U Bulgakovljevu romanu "Majstor i Margarita" jednog dana u Moskvu stiže izvjesni gospodin Voland, vrag. Moskovljani postaju zbunjeni, svako malo ih potrese neki događaj koji ne mogu objasniti. Novine više ne moraju izmišljati skandale, jer vrag se za njih brine svakog dana, svake noći.
Tramvajskim tračnicama kotrlja se odrubljena glava, lijepe žene mogu letjeti na metli ako se namažu adekvatnom kremom, čudne predstave događaju se u varijeteu… vrag u metropoli, đavo u selu, svejedno, umjetnost svako toliko posjećuje neki demon i u njoj se naseljuje kao pripovjedač ili protagonist, ukratko, kao onaj koji nadahnjuje.
Ne znam koliko je romana, epova, drama nastalo iz suprotnih pobuda, naime, anđeoskih, no kako vidoviti ljudi tvrde da anđeli ne znaju čitati, a demoni znaju, nije ni čudo da se demoni tako često petljaju između napisanih redaka, među kojima se anđeli nešto teže snalaze.
To da novi roman Normana Mailera "Dvorac u šumi" na uho čitatelja pripovijeda neki nižerangirani demon po imenu Dieter nije nikakva novost, jer inspiraciju paklom pratimo još od Danteova "Pakla", koji se uvijek radije čitao i citirao od "Raja" i "Čistilišta". To da je, nakon Marilyn Monroe, Isusa Krista, Pabla Picassa, Muhameda Alija, Garryja Gilmorea i drugih svojih junaka i anti-junaka, te nakon knjiga, eseja i studija u kojima se bavio raznim vrstama američkih opsesija, od Vijetnamskog rata do političkih afera, od McCarthyja do slijetanja na Mjesec, Kennedyja, CIA-e, Hollywooda, Norman Mailer odlučio pisati o Hitleru također ne čudi.
Dok ulazimo u čudan i nastran svijet "Dvorca u šumi", čiji je početak smješten u vrijeme Hitlerova nepoznatog djeda, u opskurna i siromašna austrijska mjestašca u čijim se imenima neizbježno skriva pojam wald (njem. šuma), pitamo se je li pisanje zaista pharmakon, grčka riječ koja istodobno znači "lijek" i "otrov", kakvim ga proglašava otac dekonstrukcije Jacques Derrida?
Što se Normana Mailera i njegova putovanja u opskurne predjele ljudskih umova tiče, pisanje nas mora na neki način trovati da bi nas liječilo, ako je izlječenje nakon tog otrova uopće moguće. Od samog trenutka svoje objave Mailerov nas demon čini tjeskobnim. Svojedobno se Dieter utjelovio u Himmlerova SS-časnika i njegovu desnu ruku prilikom otkrivanja velikih Hitlerovih tajni, naime, nije li on nastao kao plod incesta, i nije li posljedica toga da je rođen samo s jednom mošnjom?
Himmler se tome nada, jer inače bi Hitlerov djed mogao biti izvjesni bogati Židov koji se upustio u seks s njegovom bakom, Mariom Annom Schichklgruber, radnicom na njegovu imanju, što se nikome, a ponajmanje Vođi ne bi svidjelo. Spuštajući se u incestuozno srce Austrije, gdje seoski očevi spavaju sa svojim kćerima, a braća posežu za sestrama, Norman Mailer smješta Hitlera u obitelj duboko zahvaćenu incestom. Mali "Adi" rađa se kao plod zabranjene ljubavi strica i nećakinje, no "stric Alois" zapravo je otac Klare Poelzl, što Dieter, osobito zainteresiran za incestuozna općenja, dobro zna.
Koliko god je incest u nekim davnim civilizacijama mogao biti znakom kraljevske nadmoći, a u svom uzvišenom vidu pojavljuje se i kod Wagnera, u Hitlerovu slučaju upravo ta prljava rodbinska ljubav otvara vrata svijetu uvijek zainteresiranih demona. Seks, koji Norman Mailer smatra "najvažnijom vrstom ljudske komunikacije, a kako se kapitalističko društvo prije svega bavi širenjem područja komunikacije, sve veći promiskuitet budućnost je čovječanstva", zaposjeda osobito one dijelove romana u kojima promatramo kako otac, Alois Hitler, ne može izići na kraj sa svojim sveproždirućim libidom koji ga tjera da neprekidno spava sa sluškinjama, kuharicama, konobaricama, a pritom marno opslužuje svoju petnaestak godina stariju prvu suprugu, bogatu udovicu koja će ga zbog vječite nevjere napustiti.
