - Kijev je zažagrena, fibrozna pripovijest o Mejdanu i rušenju Viktora Janukoviča i njegove policijske poludržave, dok su München i New York prozno-esejističke i pripovjedne rasprave o sebstvu i ukrajinstvu, o multikulturalnosti i o zrnu sebe i o šaci pijeska svojih u tom općem šarenilu. Lavov je, pak, velika intimna priča. I to priča dvostruke intime: intime Jurija Andruhoviča, i intime grada Lavova.
U toj lavovskoj priči jedna je meni važna rečenica, pa je zapisujem pošto bi, možda, još nekome mogla biti važna: “Patriotizam je, pisao je u pismima iz Toronta moj prijatelj iz vojske Rost, teritorijalni osjećaj, a nacionalizam - kulturno-lingvistički.”
Lavov je bio poljski, a onda je dogovorom na Jalti postao sovjetski i ukrajinski. (Istina, i ranije je Lavov bio i ukrajinski, židovski, austrijski… ali to je druga priča.) Premda Poljaci u dvadesetom stoljeću nisu bili blagi prema Ukrajincima, niti su Ukrajinci prema Poljacima, čim su to uzmogli, pokazivali razumijevanje i empatiju, nema u tom odnosu one gorčine i nemoći, kao u odnosu s Rusima. Jedni su drugima postali svojevrsna narativna zrcala, tako da se na licu Ukrajine (one zapadne, naravno, pa sve do Kijeva) zrcali neka velika, izgubljena poljska povijest, dok se na licu Poljske zrcale Lemki, njihove veličanstvene drvene crkve, opustošena zapadnogalicijska sela, groblja zarasla u travu i ogromnost jedne nedovršene kulture, koja se uzalud pružala prema Zapadu.
Andruhovič piše: “Poljska je izgubila Lavov, ali je dobila Zapad. Smanjila se, skratila, stegnula, ali se riješila najviše uništavajućih i konfliktnih područja. Bio je to spasonosni pomak težišta. Teritorijalna masa Poljske pomaknula se prema Zapadu, a Poljska je prestala biti istočna zemlja. Da su Englezi u Jalti isposlovali Lavov za Poljake, Ukrajinci ne bi imali od čega početi. Oni se uopće ne bi uzimali u obzir. Ali ni Poljaci nikada ne bi izašli u Božji svijet.”
Ali to su samo pitanja nacije, geostrategije, jezika, pitanja multikulturalne i multietničke mržnje od koje su sagrađeni najljepši gradovi naših povijesti. Ono važnije u Andruhovičevoj je pričalačkoj, pripovjedačkoj, pjesničkoj eksplikaciji mjesta.
“Leksikon intimnih gradova” veličanstvena je knjiga. Roman nalik Mahlerovoj simfoniji, u kojem odjekuju epohe i intime. Tko ga jednom uzme čitati, neće ga više ostavljati. I bit će zahvalan prevoditeljicama i izdavaču, ali ne očekujući od njih i njega, kao ni od Andruhoviča, još ovakvih knjiga. Zato što ih nema i ne može ih biti.
I još će si nešto ovaj čitatelj dopustiti: “Leksikon intimnih gradova” isto je što i “Sarajevo, plan grada”. Ono što je za mene bio grad, to je za Andruhoviča svijet. Koji je od nas dvojice sretniji?