Luka Bonačić: Hajduk kontrolira mafija

Sada već bivši trener Hajduka Sergije Krešić iz splitskog je kluba prošli tjedan doslovno pobjegao glavom bez obzira. Iako je njegov odlazak na Poljudu službeno obrazložen rezultatskim neupjesima, ostat će zapamćena i trenerova izjava kako je teško slagati momčad pod prijetnjom bejzbolskih palica.



Koliko to uistinu može biti nezgodno, prošle je godine na svojoj glavi, od tada obilježenoj brojnim šavovima, spoznao tadašnji trener Hajduka Luka Bonačić. Nedugo nakon napada od strane dvojice kriminalaca, za koji je još tada dobro znao od koga je naručen, Bonačić je otišao u Iran i preuzeo vođenje kluba Sepahan.



Umjesto batina i prijetnji koje je doživio u Splitu, rad u gradu Esfahanu donio mu je najveći uspjeh karijere, odnosno plasman u finale Azijske lige prvaka koji je uskoro na rasporedu.



Reporteri Jutarenjeg ovih su dana posjetili Esfahan i ondje s Bonačićem i njegovim pomoćnikom Tonćijem Mrduljašem razgovarali o hrvatskom i iranskom nogometu te, kao što i priliči nekomu tko je "dite s mora", najviše o Hajduku. Iako tisućama kilometra udaljen od Splita, Bonačić je i dalje itekako zainteresiran za događanja na domaćim travnjacima. Stanje na njima, bez uvijanja, naziva katastrofalnim jer tvrdi da nogometom u Hrvata danas upravlja mafija i to ne ona nogometna, već klasična.



Britka jezika i osebujna stila kojeg se nije odrekao ni u Islamskoj Republici, dočekao nas je na terasi fascinantnog hotela Abbasi u Isfahanu. Nakon što se uspješno riješio navale desetina navijača koji su od njega tražili sve, od autograma, fotografija pa do stiska ruke, potvrdio je ono što Krešić, ali ni njegov prethodnik Ivan Pudar nisu željeli reći.



- Nas trojica morali smo otići zbog istih razloga, odnosno vršenja pritiska da u momčad moramo uvrstiti određene igrače. Razlika je jedino u tome što sam ja nastradao zbog Nikice Jelavića, a njih dvojica zbog Ante Rukavine. Pritisci su uvijek dolazili od iste ekipe koja sada, čini se, još jače stišće - rekao je.



Iako oko toga o kojoj "ekipi" je riječ također nema dvojbe, sam Bonačić to nipošto neće javno reći. Ime Siniše Šoše, svojevrsnog menadžera "zvijezde pod upitnikom" i igrača Hajduka Ante Rukavine direktno se spominje u kontekstu svih ovih napada, a sada je sve jasnije i da iza njega stoje malo "krupnije ribe". Šošo za njih navodno odrađuje samo prljavi posao pa se tako došlo do apsurda da se momčad Hajduka sastavlja u društvu "dečki s Knežije" koji kao nogometni analfabeti određuju tko će sjediti na klupi, a tko igrati.





Čak i ovih dana iz Splita dolaze vijesti da s tribina događaje na travnjaku promatra jedan od braće Momčilović. Kada tako naprimjer Jelavić nije mogao naći svoje mjesto u prvoj momčadi Hajduka, ta činjenica i više nego samog igrača mučila je njegova strica Nikicu Jelavića, prvooptuženog iz najvećeg antimafijaškog procesa u Hrvatskoj. Nekoliko dana uoći napada na Bonačića, trener Josip Kuže navodno je od Šoše i društva osobno čuo što se sprema, ali je splitskog kolegu na to "zaboravio" pravovremeno upozoriti. Kako je afera oko premlaćivanja Bonačića u njegovu stanu tako ostala bez epiloga, isti taj Šošo dobio je vjetar u leđa. Odlazak Krešića stoga je samo posljedica opravdanog straha od nasilnika koji je na taj način stvoren.



- Gospodin Krešić očito nije znao gdje dolazi. U Španjolskoj je uspio, ali u Splitu je puno teže raditi. Tu ne bi uspjeli ni najveći svjetski treneri. On je išao logikom, od koje ni ja osobno nisam htio odustati, a to je da mora igrati najbolji igrač. U Hajduku ta logika očito ne vrijedi i zato je klub danas teško bolestan. Hajduk ima uznapredovali stupanj karcinoma - kaže Bonačić.



Za takvo stanje on danas krivi sve od Tuđmana i prevaranata u HNS-u, pa do same države koja je dopustila kriminal u nogometu.



Netransparentno poslovanje, mutni poslovi, sumnjivi transferi, ulaženje kriminalaca u nogomet. Sve su to razlozi njegova potonuća u Hrvatskoj. Pitanje vlasništva nije riješeno i svatko radi što ga je volja. Evo naprimjer ovaj novi predsjednik Hajduka, ovaj zubar dr. Nosić. Dovodi za trenera, nakon Krešića, čovjeka koji nema ni jednu utakmicu iza sebe. Pitam ja Nosića kada je bio zubar, ne znam je l' još radi, bi li on svoj posao ustupio početniku. E, to nema šanse, ali u Hajduk on ništa ne daje pa time i ništa ne gubi - ogorčen je Bonačić.  



