Malo je kome uspjelo izazvati toliko negodovanja kao što je pošlo za rukom Luki Rajiću kada je prošli petak i službeno putem burze objavio da je prodao svoju tvrtku Dukat, nekadašnju Luru ili još prije Zagrebačku mljekaru, francuskoj kompaniji Lactalis.
Kako je Lactalis vjerojatno najveći europski proizvođač mliječnih proizvoda, tvrtka s bogatom tradicijom i istodobno bez drugog vlasništva u bližoj regiji, problem očito nije u Francuzima.
Činjenica je da je hrvatski kralj mlijeka odavno i sam shvatio da nema previše talenta za komunikaciju s javnošću. Za razliku od većine drugih hrvatskih tajkuna s kojima dijeli mutno porijeklo prvobitne akumulacije vlastitog kapitala, Rajića se odavno ne može vidjeti u medijima, osim povremeno na stranicama društvenih kronika zainteresiranih za privatni život bogatih.
On šuti čak i danas kada o njemu govore svi, a malo njih pohvalno. U toj tišini, daleko od očiju javnosti, Rajić je potpisao ugovor koji ga je učinio vlasnikom dvije milijarde kuna, a svojim dosadašnjim konkurentima doveo protivnika znatno opasnijeg nego što je on sam ikada mogao postati.
Jedan od mogućih razloga zašto Rajića mnogi ne vole ponudio je, bez zle namjere, Dragutin Drk, većinski vlasnik Vindije.
- Postoji velika razlika između mene i Luke Rajića. Rajić nikada nije živio sa svojom industrijom. Njemu je to bio biznis koji je kupio, osuvremenio i prodao. On je za sebe napravio dobar posao. Ja sam u Vindiji od svoje 23. godine - kaže Drk.
U čemu je ključ? U tome što naši ljudi zapravo ne vole "prave biznismene" ili je, možda, svima važnije kako je Rajić došao do Dukata od toga što je učinio s njime?
Nikad službeno potvrđena, ali ni demantirana, legenda govori da je Rajić do inicijalnog kapitala došao u vrijeme uvođenja već zaboravljenog hrvatskog dinara, prevozeći svojim kamionom jugoslavenske dinare u BiH odakle bi se vraćao nakon što ih je zamijenio za njemačke marke. Također navodno, riječ je bila o poslu koji je radio u dogovoru s tadašnjim državnim vrhom. Jedino što možemo potvrditi jest da u tom poslu, ako je to i točno, nije bio jedini.
Bilo bi, čini se i bez obzira na riječi Dragutina Drka, pretjerano tvrditi da je Rajić u vrijeme svojeg vladanja Dukatom bio i ostao "hladni biznismen". Zapravo se svi njegovi bivši suradnici s kojima smo razgovarali slažu da je on emocionalno vrlo vezan uz Dukat gdje je radio od mladosti kao vozač kamiona.
Jedan je od naših prvih tajkuna koji je sa zaposlenicima sklopio kolektivni ugovor. Uvijek mu je bilo važno da bude omiljen među zaposlenicima. Često su ga viđali u šetnji pogonima. Sindikati ga priznaju kao "tvrdog i teškog pregovarača, ali čovjeka koji se uvijek striktno pridržavao onoga što je na kraju dogovoreno". Zapravo, kažu kako su jedini među zaposlenima koji su ikada imali problema u ostvarivanju svojih prava bili, i to do posljednjeg trenutka, baš 'njegovi', Dukatovi, vozači s kojima se uvijek sporio oko prekovremenih sati. No, promatrači na to gledaju više kao na sportsko nadmudrivanje, nego kao na bilo kakvu vrstu zloporabe zaposlenih ili vlasničkog škrtarenja. Kad god je prodavao dijelove kompanije - a prodao je Lura Pića, Karolinu iz Osijeka te sada i cijeli Dukat - uvijek je u kupoprodajne ugovore uključivao i socijalne klauzule.
bivša suradnica zadužena za odnose s javnošću
bivši predsjednik Uprave Lure
Njegova vjerojatno najdugotrajnija suradnica Nina Anđal - najprije je bila njegov "relej" za odnose s javnošću, a poslije i članica Uprave zadužena za kadar - Rajića opisuje kao tvrdoglavog i ćudljivog, ali ubiti vrlo dobronamjernog poslodavca i vlasnika. Na početku je sam upravljao kompanijom, ali kada je shvatio da to više ne može, da su potrebe tvrtke postale prevelike, odlučio je vođenje dnevnih poslova prepustiti Upravi i sam se povukao u Nadzorni odbor.
