Kako znamo da je stigla jesen? Ne po opalom lišću, kako su nas učili u školi, nego po broju noćenja. Počinje opsesivno brojenje turista, kojih je ove godine rekordan broj. Je li to zbog straha od terorizma ili situacije u Turskoj, manje je važno, glavno da se prihod broji u milijardama eura. Iza riječi dolazak i noćenje, po kojima se računa uspjeh turističke sezone, krije se naša glavna proizvodna grana i dohodak koji će nam pomoći da preživimo, budući da drugog ni nemamo. Kriju se, naravno, i strašne gužve prouzročene, kao i u drugim zemljama, onom jeftinom, industrijskom turističkom ponudom koja nudi sunce, more, skupu hranu i piće, buku i plastične ležaljke. I sve to uglavnom u privatiziranom i privatnom vlasništvu.
Ali ima i zaostataka društvenog vlasništva hotela, uvjerila se i moja prijateljica u to boraveći nekoliko dana u takvom hotelu. Kako je znala da je riječ o društvenom vlasništvu? Pa, nije teško pogoditi, odjednom se našla u - vremeplovu.
Prijatelji su je upozorili, rekli su joj da je to hotel zaostao iz socijalističkih vremena - od neljubaznog osoblja, raspadnutog namještaja, neudobnog kreveta i tankih ručnika do lošeg doručka, a o kavi da ne govorimo. Ma, ne može biti tako loše, uostalom dvije noći se da izdržati čak i u socijalizmu, pomislila je. Iako cijene nisu baš socijalističke: 1100 kuna po osobi ako je soba s pogledom na more.
Hotel Nostalgija - kako ga je nazvala - hotel s tri zvjezdice, betonski je mastodont sagrađen u doba početka masovnog turizma u Dalmaciji, ali na korak do plaže, prekrivene plastičnim ležaljkama koje se dodatno plaćaju. Međutim, izgleda da nikada nije obnovljen pa se tako u njenoj sobi air-condition ne može regulirati. Ili radi pa je prehladno, ili ne radi pa je prevruće. Ni sef za dokumente ne radi. S recepcije javljaju da će poslati nekoga da ga popravi, ali i da se može ostaviti stvari kod njih, besplatno je. Utješno, jer se sef-majstor u tri dana uopće nije pojavio. Ipak je moja prijateljica bila najviše fascinirana dekom koju je zatekla na krevetu, onom žutom marke Ambasador od Vuteksa, koje su se osamdesetih u poduzećima prodavale na rate. I televizor je zaostao iz istog vremena, kad ga vidi čovjek se pita nema li možda crno-bijelu sliku. Od ekstra usluga se nude wellness centar i faksiranje. Faks? Zna li itko mlađi od trideset godina čemu služi ta naprava?
Nakon što se otuširala u kupaonici u kojoj nedostaje poneka pločica a tuš nije moguće izvaditi iz držača (desetljećima se taložio kamenac, a nikome nije palo na pamet da ga očisti!), bila je spremna za večeru, uključenu u aranžman.
Večera u restoranu je samoposluživanje tipa švedski stol, a one rođene ranije, poput moje prijateljice, neizostavno će podsjetiti na menzu. Piletina, svinjetina, riba, tijesto, povrće, salata - sve ima isti okus. To je onaj nezaboravni okus užeglog ulja i umaka koji je isti za svaku božju vrstu jela. Želite li ovaj okus isprati vinom, koje naravno nije uključeno u ponudu, morat ćete posegnuti za 150 kuna slabog plavca. Ili 30 kuna za kriglu lošeg piva.
No, sve to još nije potpuna slika večere na terasi, na kojoj su oguljeni željezni stolovi pokriveni iscufanim stolnjacima iz 1983., a stolice od izblijedjele plastike. Originalni šarm ovom turističkom vremeplovu daju ljudi. Par postarijih brkatih muškaraca u bijelim košuljama zategnutim na okruglim trbusima poslužuju u kafiću na manjoj terasi.
Ako se posluživanjem može nazvati ono mrzovoljno približavanje vašem stolu i pogled koji govori “što sad ovaj hoće od mene”. Na terasi menze, gdje se doručkuje i večera, raspoređene su, međutim, konobarice. Vidi se da su pred krajem radnog staža, umorna izgleda i s medicinskim klompama na natečenim nogama, za razliku od ranijih Borosana.
Kako se gosti sami služe, njihov je posao skupljati prazne tanjure sa stolova. Zapravo vas tjeraju što prije završiti s jelom kako bi išle doma, a vi u krevet. Romantična večera uz šum mora i mjesečinu? Kad ih vidite onako nevoljne i nezainteresirane, kako se vuku od stola do stola i preglasno zveckaju suđem, bučno razmještaju stolove i stolice, skidaju stolnjake, nekako vas prođe volja... Ali za plaću koju primaju vjerojatno im nije ni do čega. Tako da je uskoro terasa posve prazna. Gosti su, kaže mi prijateljica, sve redom stariji bračni parovi uglavnom iz Velike Britanije ili sasvim mlade obitelji. Uostalom, do grada vozi gradski autobus pa tko voli zabavu, nek’ izvoli.
Za odmor onima plitkog džepa Hrvatska nudi rješenje u vidu turističkog vremeplova čija je deviza: sporo, loše, skupo. Njeno me iskustvo podsjetilo na našu turističku devizu otprije par godina: Mediteran, kakav je nekada bio.
Samo što to “nekada” ne podrazumijeva mala ribarska sela, gostionice koje za male novce nude friško ulovljenu ribu i žmul domaćeg vina, pomidore i salatu iz vrta, grožđe s loze u dvorištu. Ne, naš Mediteran kakav je nekada bio su betonski mastodonti s umornim konobarima i rezigniranim gostima koji nemaju novca za nešto bolje. Ili betonske kućerine s gulikožama koje za doručak nude nareske iz obližnje samoposluge.
I još se bezobrazno hvalimo da imamo rekordan broj noćenja onih koji su voljni svašta pretrpjeti za malo mora i sunca. Do kada?