No, njegova prava čežnja mlada je i plavooka nećakinja Klara (zapravo kći koju je dobio nakon jednokratnog snošaja s polusestrom Johannom), koju sa sela dopremi u svoj stan da mu bude domaćica. Alois i Klara dobiju djecu, od kojih neka umru (što Klara, kojoj se seks sa "stricem" uvijek čini nečistim, doživljava kao kaznu), neka prežive, a među njima je i mali Adolf - Adi.
Nevidljivi Dieter neka je vrsta demonskog Adijeva odgajatelja, čiji je zadatak da problematičnog dječaka transformira u istinskog zlotvora. Na ovom se mjestu lako prisjetiti hvaljenog i nagrađivanog romana Borisa Dežulovića "Christkind" u kojem se narator na kraju pita kako bi svijet izgledao da je netko (točnije, glavni junak Dežulovićeva romana) ubio Hitlera još dok je bio dijete? Da li bi prljanje ruku Hitlerovom krvlju iskupilo svijet od mržnje i krvi u kojoj ga je on potom okupao? I što bi to zapravo bilo - "iskupljujuće ubojstvo"? Za razliku od Dežulovićeva, Mailerov roman završava smrću Adolfova oca, te mu mnogi zamjeraju da se više bavio tim likom nego samim Hitlerom.
Samo, kako bi se trebalo "baviti Hitlerom"? Nije li se Mailer, Židov s Brooklyna, namjerno poigravao demonom i njegovim gospodarom, samim Prvim Zlom ne bi li izbjegao klišeje koji se nameću svakome tko izgovori Hitlerovo ime? Nije li, da zagrabi dublje, Mailer namjerno ugrozio vlastitu prozu i doveo se u opasnost da ga prozovu poludjelim šamanom koji priziva vraga na vlastitim stranicama?
A to se i dogodilo. Čak i naklonjene kritike zamjeraju mu što je svom Dieteru posve prepustio krivudavi tijek naracije, s mnogim digresijama, poput krunidbe ruskog cara Nikolaja II. opisane na pedesetak stranica. Da je Dieter "grozan narator" slaže se i kritičar New York Timesa koji se, pak, divi Dieterovim suptilnim uvidima u prirodu zla i odnose između viših i nižih demona, te između vragova i Boga (kojeg vragovi iz romana nazivaju Dummkopf - što se može prevesti kao Glupoglav).
To da je mali Adi nastrani dječak koji voli masturbirati na palo lišće u šumi samo je djelić nelagodnog seksualnog itinerera u koji je roman uronjen i koji je očito uvrijedio mnoge čitatelje čije se gnjevne recenzije mogu čitati na Amazon.comu. "Što je tom povampirenom starcu", pita se neka čitateljica.
"Počela sam čitati knjigu koja mi se prije kraja prvog poglavlja zgadila!" Na knjigu se ljute i oni koji su se nadali da će piščevu pažnju više okupirati Hitler, a manje tamo neki demon. Oni dobrohotniji se, pak, tijekom čitanja pitaju gdje je taj dvorac u šumi prema kojem je knjiga dobila ime?
Na to im Dieter spremno odgovara: dvorac u šumi na njemačkom se kaže "Waldschloss", što je ime koje su Židovi ponekad davali koncentracijskim logorima u kojima su bili zatočeni. Ti su logori nicali na nekadašnjim poljima krumpira, a u njihovoj blizini nije bilo ničeg sličnog ni šumi ni dvorcu. Radilo se, naravno, o ironiji Židova koji su na taj način olakšavali grozotu svog položaja.
Na to se nadovezuje Dieterov ekskurz o tipično njemačkom, posebno berlinskom smislu za humor: možda je na tragu takvog humora nastala i cijela ova podeblja knjiga o Hitleru, ali i o mnogočemu drugomu, vidljivom i nevidljivom, smiješnom i užasnom, za koju se mnogima čini da ih povlači za nos.