Ni to, međutim, nije bio tipičan hrvatski nadzorni odbor - u ovom se doista radilo, doista se kreirala strategija kompanije i doista su se donosile važne odluke. To potvrđuje i sastav članova: Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke i tada nesumnjivo najmoćniji bankar u državi, vlasnik Francka Milan Artuković i domaći "menadžerski guru", profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Velimir Srića.
To je funkcioniralo sve do 2002. godine i trenutka kad je propao pokušaj Tvornice duhana Rovinj da preuzme Luru. Tada je tvrtku morao napustiti njezin prvi predsjednik Uprave, Želimir Vukina. Prema riječima tadašnjih Rajićevih suradnika, Vukina je bio "zadužen pripremiti teren za spajanje Lure i TDR-a" i navodno se, za Rajićev ukus, previše zagrijao za tu ideju. Podatak da je doista nakon ekspresnog odlaska iz Lure posao pronašao baš u TDR-u daje toj teoriji na vjerojatnosti. Kada smo ga ovih dana kontaktirali sa željom da komentira tadašnje događaje, odlučio je šutjeti.
Prema verziji događaja koja se u poslovnim krugovima smatra jedinom pouzdanom, iz sličnih su razloga Nadzorni odbor napustili Luković i Artuković. Svi oni zajedno s TDR-ovim (danas Adrisovim) predsjednikom Uprave i većinskim vlasnikom Antom Vlahovićem te vječnim Rajićevim konkurentom na tržištu Dragutinom Drkom pripadaju jednom plemenu oko kojega je okupljena jezgra velikoga hrvatskog poduzetništva. Lukoviću i Artukoviću, kažu upućeni, počelo je smetati Rajićevo vrludanje sa strateškim odlukama, kao i njegova tvrdoglavost. Otišli su tiho, ali otprilike istodobno kad i Vukina.
Tada je u kompaniju iz Plive, gdje je bio član Uprave i financijski direktor, stigao Željko Perić. Navikao na rad u velikom uređenom sustavu kakva je bila Pliva, Perić je, prema pričama tadašnjih suradnika, bio više-manje stalno začuđen načinom na koji je funkcionirala Lura, a još više njezin vlasnik Luka Rajić. Ipak je uspio podići standarde upravljanja na zavidnu razinu, što je, kako i sam kaže, bio logičan nastavak beskrajnog procesa koji je počeo njegov prethodnik.
- Željko je od Lure htio napraviti pravu veliku regionalnu prehrambenu kompaniju. Kada je shvatio da od toga vjerojatno neće biti ništa jer je Luka opet počeo razmišljati o prodaji kompanije, otišao je - komentirala je Perićev dvogodišnji boravak u kompaniji Nina Anđal.
Sam Perić, unatoč priči da je i on otišao iz Lure nakon jednog Rajićeva "velikog praska", o svojem nekadašnjem poslodavcu ne želi loše govoriti.
- Ako promatramo našu privatizaciju u njezinu prvom, tajkunskom razdoblju, onda se Luka Rajić u tom kontekstu sigurno pokazao kao jedan od boljih vlasnika - izjavio je kada smo od njega zatražili da što preciznije definira Rajićev način vođenja kompanije.
Dodao je da se "s Rajićem razišao zbog različitosti u pristupu strategiji razvitka korporacije".
