Lovci na vještice

Lako mi se danas smijati. Frend mi nedavno je ispričao priču o liku koji je došao na neki znanstveni skup što su ga ovi organizirali i trebao je odsjesti u malom hostelu s restoranom pod nazivom Na vještičjem tornju (Hotel am Hexenturm). Kad su liku javili gdje su mu organizirali smještaj, diskretno im je sugerirao da nije baš sretan što mora odsjesti u nečem što se tako zove. Službena komunikacije u znanosti teče na jeziku koji nikom od spomenutih nije materinji, organizator je zaključio da se lik zafrkava (dovraga, pa lik je znanstvenik). Po dolasku se ispostavilo da se nije šalio pa je zamijenio sobu s nekim od gostiju iz drugog hotela. Ali čuđenje je ostalo - frajer se boji spavati u tornju u kojem su prema legendi bile vještice. Otkud toliki strah od nečeg tako banalnog kao što su vještice? Pa vještice ne postoje.



A kako znamo da ne postoje? Kako uopće znamo da nešto, bilo što, ne postoji? Toliko puta sam čuo to pitanje. Skeptici uvijek nude isti odgovor: onaj tko tvrdi nešto (da vještice postoje) to mora i dokazati. Niste zadovoljni odgovorom? Zapravo, nisam ni ja. Možda da probamo ovako…



Recimo da vještice postoje. Što su one? One su žene (iako navodno može biti i muških vještaca) koje mogu letjeti na metli i/ili bacati uroke na druge. Dakle, one rade nešto konkretno što netko može vidjeti, osjetiti, snimiti, ili izmjeriti. I jesmo li ikad vidjeli nešto takvo? Ako vještica doista baca uroke i druge čini na ljude onda će se to negdje manifestirati - bit će statistički više neobjašnjivo bolesnih ljudi ili životinja. No ništa od toga. Dakle, postoje dvije mogućnosti - ili vještice postoje ali toliko skrivaju svoje postojanje da uopće ne djeluju kao vještice, ili vještice jednostavno ne postoje. Koja je razlika? Za nas, zapravo nikakva. Ali ona može odjednom početi bacati čini - reći će netko. Da, kao što može ući u auto i pokositi sve pješake na koje naiđe. To može svaka budala koja zna voziti auto. Dakle, kako znamo da vještice ne postoje? Ne znamo, ali nije ni bitno. Znamo da za ono što se nekad pripisivalo njima danas imamo potpuno prirodna objašnjenja. Dakle, ako i postoje, nama je isto kao da ne postoje. Je li to bolji odgovor?



No što ćemo s pričama, svjedočanstvima ljudi koji su kroz povijest vidjeli vještice kako ljube Vraga u razne dijelove tijela i s njim plešu kolo i još svašta rade. Kako to da su prestale? Zanimljivo kako su nekad anđeli i demoni bili vidljivi praktično svakome, a danas su nevidljivi. Svi vide NLO-e, a nitko Vraga. Kako je to moguće? Doduše, ima i danas nekih koji u svemu vide vražje djelovanje, no ti tipovi s istom pričom za svaku priliku mi nikad nisu bili baš preuvjerljivi.



Zanimljivo kako je malo potrebno da ljudi povjeruju u nešto što zapravo ne postoji. Kao da postoji recept. Prvo netko ispriča neku ludu priču. Nakon toga nekoliko ljudi treba javno proklamirati i ponašati se kao da je ta priča potpuno logična i istinita. Ako im nitko ozbiljan ne proturiječi, prije nego što se kaže keks ljudi pale baklje i kreću u hajku na vještice, Židove, Rome, Hrvate, Srbe, homoseksualce, pušače, pretile, lijene studente, beskorisne javne službenike, neradnike u firmama, lopovske poslodavce, agresivne tinejdžere, zle farmaceutske kompanije, hašomane kriminalce, neodgovorne znanstvenike, … ima li tome kraja?