S druge strane, oni koji su uložili novac u igrače itekako štite svoja ulaganja, a odnos koji s njima ostvaruju može se opisati i kao robovlasnički.





- Mladi igrači često bez razmišljanja ulete u to. Roditelji ne mogu vraćati kredite i još ih poguraju u ralje takozvanih menadžera. Nažalost, imam i osobnih iskustava koja to potvrđuju. Znam i za slučajeve kada se takav igrač proda u inozemstvo i ondje ga zastupnik u potpunosti opljačka. I onda se igrači počinju služiti svakakvim metodama jer nemaju za kruh. Ne mogu nikoga direktno optužiti, ali se sjećam slučaja kada jutro prije utakmice petorica njih odlaze u kladionicu.



Umjesto pobjede odigraju nulu u koju su uložili i tako zarade jer ne dobivaju plaću na vrijeme. Znam i za trenera koji se snađe tako da roditeljima igrača uzme novac kako bi ovaj nastupio. Ukratko, hrvatski nogomet je bara puna gladnih krokodila, a ondje biti trener opasno je poput šetnje Bagdadom - zaključio je.



Prema njegovim riječima, početak nastajanja ovih problema datira još iz vremena velike ljubavi pokojnog predsjednika Franje Tuđmana s Croatijom. Iz toga doba ostat će zapamćen i verblani obračun Bonačića s predsjednikom na Maksimiru. Što mu je tada zaista rekao?



- Poludio sam zbog krađe, prvo Varteksa pa Hajduka. Digao sam se s klupe, okrenuo prema loži i viknuo prema Franji 'nije ničija gorila do zore pa neće ni tvoja'. Zapravo sam mu samo vraćao za izrugivnje nakon krađe Varteksa u organizaciji suca Širića. Da Franji tada nije pozlilo, vjerojatno bi se ta utakmica još igrala. Ne dopuštam da se tako očito krade i zato sam poludio. Mi radimo, a drugi kradu. Pa nije meni Franjo dao Kaptol banku - cinično je dodao.



Isto mišljenje Bonačić ima i o Vlatku Markoviću, ali i većini ostalih u HNS-u.



- Riječ je o ljudima koji nigdje drugdje ne bi uspjeli, a kako je Savez kao stvoren za mafiju, ondje uživaju i žive na dobrim rezultatima reprezentacije. Dakle, većinom na igračima koji su se afirmirali u inozemstvu jer u Hrvatskoj, pokraj svih krađa, to nije moguće - tvrdi.



Kako on vidi budućnost hrvatskog nogometa te što predlaže kako bi se situacija, koju opisuje očajnom, napokon riješila.



- Klubove treba privatizirati, no strah me da će onaj koji danas odluči uložiti u Hajduk napraviti loš poslovni potez. Svejedno je hoće li to biti Todorić, Kerum ili Frane Pašalić. Bitno je da bude Hajdukovac i naš čovjek. Dmitrij Železnjak kao opcija ne dolazi u obzir. Pa tko je on uopće, je l' se itko pitao zašto je taj iz Sibira došao u Split i kako je zaradio novac - pita se Bonačić.



S obzirom na veliko razočaranje koje iz njega lipti kada govori o hrvatskom nogometu, razgovor smo prebacili na situaciju u Iranu. Prošetali smo Esfahanom, zaista impresivnim gradom od četiri milijuna stanovnika koji je ušminkan do najmanjeg detalja. Iako se naravno ne može usporediti s gradovima Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Saudijske Arabije, Iranu ne manjka glamura i u njemu se danas živi vrlo dobro. Kako je ondje raditi i može li se zaraditi bolje nego u Hrvatskoj.





- Možda bi bilo pretjerano reći da je ovo nogometni Eldorado, ali je svakako puno bolje nego u Hrvatskoj. Vrhunski igrač godišnje zarađuje neto oko 400 tisuća dolara što bi kod nas bilo kao da prima 800 tisuća eura. Liga je kvalitetnija, a i manje je namještanja. Naravno, postoje neke protekcije i favorizira se klubove iz Teherana, no svi su oni u državnom i vlasništvu velikih tvrtki pa je riječ i o poslovnoj konkurenciji među njima. Što se mene tiče, samo od premije za jednu pobjedu ovdje mogu živjeti dva mjeseca. Ako u finalu Azijske lige prvaka uspijem pobijediti, objektivno jaču japansku Urawu, bit ću nagrađen iznosom koji bi u Hrvatskoj dobio za petogodišnji ugovor - naveo je. Kako je Iran ipak i država u kojoj vladaju striktni muslimanski zakoni, našalili smo se na račun ondje sveprisutne moralne policije.