Doista, malo je tko od bivših Rajićevih suradnika u vrhu kompanije spreman opširnije pričati o bivšem poslodavcu. Baš nitko od njih loše, iako se gotovo nitko od njih, osim Nine Anđal, s njim nije mirno razišao, što niti ne pokušavaju skriti. Osim legende o naglom i nepredvidivom karakteru, Rajića prati i imidž čovjeka koji se pri odlasku članova Uprave uvijek znao ponijeti "sa stilom", tako da nitko nije otišao s naknadom koja nije bila veća od one zajamčene u ugovoru. Riječ je, međutim, o priči koju nitko od onih s kojima smo ovih dana razgovarali nije želio ni potvrditi, ni demantirati.
- Odlično je znao prepoznati menadžerske kvalitete svakoga od nas koga je doveo u kompaniju. Dobro je znao zašto koga dovodi i od svakoga je uspio izvući maksimum, barem u razdoblju koje je netko od nas proveo u Luri. Gledajući danas unatrag, malo je tko dugo izdržao - rekao je Perić.
Priča se gotovo uvijek događala prema identičnome modelu. Novodošli predsjednik Uprave dobio bi "potpunu slobodu i neovisnost" u vođenju Lure. Nakon relativno kratkog vremena u Rajiću bi se probudio vlasnik pa bi se sve aktivnije počeo uključivati u sve više segmenata procesa donošenja odluka, i to do trenutka kada bi suradnja napokon postala nemoguća jer on više u predsjednicima Lurine Uprave nije vidio - ali niti želio - suradnike, nego izvršitelje njegovih zapovijedi. Tu je svaka suradnja pucala jer on na vrh kompanije nije dovodio menadžerske poletarce, nego uglavnom iskusne menadžere koje je kupovao kad su se već potvrdili svojim uspjesima u drugim vodećim hrvatskim kompanijama. Najdraže mjesto za kadrovski shopping bila mu je Pliva odakle su stigli i Nina Anđal i Perić i Vukina, a koja je u to vrijeme slovila za apsolutnu zvijezdu među hrvatskim kompanijama i bila rasadnik najboljeg kadra u državi.
Suradnike na vodećim mjestima u Upravi kompanije najviše je zbunjivala njegova "cik-cak strategija", kako je jedan od njih pokušao definirati Rajićevo vođenje tvrtke: - Uvijek je bio previše uspješan da bismo mogli reći da nije imao strategiju, ali njegovi su se potezi teško mogli predvidjeti na dulji rok.
Za razliku od njegova vječnog suparnika i najvećeg konkurenta Ivice Todorića, Rajić nije imao mnogo osobnih kontakata s političarima, iako mu, s obzirom na ekonomsku snagu, nikada nije predstavljalo problem doprijeti do bilo kojega od njih koji mu je u određenom trenutku bio potreban. Mnogi smatraju da ih je bilo čak i premalo, što se ponekad osjetilo i na poslovanju jer osobno nije bio jak u lobiranju za vlastite interese.
Između Rajića i Todorića oduvijek postoji žestoko suparništvo koje je, kako pričaju svjedoci njihovih susreta, često prelazilo granice racionalnog. Početak pravog neprijateljstva možda se može potražiti u njihovu natjecanju za preuzimanje Leda. U novinskim dokumentacijama ostao je zabilježen njihov susret u zagrebačkim Predsjedničkim dvorima kada su se, navodno, gotovo potukli usred razgovora s predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji su ih savjetnici jedva smirili. Osim o njima samima, taj događaj govori i o statusu obojice u tadašnjem državnom vrhu. Malo se tko tada, u Tuđmanovu društvu, usudio i povisiti glas, a kamoli potući se. Ledo je završio unutar Todorićeva Agrokora, a u Konzumu se neko vrijeme nisu mogli pronaći Lurini proizvodi.