Tu pojavu je Stanly Cohen nazvao moralnom panikom. Koliko ljudi prepoznaje da kad netko urla s govornice ili oltara da nema lakih i teških droga, ili da su homoseksualni brakovi pogubni za obitelj (koja je temeljna jedinica društva) - zapravo širi moralnu paniku (neki je popularno zovu - masovna histerija). On je još 1972. u svojoj knjizi “Narodni demon i moralna panika“ opisao upravo takav recept za postizanje moralne panike. Ono što me u tome jako pogodilo je da to dvadesetak godina kasnije, u mojoj tadašnjoj zemlji, skoro nitko to nije prepoznao. Svi smo znali da je vještice progonila crkva (iako se danas vještice progone i ubijaju u krajevima gdje je živi minimalno kršćana), i da su nacisti progonili židove (iako se etnički motivirano nasilje provodilo i prije i poslije nacista). Specifičnosti njemačkog nacizma ili španjolske inkvizicije otežavale su nam da shvatimo da iza oba stoji univerzalna ljudska priroda - naši strahovi i naša htijenja koje je netko uspješno potaknuo koristeći, da stvar bude gora, stvarno trivijalan recept.



Sjećam se jedne situacije, imao sam oko pet godina, kad sam se prvi put susreo s nečim vrlo nalik na taj recept. Igrao sam se s drugom djecom pred zgradom kad su dvije malo starije cure došle do nas i rekle da postoji kamen na koji ako se stane, padne se mrtav - i pokazale nam koji je to. Sjećam se da mi se to u prvi mah učinilo smiješno, jer je istog takvog kamenja bilo svuda oko nas (gradile su se novi blokovi zgrada pa je zemlja na kojoj smo se igrali bila puna šljunka) i da smo svi milijun puta stali na takav kamen. One su odšetale vješto izbjegavajući problematično kamenje, a onda su i drugi klinci počeli poskakivati i pokušavati izbjegavati da staju na njega. I više mi nije bilo svejedno. Naročito kad sam skužio da sam stojim okružen tim kamenjem i da neću moći doći kući a da ne stanem barem na jedan. Nikad prije me nije obuzeo takav strah. Panika. Stajao sam u sred tog kamenja, par desetaka metara od svog ulaza, i nisam se mogao pomaknuti sve dok nije pao mrak pa se stari spustio po mene i pitao me zašto plačem. Lako mi se danas smijati, ali tada mi nije bilo do smijeha.



Postoji li lijek protiv tih recepata za masovnu histeriju. O da, postoji - samo zahtjeva malo (a u nekim vremenima i jako puno) hrabrosti. Kad čujete da netko priča gluposti o nekoj temi o kojoj vi znate nešto više, treba kvalitetno, pa i javno reagirati (što nije jednostavno kao što možda zvuči, jer se zbog nekih tema može popit šamar, šaku, štangu po rebrima, dobiti otkaz na poslu, a bilo je situacija da je netko popušio metak). Da je bilo tko od klinaca skupio hrabrost i stao na kamen, drugi bi znali da je sve to samo zafrkancija. A ako pak, što je najčešće slučaj, nismo stručnjaci za konkretno područje, kad osjetimo da nam nečije izjave izazivaju onaj jako osjećaj da nešto treba promijeniti, i onda kanaliziraju taj naš pravednički gnjev prema nekoj osobu ili manjini u društvu, najbolje se otuširati hladnom vodom i pričekati da emocije popuste. Ponekad je dovoljno dati si samo malo vremena i na miru razmisliti kako nikom normalnom nije tako nešto prije palo na pamet (ali zato je, kao što znamo iz povijesti i medija, hrpi budala). Ne dajmo da netko mora dobivati batine jer se nama nije dalo dvaput promisliti o istoj stvari.



Nego, kakva su vaša iskustva s masovnom histerijom?

Blesimetar 'The Blog' (Facebook)

Blesimetar na Twitteru