Trenutačno se viđam s dvije djevojke, ni s jednom još nisam započeo vezu, ali jasno mi je da ću se uskoro morati odlučiti. Prva je slobodna cura, nekoliko godina mlađa, obrazovana, situirana, dobra, simpatična, živi u kući udaljenoj od moje samo pet minuta automobilom, ali nema “ono nešto”, kao ni kemije među nama.
Kemija je pak više nego prisutna između mene i nekoliko godina starije žene u procesu razvoda, s dvoje malih klinaca. Problematičan razvod, još problematičniji bivši muž, živi 70-ak kilometara dalje od mene… I ona je vrlo obrazovana, dobra, draga, a uz to je i “avion” izgledom...
Alen, Zagreb
Dražen je dugo godina bio samac, točnije do svoje četrdeset osme. Djelomično je znao da je sam tome kriv, bio je vrlo zahtjevan u odabiru. Njegova je izabranica morala, prije svega, biti vrlo lijepa. Ne donekle lijepa ili ljepuškasta, morala je to biti žena s kojom uđeš u restoran, a razgovor za stolovima zamre, glave se okreću u njezinu pravcu, konobarima se počnu blago tresti poslužavnici u rukama. No, tu nije bio kraj njegovim zahtjevima. Žena Draženova života morala je savršeno praviti palačinke, baš onakve kakve on voli, tanke, blago prepečene, iza kojih ne ostaju tragovi ulja na prstima. I, na kraju, morala je znati pjevati.
Ako žena nije imala sluha, a bila je savršeno lijepa i palačinke su bile po njegovu ukusu, Dražen bi se istoga trena ohladio, toliko mu je pjevanje bilo važno. Jednu je djevojku, inače prelijepu manekenku, ostavio samo zato što je na dvije svadbe na kojima je bio s njom uzela mikrofon u ruke i tako revala da se on bespovratno odljubio i ostavio je, samo joj nije imao srca reći zašto. U četrdeset osmoj godini iznenada je upoznao Lenu, u njezinu kuću doveli su ga njihovi zajednički prijatelji.
Bila je to najljepša žena koju je ikada vidio, tijekom večere jedva je skidao pogled s nje, njezine palačinke bile su najbolje koje je ikada jeo, tanke, rahle s blagim mirisom limunove kore. Kad su poslije večere malo popili, pa zapjevali, gotovo je umro od ljepote njezina glasa. Ona je pjevala “Imam jednu želju”, a on je pomislio “I ja, da te ovog časa oženim”.
Imala je samo jednu manu, zapravo tri mane, ako ćemo biti precizni: muža i dvoje djece koji su već bili tinejdžeri i sjedili skupa za tim stolom za kojim je Dražen poželio izvesti harakiri kuhinjskim nožem na kraju te večeri.
Tako mi i treba, govorio je sebi na odlasku iz njezine kuće, ovo su me proklele sve moje bivše da upoznam jednu koja će ostati vječna patnja jer nikada neće biti moja. Ono što tada nije znao jest da je Lena bila nesretna u svom braku, njezin je muž imao dugogodišnju ljubavnicu za koju je ona znala, a pretvarala se da ne zna, da se te večeri zaljubila u njega, da inače nije pjevala svojim gostima, ali je njega poželjela impresionirati. Susreli su se ponovo na rođendanskoj proslavi tih istih prijatelja na koju je Lena došla sama, muž joj je bio na muškom skijanju, a ona je znala da je ljubavnica u istom hotelu s njim. Dražen se nije odvojio od nje, a njoj je bilo pomalo neugodno, pa je ranije otišla kući.
Na odlasku te večeri ipak je s njom dogovorio kavu, pa nakon nekoliko dana ručak, pa prvu zajedničku večeru na kojoj mu je tiho, da nitko ne čuje, na uho otpjevala “Da li znaš da te volim”. Godinu dana poslije, nakon prilično mučnog razvoda, Dražen i Lena živjeli su zajedno. Njezina je kći došla živjeti k njima, sin je ostao s ocem. Za Dražena je pomanjkanje sluha bilo mana, dvoje djece i muž nisu bili mana. Sreća je kad čovjek zna što hoće.
Jedan moj prijatelj glazbenik jednom mi je prilikom rekao: “Kad se društvo moga brata počelo ženiti, a on jedini ostao neoženjen, on bi oženio pepeljaru samo da se oženi”. I prva djevojka koja je njegovu bratu tada naišla, slobodna i pristojna, a htjela sa udati, postala je njegova žena. Tome je čovjeku, dakle, bilo bitno ispuniti formu. Imaju, navodno, solidan brak.
Vi imate naizgled kompliciranu dvojbu, no ako poznajete sebe i znate što u stvari želite, to uopće nije dvojba. Kod prve su djevojke svi uvjeti naizgled pogodni, no čini se da ona nije pogodna, vi kažete “nema kemije”. Nije sve u kemiji, ima nešto i u fizici, rekao je Arsen Dedić jednom prilikom.
Ako kemije nema sada, u početku, teško će je biti u budućnosti. Povjerenje, razumijevanje, privrženost stvari su koje se razvijaju s vremenom, kemija je nešto što postoji u početku ili ne postoji. Čak i da ne poznajete tu udanu ženu, upitajte se biste li bili s tom slobodnom djevojkom. Kod druge žene naizgled su same nepogodnosti, otežavajuće okolnosti, ali sami sebi morate odgovoriti na pitanje, ostavite li te nepogodnosti sa strane, je li ona ta ili nije? Dražen je to znao. Dakle, ljepota, palačinke i pjevanje ili pepeljara? Ili, da se možda još malo strpite.
Milana Vlaović svake srijede savjetuje čitatelje koji imaju dvojbi. Svoje pitanje možete joj poslati na adresu Jutarnji list, za Milanu, EPH Koranska 2, 10000 Zagreb