Sudionici prvoga privatizacijskog vala u Hrvatskoj sjećaju se da je Dukat početkom 90-ih godina bio mala, prilično zapuštena gradska mljekara koju vjerojatno u tom trenutku nitko nije niti želio kupiti. Vrlo je vjerojatno, kažu, da ju je baš zbog toga politika odlučila prepustiti bivšem vozaču koji je za državu odradio neke "važne financijske poslove". Lukrativniji biznisi bili su namijenjeni ozbiljnijim igračima. To što je "vozač" i "kamiondžija" nakon toga sve iznenadio svojim danas posve neupitnim talentom za biznis, samo govori o nedostatku tog talenta i njuha za poduzetništvo kod niza tadašnjih tajkuna koji su tijekom 90-ih punili novinske stupce pretežno crnih kronika, da bi na kraju nestali s domaće karte poduzetništva.
Nova kompanija Lura d.d. - koja je nastala nakon Rajićeva povlačenja iz Uprave i dolaska Želimira Vukine spajanjem bivših članica Lura grupe: Dukata d.d., Sirele d.d., Mljekare Zadar d.d. i Lura Group d.o.o. - transformirala se neslućenom brzinom i, što je za to vrijeme rijetkost, gotovo bez skandala u medijima. Točno je da je u procesima Lurine transformacije uvijek najbolje prolazio Dukat u koji se nikada nije prestalo investirati i koji je danas i u tehnološkom pogledu respektabilna kompanija. Malo je lošije u cijeloj priči prošla Sirela koja je nekako ostala po strani, ali bi, da je nije kupio, vjerojatno završila na bubnju poput Zdenke. Najkraći kraj izvukao je Zadar, jedini pravi Rajićev neuspjeh, iako neki od sudionika u Lurinu stvaranju hrvatske korporacijske povijesti i danas smatraju da ga nije trebalo zatvarati.
- Ali, takav je Luka - rekao je jedan od njegovih već dugo bivših, ali tada vrlo bliskih suradnika. - On jednostavno nije imao živaca čekati da se postigne sporazum o boljem rješenju za Zadarsku mljekaru, iako je ono, u trenutku kada je odlučio zaključati vrata, već bilo na vidiku.
Rajić, koji je završio srednju tehničku školu u Zagrebu gdje se doselio iz Konjica (po struci je strojobravar), svoju je karijeru u "krupnom biznisu" počeo, nakon vozačkih poslova u Dukatovoj dostavi, malom privatnom prijevozničkom tvrtkom koja je opet radila isključivo za Dukat. Vrlo brzo nakon što je pokrenuo Luru i shvatio da velik dio vremena troši na putovanja, osnovao je malu privatnu aviokompaniju Air Exclusive koja se, kada nije vozila gazdu, bavila iznajmljivanjem zrakoplova tadašnjoj hrvatskoj poslovnoj eliti koju je činilo nekoliko vrhunskih bankara i poneki tranzicijski tajkun. Kako nije riječ o biznisu koji bi se na bilo koji način mogao povezati s mljekarskim, a nije baš ni srodan njegovim prijašnjim prijevozničkim iskustvima s kamionima, kompanija nije dugo trajala, barem ne u Rajićevu vlasništvu.
Teško je reći što je natjeralo Rajića na selidbu u Švicarsku. Ako je točno da je bio pod pritiskom prijetnji njegovoj obitelji, on o tome nije pričao suradnicima. Ako pak jest, oni danas ne žele širiti tu priču. Točno je, međutim, da se nije htio seliti "kao turist". Favarger, mala obiteljska tvornica čokolade na Ženevskom jezeru - a riječ je, kako kaže Nina Anđal koja ga je tamo posjetila, doista o boutique proizvodnji s tek nešto više od 50 zaposlenih - poslužila mu je kao prvorazredna ulaznica.
Viktor Vresnik
Kako je Lactalis vjerojatno najveći europski proizvođač mliječnih proizvoda, tvrtka s bogatom tradicijom i istodobno bez drugog vlasništva u bližoj regiji, problem očito nije u Francuzima.
