'Lovac na jelene': Snažna priča o iluziji koja se skupo plaća

Britanski filmski kritičar David Thomson, autor antologijskog "Biografskog filmskog rječnika", nazvao je redatelja Michaela Cimina čudovištem pred kojim se treba ukloniti s puta ili ga ustrijeliti.



Osnovu za tu tvrdnju Thomson nalazi u filmu "Lovac na jelene" koji s pravom naziva jednim od velikih američkih filmova sedamdesetih. Bio je to prvi film koji je Amerikance emotivno suočio s iskustvom rata u Vijetnamu. "Lovac na jelene" nije ni ratni ni antiratni film, a nije, u stvari, ni film o vijetnamskom ratu. To je priča o običnim američkim momcima, radnicima iz jedne čeličane u Pennsylvaniji, koje iskustvo rata mijenja i koji, takvi kakvi su postali, mijenjaju svoju sredinu. To je također priča o prijateljstvu, ljubavi, gubitku i suočavanju s užasom i bolom, plebejska saga o muškarcima koji žele postati pravi muškarci a kada im se pruži šansa da to postanu shvate da to nije najvažnija stvar u njihovu životu i da se radi o iluziji koja se vrlo skupo plaća.



"Lovac na jelene" u tom je smislu pravi američki film, nešto nalik modernom westernu o junacima koji tragaju za granicom civilizacije i divljine, simbolički je nalaze u ritualu lova u planini iznad čeličane a stvarno proživljavaju u dalekoj vijetnamskoj džungli. Od rituala lova na jelena jednim metkom ostaje im samoubilački ritual ruskim ruletom, jednim metkom u bubnju revolvera.



The Deer Hunter, SAD, 1978.

Redatelj: Michael Cimino

Uloge: Robert DeNiro, John Cazale, Christopher Walken, John Savage, Meryl Streep, George Dzundza

Distributer: Discovery



Lovac na jelene

Ciminov film homerovski je iscrpan u oslikavanju života junaka i njihove sredine. Upoznajemo ih u čeličani a zatim ih, nakon posla, pratimo u obližnji lokal gdje se napijaju, igraju biljar, izmjenjuju grube šale i standardne uvrede. Slijedi vjenčanje i još duže slavlje svadbe i oproštaj od trojice junaka koji odlaze u rat, zatim jutarnji lov na jelene u planini, potom još jedno, posljednje, okupljanje u baru koje završava sviranjem Chopinova nokturna na barskom klaviru. I onda - naglo - prijelaz u vijetnamsku džunglu, zvuke rata i, plamen napalma. Jezivo iskustvo zarobljeništva , te iživljavanje Vijetnamaca koji ih tjeraju igrati ruski rulet, uništava u njima posljednje iluzije o svrsi pustolovnih poriva i pretvara ih u junake bez iluzija, s pokrićem pravog suočavanja s užasom umiranja i smrti. Na kraju ostaje kakvo takvo, gotovo pokajničko i ponizno, okrilje obitelji, prijatelja, grada, zemlje u kojoj žive i njene himne.



Ciminov film hrabro se odriče artikuliranih stiliziranih dijaloga i snagu crpi iz spontanog uprizorenja situacija koje traju mnogo duže nego u drugim filmovima, bez narativnih elipsi i dramaturških kratica. Njegovi junaci nisu vladari situacija već njihov aktivan i pasivan dio: pokreću ih i potom im se predaju, ne brinući gdje će ih bujica zbivanja odnijeti.

Živorad Tomić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2025 16:41