Milana Vuković Runjić
Tramvajskim tračnicama kotrlja se odrubljena glava, lijepe žene mogu letjeti na metli ako se namažu adekvatnom kremom, čudne predstave događaju se u varijeteu… vrag u metropoli, đavo u selu, svejedno, umjetnost svako toliko posjećuje neki demon i u njoj se naseljuje kao pripovjedač ili protagonist, ukratko, kao onaj koji nadahnjuje.
Ne znam koliko je romana, epova, drama nastalo iz suprotnih pobuda, naime, anđeoskih, no kako vidoviti ljudi tvrde da anđeli ne znaju čitati, a demoni znaju, nije ni čudo da se demoni tako često petljaju između napisanih redaka, među kojima se anđeli nešto teže snalaze.
To da novi roman Normana Mailera "Dvorac u šumi" na uho čitatelja pripovijeda neki nižerangirani demon po imenu Dieter nije nikakva novost, jer inspiraciju paklom pratimo još od Danteova "Pakla", koji se uvijek radije čitao i citirao od "Raja" i "Čistilišta". To da je, nakon Marilyn Monroe, Isusa Krista, Pabla Picassa, Muhameda Alija, Garryja Gilmorea i drugih svojih junaka i anti-junaka, te nakon knjiga, eseja i studija u kojima se bavio raznim vrstama američkih opsesija, od Vijetnamskog rata do političkih afera, od McCarthyja do slijetanja na Mjesec, Kennedyja, CIA-e, Hollywooda, Norman Mailer odlučio pisati o Hitleru također ne čudi.
Dok ulazimo u čudan i nastran svijet "Dvorca u šumi", čiji je početak smješten u vrijeme Hitlerova nepoznatog djeda, u opskurna i siromašna austrijska mjestašca u čijim se imenima neizbježno skriva pojam wald (njem. šuma), pitamo se je li pisanje zaista pharmakon, grčka riječ koja istodobno znači "lijek" i "otrov", kakvim ga proglašava otac dekonstrukcije Jacques Derrida?
Što se Normana Mailera i njegova putovanja u opskurne predjele ljudskih umova tiče, pisanje nas mora na neki način trovati da bi nas liječilo, ako je izlječenje nakon tog otrova uopće moguće. Od samog trenutka svoje objave Mailerov nas demon čini tjeskobnim. Svojedobno se Dieter utjelovio u Himmlerova SS-časnika i njegovu desnu ruku prilikom otkrivanja velikih Hitlerovih tajni, naime, nije li on nastao kao plod incesta, i nije li posljedica toga da je rođen samo s jednom mošnjom?
Himmler se tome nada, jer inače bi Hitlerov djed mogao biti izvjesni bogati Židov koji se upustio u seks s njegovom bakom, Mariom Annom Schichklgruber, radnicom na njegovu imanju, što se nikome, a ponajmanje Vođi ne bi svidjelo. Spuštajući se u incestuozno srce Austrije, gdje seoski očevi spavaju sa svojim kćerima, a braća posežu za sestrama, Norman Mailer smješta Hitlera u obitelj duboko zahvaćenu incestom. Mali "Adi" rađa se kao plod zabranjene ljubavi strica i nećakinje, no "stric Alois" zapravo je otac Klare Poelzl, što Dieter, osobito zainteresiran za incestuozna općenja, dobro zna.
Koliko god je incest u nekim davnim civilizacijama mogao biti znakom kraljevske nadmoći, a u svom uzvišenom vidu pojavljuje se i kod Wagnera, u Hitlerovu slučaju upravo ta prljava rodbinska ljubav otvara vrata svijetu uvijek zainteresiranih demona. Seks, koji Norman Mailer smatra "najvažnijom vrstom ljudske komunikacije, a kako se kapitalističko društvo prije svega bavi širenjem područja komunikacije, sve veći promiskuitet budućnost je čovječanstva", zaposjeda osobito one dijelove romana u kojima promatramo kako otac, Alois Hitler, ne može izići na kraj sa svojim sveproždirućim libidom koji ga tjera da neprekidno spava sa sluškinjama, kuharicama, konobaricama, a pritom marno opslužuje svoju petnaestak godina stariju prvu suprugu, bogatu udovicu koja će ga zbog vječite nevjere napustiti.