Činjenica je da je hrvatski kralj mlijeka odavno i sam shvatio da nema previše talenta za komunikaciju s javnošću. Za razliku od većine drugih hrvatskih tajkuna s kojima dijeli mutno porijeklo prvobitne akumulacije vlastitog kapitala, Rajića se odavno ne može vidjeti u medijima, osim povremeno na stranicama društvenih kronika zainteresiranih za privatni život bogatih.
| Nagao i nepredvidljiv, ali svi mu priznaju talent i stil |
On šuti čak i danas kada o njemu govore svi, a malo njih pohvalno. U toj tišini, daleko od očiju javnosti, Rajić je potpisao ugovor koji ga je učinio vlasnikom dvije milijarde kuna, a svojim dosadašnjim konkurentima doveo protivnika znatno opasnijeg nego što je on sam ikada mogao postati.
Jedan od mogućih razloga zašto Rajića mnogi ne vole ponudio je, bez zle namjere, Dragutin Drk, većinski vlasnik Vindije.
- Postoji velika razlika između mene i Luke Rajića. Rajić nikada nije živio sa svojom industrijom. Njemu je to bio biznis koji je kupio, osuvremenio i prodao. On je za sebe napravio dobar posao. Ja sam u Vindiji od svoje 23. godine - kaže Drk.
U čemu je ključ? U tome što naši ljudi zapravo ne vole "prave biznismene" ili je, možda, svima važnije kako je Rajić došao do Dukata od toga što je učinio s njime?
Nikad službeno potvrđena, ali ni demantirana, legenda govori da je Rajić do inicijalnog kapitala došao u vrijeme uvođenja već zaboravljenog hrvatskog dinara, prevozeći svojim kamionom jugoslavenske dinare u BiH odakle bi se vraćao nakon što ih je zamijenio za njemačke marke. Također navodno, riječ je bila o poslu koji je radio u dogovoru s tadašnjim državnim vrhom. Jedino što možemo potvrditi jest da u tom poslu, ako je to i točno, nije bio jedini.
Bilo bi, čini se i bez obzira na riječi Dragutina Drka, pretjerano tvrditi da je Rajić u vrijeme svojeg vladanja Dukatom bio i ostao "hladni biznismen". Zapravo se svi njegovi bivši suradnici s kojima smo razgovarali slažu da je on emocionalno vrlo vezan uz Dukat gdje je radio od mladosti kao vozač kamiona.
Jedan je od naših prvih tajkuna koji je sa zaposlenicima sklopio kolektivni ugovor. Uvijek mu je bilo važno da bude omiljen među zaposlenicima. Često su ga viđali u šetnji pogonima. Sindikati ga priznaju kao "tvrdog i teškog pregovarača, ali čovjeka koji se uvijek striktno pridržavao onoga što je na kraju dogovoreno". Zapravo, kažu kako su jedini među zaposlenima koji su ikada imali problema u ostvarivanju svojih prava bili, i to do posljednjeg trenutka, baš 'njegovi', Dukatovi, vozači s kojima se uvijek sporio oko prekovremenih sati. No, promatrači na to gledaju više kao na sportsko nadmudrivanje, nego kao na bilo kakvu vrstu zloporabe zaposlenih ili vlasničkog škrtarenja. Kad god je prodavao dijelove kompanije - a prodao je Lura Pića, Karolinu iz Osijeka te sada i cijeli Dukat - uvijek je u kupoprodajne ugovore uključivao i socijalne klauzule.