- Nikada s njima nisam imao problema jer nemam vremena za išta osim nogometa. Naravno da u Iranu svima iz Hrvatske može faliti druženja, bevande i naših gušta. Ovdje se ženu ne smije pogledati, a kamoli dodirnuti. No ima to i svojih dobrih strana jer nema napetosti u svlačionici. Nema afera poput one s Nives Celzijus za koju se šalimo da ima više kilometara na leđima nego u nogama. Da je Dino Drpić igrač kojeg treniram, morao bih ga pitat 'šta ti to treba, sinko' - našalio se vezano za aktualnu aferu u Hrvatskoj.



Bonačić naravno prati i ostale stvari koje se događaju u Hrvatskoj pa tako posebno naglašava koliko je ponosan na uspjeh Slavena Bilića, za kojeg će iskreno reći da mu u početku baš i nije vjerovao. Divi se i upornosti Ivana Klasnića, a Luku Modrića smatra biserom s Velebita. Hrvatske igrače ipak ne želi dovoditi u Iran jer mu se gadi takav način zarađivanja preko tuđih leđa.



- Vodio sam preko 600 utakmica u karijeri i dobro znam koliko je to osjetljivo. Da ljudi koji me ovdje izuzetno cijene ne bi ostali razočarani ili s upitnikom iznad glave, ja radje uzimam igrače iz drugih zemalja, umjesto onih iz Hrvatske. Naime, kruh zarađen u inozemstvu zna biti vrlo tvrd pa ne želim da mi netko u slučaju neuspjeha predbacuje da sam gurao vlastite, a ne interese kluba - kaže.



- Pogledajte razmjenu igrača iz Dinama Kijev i Hajduka. Oni su uzeli 21-godišnjaka, a mi dvojicu koji imaju 27. Nešto tu ne štima, a to se s tribina dobro vidi - objasnio je svoj stav.



S obzirom na to da Bonačić radi u zemlji koja se u Washingtonu smatra terorističkom, objasnio je i svoj stav o tome.



- Iran je jedna normalna zemlja, a to što George Bush misli o njoj vjerojatno je posljedica činjenice da je ne poznaje dovoljno dobro. I zato mi je bilo drago kada je Stipe Mesić u UN-u razgovarao s predsjednikom Ahmadinedžadom. Mi ovdje svaki dan vidimo dolaske velikih svjetskih kompanija, a to je licemjerje. Bolje je onda otvoreno reći što se misli nego se pretvarati. Ako nekakav rat ovdje ipak počne, neće mi biti prvi put da vodim momčad dok padaju bombe.



To sam već doživio u Dubrovniku, stoga mogu reći da se ne bojim - kaže Bonačić te dodaje kako se nada da će se napokon upoznati s iranskim predsjednikom kada s klubom osvoji Azijsku ligu prvaka. Ako se to dogodi, a klima u Splitu dopusti, hoće li tada biti zainteresiran za povratak na užarenu klupu Hajduka.  



- Iako ne razmišljam o tome, moram reći onu našu: 'I dida i pape, drukali su za te'. Ja sam ponajprije Hajdukovac zato nikada ne kažem nikad - zaključio je.





- Kakav god taj Mamić bio očito je napravio odličan posao. Na žalost Hajduka je time ostavio daleko iza sebe. Vjerujem da su u klubu ostali Dudu i Ćorluka Dinamo bi igrao Ligu prvaka. No i ovako je dobro i strašno mi je drago zbog njih. S druge strane, Mamićevo ponašanje zaista nije civilizirano i zato samo kažem da bi se njime ipak trebali pozabaviti ljudi iz Vrapča - kazao je Bonačić i istaknuo kako na klupu u Maksimiru ipak ne bi sjeo čak niti u slučaju basnoslovne ponude. Razlog za to, kaže, obična je pristojnost. "Oni znaju tko sam ja, a ja znam tko su oni. Ne bi to bilo pošteno prema navijačima Dinama, ali ni prema meni samome".

Mamiću čestitam na uspjehu, a njegovo ponašanje ostavljam psihijatrima Posljednje afere Zdravka Mamića, kao i uspjesi Dinama, tema su čak i u Iranu gdje Bonačić s njima raspravlja u društvu pomoćnika, Splićanina Tončija Mrduljaša. On ipak nema dvojbi da je Dinamo, za razliku od Hajduka, na dobrom putu.

- Hrvati su ovdje zbog svega toga izuzetno cijenjeni. Azija je kontinent od tri milijarde ljudi koji obožava nogomet, dapače ludi su za njim. Kada se još uspije napraviti rezultat u jednom realno manjem klubu kao što je moj Sepahan, to je i više nego dovoljno za euforiju - kazao je Bonačić.

Hrvatska kolonija u Iranu Luka Bonačić samo je jedan u nizu hrvatskih trenera koji su radili u Iranu, ali i zemljama okruženja. Stanko Poklepović, Branko Ivanković, Tomislav Ivić, Ćiro Blažević, Frančić i još nekolicina svi su ovdje ostavili dubok trag.

Iz Irana Krešimir Raguž