No, njegova prava čežnja mlada je i plavooka nećakinja Klara (zapravo kći koju je dobio nakon jednokratnog snošaja s polusestrom Johannom), koju sa sela dopremi u svoj stan da mu bude domaćica. Alois i Klara dobiju djecu, od kojih neka umru (što Klara, kojoj se seks sa "stricem" uvijek čini nečistim, doživljava kao kaznu), neka prežive, a među njima je i mali Adolf - Adi.
Nevidljivi Dieter neka je vrsta demonskog Adijeva odgajatelja, čiji je zadatak da problematičnog dječaka transformira u istinskog zlotvora. Na ovom se mjestu lako prisjetiti hvaljenog i nagrađivanog romana Borisa Dežulovića "Christkind" u kojem se narator na kraju pita kako bi svijet izgledao da je netko (točnije, glavni junak Dežulovićeva romana) ubio Hitlera još dok je bio dijete? Da li bi prljanje ruku Hitlerovom krvlju iskupilo svijet od mržnje i krvi u kojoj ga je on potom okupao? I što bi to zapravo bilo - "iskupljujuće ubojstvo"? Za razliku od Dežulovićeva, Mailerov roman završava smrću Adolfova oca, te mu mnogi zamjeraju da se više bavio tim likom nego samim Hitlerom.
Samo, kako bi se trebalo "baviti Hitlerom"? Nije li se Mailer, Židov s Brooklyna, namjerno poigravao demonom i njegovim gospodarom, samim Prvim Zlom ne bi li izbjegao klišeje koji se nameću svakome tko izgovori Hitlerovo ime? Nije li, da zagrabi dublje, Mailer namjerno ugrozio vlastitu prozu i doveo se u opasnost da ga prozovu poludjelim šamanom koji priziva vraga na vlastitim stranicama?
A to se i dogodilo. Čak i naklonjene kritike zamjeraju mu što je svom Dieteru posve prepustio krivudavi tijek naracije, s mnogim digresijama, poput krunidbe ruskog cara Nikolaja II. opisane na pedesetak stranica. Da je Dieter "grozan narator" slaže se i kritičar New York Timesa koji se, pak, divi Dieterovim suptilnim uvidima u prirodu zla i odnose između viših i nižih demona, te između vragova i Boga (kojeg vragovi iz romana nazivaju Dummkopf - što se može prevesti kao Glupoglav).
To da je mali Adi nastrani dječak koji voli masturbirati na palo lišće u šumi samo je djelić nelagodnog seksualnog itinerera u koji je roman uronjen i koji je očito uvrijedio mnoge čitatelje čije se gnjevne recenzije mogu čitati na Amazon.comu. "Što je tom povampirenom starcu", pita se neka čitateljica.
"Počela sam čitati knjigu koja mi se prije kraja prvog poglavlja zgadila!" Na knjigu se ljute i oni koji su se nadali da će piščevu pažnju više okupirati Hitler, a manje tamo neki demon. Oni dobrohotniji se, pak, tijekom čitanja pitaju gdje je taj dvorac u šumi prema kojem je knjiga dobila ime?
Na to im Dieter spremno odgovara: dvorac u šumi na njemačkom se kaže "Waldschloss", što je ime koje su Židovi ponekad davali koncentracijskim logorima u kojima su bili zatočeni. Ti su logori nicali na nekadašnjim poljima krumpira, a u njihovoj blizini nije bilo ničeg sličnog ni šumi ni dvorcu. Radilo se, naravno, o ironiji Židova koji su na taj način olakšavali grozotu svog položaja.
Na to se nadovezuje Dieterov ekskurz o tipično njemačkom, posebno berlinskom smislu za humor: možda je na tragu takvog humora nastala i cijela ova podeblja knjiga o Hitleru, ali i o mnogočemu drugomu, vidljivom i nevidljivom, smiješnom i užasnom, za koju se mnogima čini da ih povlači za nos.
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....