| Poslovni suradnici i konkurenti govore o načinu na koji je Luka Rajić upravljao svojim carstvom, pregovarao, donosio odluke... |
bivši predsjednik Uprave Lure
|
Da, znao je biti tvrdoglav i ćudljiv, ali u biti je dobronamjeran poslodavac i vlasnik. Kada je shvatio da više ne može sam upravljati, posao je prepustio Upravi
|
Ako promatramo našu privatizaciju u njezinu prvom, tajkunskom razdoblju, onda se Luka Rajić u tom kontekstu sigurno pokazao kao jedan od boljih vlasnika | Postoji velika razlika između mene i Rajića. On nikada nije živio sa svojom industrijom. Njemu je to bio biznis koji je kupio, osuvremenio i prodao |
|
Nina Anđal,
|
Željko Perić,
|
Dragutin Drk, većinski vlasnik konkurentske Vindije
|
Njegova vjerojatno najdugotrajnija suradnica Nina Anđal - najprije je bila njegov "relej" za odnose s javnošću, a poslije i članica Uprave zadužena za kadar - Rajića opisuje kao tvrdoglavog i ćudljivog, ali ubiti vrlo dobronamjernog poslodavca i vlasnika. Na početku je sam upravljao kompanijom, ali kada je shvatio da to više ne može, da su potrebe tvrtke postale prevelike, odlučio je vođenje dnevnih poslova prepustiti Upravi i sam se povukao u Nadzorni odbor.
Ni to, međutim, nije bio tipičan hrvatski nadzorni odbor - u ovom se doista radilo, doista se kreirala strategija kompanije i doista su se donosile važne odluke. To potvrđuje i sastav članova: Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke i tada nesumnjivo najmoćniji bankar u državi, vlasnik Francka Milan Artuković i domaći "menadžerski guru", profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Velimir Srića.
To je funkcioniralo sve do 2002. godine i trenutka kad je propao pokušaj Tvornice duhana Rovinj da preuzme Luru. Tada je tvrtku morao napustiti njezin prvi predsjednik Uprave, Želimir Vukina. Prema riječima tadašnjih Rajićevih suradnika, Vukina je bio "zadužen pripremiti teren za spajanje Lure i TDR-a" i navodno se, za Rajićev ukus, previše zagrijao za tu ideju. Podatak da je doista nakon ekspresnog odlaska iz Lure posao pronašao baš u TDR-u daje toj teoriji na vjerojatnosti. Kada smo ga ovih dana kontaktirali sa željom da komentira tadašnje događaje, odlučio je šutjeti.
Prema verziji događaja koja se u poslovnim krugovima smatra jedinom pouzdanom, iz sličnih su razloga Nadzorni odbor napustili Luković i Artuković. Svi oni zajedno s TDR-ovim (danas Adrisovim) predsjednikom Uprave i većinskim vlasnikom Antom Vlahovićem te vječnim Rajićevim konkurentom na tržištu Dragutinom Drkom pripadaju jednom plemenu oko kojega je okupljena jezgra velikoga hrvatskog poduzetništva. Lukoviću i Artukoviću, kažu upućeni, počelo je smetati Rajićevo vrludanje sa strateškim odlukama, kao i njegova tvrdoglavost. Otišli su tiho, ali otprilike istodobno kad i Vukina.
Tada je u kompaniju iz Plive, gdje je bio član Uprave i financijski direktor, stigao Željko Perić. Navikao na rad u velikom uređenom sustavu kakva je bila Pliva, Perić je, prema pričama tadašnjih suradnika, bio više-manje stalno začuđen načinom na koji je funkcionirala Lura, a još više njezin vlasnik Luka Rajić. Ipak je uspio podići standarde upravljanja na zavidnu razinu, što je, kako i sam kaže, bio logičan nastavak beskrajnog procesa koji je počeo njegov prethodnik.
- Željko je od Lure htio napraviti pravu veliku regionalnu prehrambenu kompaniju. Kada je shvatio da od toga vjerojatno neće biti ništa jer je Luka opet počeo razmišljati o prodaji kompanije, otišao je - komentirala je Perićev dvogodišnji boravak u kompaniji Nina Anđal.
Sam Perić, unatoč priči da je i on otišao iz Lure nakon jednog Rajićeva "velikog praska", o svojem nekadašnjem poslodavcu ne želi loše govoriti.
- Ako promatramo našu privatizaciju u njezinu prvom, tajkunskom razdoblju, onda se Luka Rajić u tom kontekstu sigurno pokazao kao jedan od boljih vlasnika - izjavio je kada smo od njega zatražili da što preciznije definira Rajićev način vođenja kompanije.
Dodao je da se "s Rajićem razišao zbog različitosti u pristupu strategiji razvitka korporacije".
Doista, malo je tko od bivših Rajićevih suradnika u vrhu kompanije spreman opširnije pričati o bivšem poslodavcu. Baš nitko od njih loše, iako se gotovo nitko od njih, osim Nine Anđal, s njim nije mirno razišao, što niti ne pokušavaju skriti. Osim legende o naglom i nepredvidivom karakteru, Rajića prati i imidž čovjeka koji se pri odlasku članova Uprave uvijek znao ponijeti "sa stilom", tako da nitko nije otišao s naknadom koja nije bila veća od one zajamčene u ugovoru. Riječ je, međutim, o priči koju nitko od onih s kojima smo ovih dana razgovarali nije želio ni potvrditi, ni demantirati.
- Odlično je znao prepoznati menadžerske kvalitete svakoga od nas koga je doveo u kompaniju. Dobro je znao zašto koga dovodi i od svakoga je uspio izvući maksimum, barem u razdoblju koje je netko od nas proveo u Luri. Gledajući danas unatrag, malo je tko dugo izdržao - rekao je Perić.
Priča se gotovo uvijek događala prema identičnome modelu. Novodošli predsjednik Uprave dobio bi "potpunu slobodu i neovisnost" u vođenju Lure. Nakon relativno kratkog vremena u Rajiću bi se probudio vlasnik pa bi se sve aktivnije počeo uključivati u sve više segmenata procesa donošenja odluka, i to do trenutka kada bi suradnja napokon postala nemoguća jer on više u predsjednicima Lurine Uprave nije vidio - ali niti želio - suradnike, nego izvršitelje njegovih zapovijedi. Tu je svaka suradnja pucala jer on na vrh kompanije nije dovodio menadžerske poletarce, nego uglavnom iskusne menadžere koje je kupovao kad su se već potvrdili svojim uspjesima u drugim vodećim hrvatskim kompanijama. Najdraže mjesto za kadrovski shopping bila mu je Pliva odakle su stigli i Nina Anđal i Perić i Vukina, a koja je u to vrijeme slovila za apsolutnu zvijezdu među hrvatskim kompanijama i bila rasadnik najboljeg kadra u državi.
Suradnike na vodećim mjestima u Upravi kompanije najviše je zbunjivala njegova "cik-cak strategija", kako je jedan od njih pokušao definirati Rajićevo vođenje tvrtke: - Uvijek je bio previše uspješan da bismo mogli reći da nije imao strategiju, ali njegovi su se potezi teško mogli predvidjeti na dulji rok.
Za razliku od njegova vječnog suparnika i najvećeg konkurenta Ivice Todorića, Rajić nije imao mnogo osobnih kontakata s političarima, iako mu, s obzirom na ekonomsku snagu, nikada nije predstavljalo problem doprijeti do bilo kojega od njih koji mu je u određenom trenutku bio potreban. Mnogi smatraju da ih je bilo čak i premalo, što se ponekad osjetilo i na poslovanju jer osobno nije bio jak u lobiranju za vlastite interese.
Između Rajića i Todorića oduvijek postoji žestoko suparništvo koje je, kako pričaju svjedoci njihovih susreta, često prelazilo granice racionalnog. Početak pravog neprijateljstva možda se može potražiti u njihovu natjecanju za preuzimanje Leda. U novinskim dokumentacijama ostao je zabilježen njihov susret u zagrebačkim Predsjedničkim dvorima kada su se, navodno, gotovo potukli usred razgovora s predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji su ih savjetnici jedva smirili. Osim o njima samima, taj događaj govori i o statusu obojice u tadašnjem državnom vrhu. Malo se tko tada, u Tuđmanovu društvu, usudio i povisiti glas, a kamoli potući se. Ledo je završio unutar Todorićeva Agrokora, a u Konzumu se neko vrijeme nisu mogli pronaći Lurini proizvodi.
Sudionici prvoga privatizacijskog vala u Hrvatskoj sjećaju se da je Dukat početkom 90-ih godina bio mala, prilično zapuštena gradska mljekara koju vjerojatno u tom trenutku nitko nije niti želio kupiti. Vrlo je vjerojatno, kažu, da ju je baš zbog toga politika odlučila prepustiti bivšem vozaču koji je za državu odradio neke "važne financijske poslove". Lukrativniji biznisi bili su namijenjeni ozbiljnijim igračima. To što je "vozač" i "kamiondžija" nakon toga sve iznenadio svojim danas posve neupitnim talentom za biznis, samo govori o nedostatku tog talenta i njuha za poduzetništvo kod niza tadašnjih tajkuna koji su tijekom 90-ih punili novinske stupce pretežno crnih kronika, da bi na kraju nestali s domaće karte poduzetništva.
Nova kompanija Lura d.d. - koja je nastala nakon Rajićeva povlačenja iz Uprave i dolaska Želimira Vukine spajanjem bivših članica Lura grupe: Dukata d.d., Sirele d.d., Mljekare Zadar d.d. i Lura Group d.o.o. - transformirala se neslućenom brzinom i, što je za to vrijeme rijetkost, gotovo bez skandala u medijima. Točno je da je u procesima Lurine transformacije uvijek najbolje prolazio Dukat u koji se nikada nije prestalo investirati i koji je danas i u tehnološkom pogledu respektabilna kompanija. Malo je lošije u cijeloj priči prošla Sirela koja je nekako ostala po strani, ali bi, da je nije kupio, vjerojatno završila na bubnju poput Zdenke. Najkraći kraj izvukao je Zadar, jedini pravi Rajićev neuspjeh, iako neki od sudionika u Lurinu stvaranju hrvatske korporacijske povijesti i danas smatraju da ga nije trebalo zatvarati.
|
Između Rajića i Todorića oduvijek postoji žestoko suparništvo koje je, kako pričaju svjedoci njihovih susreta, često prelazilo granice racionalnog
|
 |
- Ali, takav je Luka - rekao je jedan od njegovih već dugo bivših, ali tada vrlo bliskih suradnika. - On jednostavno nije imao živaca čekati da se postigne sporazum o boljem rješenju za Zadarsku mljekaru, iako je ono, u trenutku kada je odlučio zaključati vrata, već bilo na vidiku.
Rajić, koji je završio srednju tehničku školu u Zagrebu gdje se doselio iz Konjica (po struci je strojobravar), svoju je karijeru u "krupnom biznisu" počeo, nakon vozačkih poslova u Dukatovoj dostavi, malom privatnom prijevozničkom tvrtkom koja je opet radila isključivo za Dukat. Vrlo brzo nakon što je pokrenuo Luru i shvatio da velik dio vremena troši na putovanja, osnovao je malu privatnu aviokompaniju Air Exclusive koja se, kada nije vozila gazdu, bavila iznajmljivanjem zrakoplova tadašnjoj hrvatskoj poslovnoj eliti koju je činilo nekoliko vrhunskih bankara i poneki tranzicijski tajkun. Kako nije riječ o biznisu koji bi se na bilo koji način mogao povezati s mljekarskim, a nije baš ni srodan njegovim prijašnjim prijevozničkim iskustvima s kamionima, kompanija nije dugo trajala, barem ne u Rajićevu vlasništvu.
Teško je reći što je natjeralo Rajića na selidbu u Švicarsku. Ako je točno da je bio pod pritiskom prijetnji njegovoj obitelji, on o tome nije pričao suradnicima. Ako pak jest, oni danas ne žele širiti tu priču. Točno je, međutim, da se nije htio seliti "kao turist". Favarger, mala obiteljska tvornica čokolade na Ženevskom jezeru - a riječ je, kako kaže Nina Anđal koja ga je tamo posjetila, doista o boutique proizvodnji s tek nešto više od 50 zaposlenih - poslužila mu je kao prvorazredna ulaznica.
Viktor Vresnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....